eh pa sad

danas mi je netko rekao da zapravo nema propuštenih prilike, ako je mi propustimo netko drugi neće. i tako to.
zapravo je to lipo tako razmišljat. bar nije više strana u nekoj stvari nego samo jedna...

danas mi je svijet tako mali. a nije to samo danas. ima neko vrijeme da me to prati. možda zato jer živim u malom gradu (ako se gradom može zvati).
triba mi nešto novo, nešto uzbudljivo, nešto što nikad nisam očekivala da se može dogoditi, nešto što postoji samo na filmu.
želim se uhvatiti da radim nešto što ova moja odgovorna ja, dobro ispeglana nečijim tuđim pravilima, ugušena u licemjerju vlastitih i tuđih htijenja nikada ne bi napravila. ili bi napravila ali nema muda. ili ima muda, ali nema inspiracije ili ta inspiracija boji da izađe ili...
ili je svijet zaista mali. i nisam jedina. možda i netko od vas svih osijeća da tamo negdje postoji nešto više, nešto što nije tako obično i sigurno kao ovo što nas okružuje.
možda je tamo negdje svijet velik.

južina zapuvala. nije dobro.
sva sranja mi se obila o glavu. još jedna lekcija.
 
popišala san se u zrak i sve mi se vratilo u facu, pljunila sam u visinu i pogodilo me posred čela...
 
a znala san da će se to desit, a opet sam to napravila.  mislin mogla san i mislit da će se to desit... da san samo malo razmislila, neke stvari su jednostavno jače od mene, glupost u mojoj meni nema nekih optimalnih granica. zapravo pretjerujem. glupost u meni ima strogo određene parametre granice, samo su te granice fleksibilne. ali ja sam tolerantna osoba. pa kad mogu i za druge red je da mogu i za sebe.

mrzim kad ljudi samo pizde kako je teško i kad samo kenjkaju i te šeme. mislin sranja se događaju i svi se mi ponašamo glupo s vremena na vrijeme i ljudski je to (s vremena na vrijeme naravno, ovisno o količini).
i mrzim kad neki izmišljaju probleme tamo gdje ih nema.
meni je danas dan bio lijep. da.
to sam mhtjela reći

On se jutros opet probudio s onim groznim osjećajem kako ništa nije onako kako bi zapravo trebalo biti. Ali nije mu previše smetalo. Okrenuo se na trbuh, ispalio dvije rektumske zrake i nastavio spavati. Kad se poslije probudio bilo mu je puno bolje i sve to tako. Nije se više mučio time što nije-sve-onako-kako-bi-trebalo-biti. Otišao je na kavu sa svojim prikama ili kako god da zovu jedni druge i prepričavali su si događaje od prošlog vikenda, a kako je od toga prošlo već punih 12 sati, nužni faktor pretjerivanja popeo se na 120%. Ali, svi se po nekom prešutnom dogovoru prave da ne kuže. Ali sve je to super jer je on cijeli cool, baš kao i svi oni i to. Nema uvaljivanja jedan drugom u dupe, koliko god je prisutna sumnja po tom pitanju.
 
I tako se sad pojavljujem JA! Kao tipični primjerak onog tipičnog postadolescenskog nepodnošenja svijeta oko sebe pod maskom neke velike tolerancije i uz glasno zagovaranje ljubavi, mira i svega što ide u koš skupa s tim, naravno uz neizostavan akcent na prihvaćanje svega što ONI ne prihvaćaju.
Ljubav, mir, licemjerje sve iza iste kulise. Ne znam koja je od tih tvrdnji zapravo ona prava ili ona lažna, ali svaka se pojavljuje u pravo vrijeme. Savršena preobrazba u svakom trenutku.
Nikad nisam trčala za masama, očekivala sam da će one trčati za mnom. Nisu trčale, nisam se ni trudila da trče. Mase su ionako samo u mojoj glavi. To mi je bilo dovoljno. Možda još uvijek i jest. Nikad nisam imala vremena za stvarni svijet, a ni za realno sagledavanje stvari. Ipak, realnost je uvijek bila prisutna u mom životu, ali tek kao činjenica u nekoj dimenziji nepoznatoj svijetu oko mene. Dakle, realno sagledavanje koje se ostatku svijeta čini krajnje iskrivljeno.

I kiša ponovo pada, al ne smeta mi zapravo. Ništa mi ne smeta. Nije mi stalo. razmišljam, o svemu, a zapravo… zapravo o ničem posebno, ali o svemu konkretno. Stojim i razmišljam i ne mogu razumjeti zašto to sve funkcionira nekako tako. Smeta mi to. Ponekad.
I ljubav isto tako.
Kao da trebamo znati što je to, kao da ćeš prepoznati. I onda misliš da si prepoznao, a onda život ide dalje. Ili rasteš, ili ostaneš na mjestu ili taj netko drugi naraste. I sve se izmjeni. Kako reći da to nešto nije bila ljubav. Zar odjedanput trebaš tvrditi da to nije bilo ništa, da nisi osjećao, da ti nije bilo stalo ili ćeš reći da je u danom trenutku to bilo to. I gdje sve to stavlja ljubavi koje dođu poslije. Zašto su sad odjednom one kao stvarnije i iskrenije i još pred njima trebaš reći kako sve ono što je prije bilo zapravo nije ništa značilo i braniš se onom ispranom kao ne bih sad nas mijenjao ni za što. Ali to je laž.
Glumimo da volimo i da je sve lijepo i iskreno i šapćemo si na uha, ljubimo se. Nikad kao sada…
Ali da nam se vratiti tamo negdje prije kad je tamo negdje netko bio kao i mi i kad smo osjećali da je  to ono nešto.
Ili ono nešto ne postoji ili je opravdanje u onome da je svaki put sve drugačije da saznaješ nešto novo. I onda nema savršene ljubavi. Ni ikakve takve. Sva se mijenja i nije trajna koliko god mi željeli, morali, trebali vjerovati da jest.
Ona je samo period u našem životu, jedan dan. Ima ih kišovitih, olujnih, sunčanih… ali nakon svakog dana dolazi drugi.
I onda umremo. Simple as that.