eh pa sad

On se jutros opet probudio s onim groznim osjećajem kako ništa nije onako kako bi zapravo trebalo biti. Ali nije mu previše smetalo. Okrenuo se na trbuh, ispalio dvije rektumske zrake i nastavio spavati. Kad se poslije probudio bilo mu je puno bolje i sve to tako. Nije se više mučio time što nije-sve-onako-kako-bi-trebalo-biti. Otišao je na kavu sa svojim prikama ili kako god da zovu jedni druge i prepričavali su si događaje od prošlog vikenda, a kako je od toga prošlo već punih 12 sati, nužni faktor pretjerivanja popeo se na 120%. Ali, svi se po nekom prešutnom dogovoru prave da ne kuže. Ali sve je to super jer je on cijeli cool, baš kao i svi oni i to. Nema uvaljivanja jedan drugom u dupe, koliko god je prisutna sumnja po tom pitanju.
 
I tako se sad pojavljujem JA! Kao tipični primjerak onog tipičnog postadolescenskog nepodnošenja svijeta oko sebe pod maskom neke velike tolerancije i uz glasno zagovaranje ljubavi, mira i svega što ide u koš skupa s tim, naravno uz neizostavan akcent na prihvaćanje svega što ONI ne prihvaćaju.
Ljubav, mir, licemjerje sve iza iste kulise. Ne znam koja je od tih tvrdnji zapravo ona prava ili ona lažna, ali svaka se pojavljuje u pravo vrijeme. Savršena preobrazba u svakom trenutku.
Nikad nisam trčala za masama, očekivala sam da će one trčati za mnom. Nisu trčale, nisam se ni trudila da trče. Mase su ionako samo u mojoj glavi. To mi je bilo dovoljno. Možda još uvijek i jest. Nikad nisam imala vremena za stvarni svijet, a ni za realno sagledavanje stvari. Ipak, realnost je uvijek bila prisutna u mom životu, ali tek kao činjenica u nekoj dimenziji nepoznatoj svijetu oko mene. Dakle, realno sagledavanje koje se ostatku svijeta čini krajnje iskrivljeno.

sviđa mi se,lijepo,rektumska zraka je fantastična;)))