eh pa sad

I kiša ponovo pada, al ne smeta mi zapravo. Ništa mi ne smeta. Nije mi stalo. razmišljam, o svemu, a zapravo… zapravo o ničem posebno, ali o svemu konkretno. Stojim i razmišljam i ne mogu razumjeti zašto to sve funkcionira nekako tako. Smeta mi to. Ponekad.
I ljubav isto tako.
Kao da trebamo znati što je to, kao da ćeš prepoznati. I onda misliš da si prepoznao, a onda život ide dalje. Ili rasteš, ili ostaneš na mjestu ili taj netko drugi naraste. I sve se izmjeni. Kako reći da to nešto nije bila ljubav. Zar odjedanput trebaš tvrditi da to nije bilo ništa, da nisi osjećao, da ti nije bilo stalo ili ćeš reći da je u danom trenutku to bilo to. I gdje sve to stavlja ljubavi koje dođu poslije. Zašto su sad odjednom one kao stvarnije i iskrenije i još pred njima trebaš reći kako sve ono što je prije bilo zapravo nije ništa značilo i braniš se onom ispranom kao ne bih sad nas mijenjao ni za što. Ali to je laž.
Glumimo da volimo i da je sve lijepo i iskreno i šapćemo si na uha, ljubimo se. Nikad kao sada…
Ali da nam se vratiti tamo negdje prije kad je tamo negdje netko bio kao i mi i kad smo osjećali da je  to ono nešto.
Ili ono nešto ne postoji ili je opravdanje u onome da je svaki put sve drugačije da saznaješ nešto novo. I onda nema savršene ljubavi. Ni ikakve takve. Sva se mijenja i nije trajna koliko god mi željeli, morali, trebali vjerovati da jest.
Ona je samo period u našem životu, jedan dan. Ima ih kišovitih, olujnih, sunčanih… ali nakon svakog dana dolazi drugi.
I onda umremo. Simple as that.

:)

Da, samo tako...