don't even bother

when you know kid wrote it..
"Ima nešto posebno u osjećaju da ne pripadaš svijetu u kojem se nalaziš,da nisi dijelom onog što nazivaju 'normalnim','sigurnim',ugodnim'...ponekad je to izuzetna bol za koju misliš da je stvorena samo za tebe,posebna,moćna stvar koja odvaja tebe i svijet životinja,ili,tebe-životinju i svijet normalnih.takve misli i osjećaje kao da nije nijedno biće okusilo-sam si,ali ne i usamljen,pun energije ali i malaksao-slomljen,ali i spreman srušiti sve granice koje te sputavaju.kao prokletstvo i dar u isto vrijeme...
Lebdiš na granici totalne histerije,euforije,ljubomore i pomirenosti a nagli izboji snažnih osjećaja divljaju nenajavljeno,svaki iznenadan i neopisivo žestok!!i najčešće se raduješ tim provalama bijesa(da,najčešće bijesa,neopravdanog i brutalnog,sirovog i snažnog),ljubavi,sreće i tuge,jer su tako stvarni,da ti oni jedini daju nadu da si živ,da postojiš,i ti i ovaj svijet,i da funkcionirate zajedno,u skladu ili neskladu,i što je najvažnije-da postoji sutra!
Znam,ponekad ima dana kad je svejedno hoćeš li se probuditi,kad ti je dovoljno jednostavno postojanje u danom trenutku,u plutanju djelićem vremena,na kojeg je svedeno cijelo tvoje postojanje...i da,znam,postoje dani kad se bojiš da si ništa u bujici vremena,besprostornoj tekućoj vrpci događaja-nasreću,takvi trenuci su rijetki.
Što je najgore,tako si pun svih vrsta osjećaja,poriva,instinkata-ali ovo tijelo nema ni približno dovoljno snage,da pokaže i najmanji dio tog unutarnjeg naboja...tako sjediš,čučiš sam u sebi,zabavljaš se igricama koje si sam smislio,gledaš svoje filmove,po tisuću puta,ubijaš i voliš iste koje si volio i uništio već bezbroj puta,tražiš i kopaš sve dublje u sebi; rudar,crn od čađe i ulja,prolazis kroz zidove samo rukama i osjećajem da nešto mora naći...
Nisi ni zao ni lud ni pokvaren ni izopačen ni povučen ni jadan; ti si naprosto,svoj.i koliko god pokušavao objasniti svoje postupke riječima,samo sa dublje zaplićeš u klupko laži i nevjerojatnih priča,u koje ni sam ne vjeruješ,dok na kraju ne odustaneš i odjebeš sve.jednostavno se ne isplati!

I najčešće si sretan što postoji ovo tijelo koje te sputava da se izraziš jer,ako se boje i ovih tračaka što se tu i tamo probiju,što bi bilo da se stvar u potpunosti oslobodi?!
Ponekad se začudiš koliko možeš biti pokvaren i varljiv,koliko je ta ljudska priroda u suprotnosti s tim kompleksnim 'ja',a opet tako često i prihvatljivo komunicira i živi s ostatkom svijeta...naježiš se od pomisli da ta maska koju nosiš kao tanku opnu na pravom licu,većini može biti dovoljna da oko nje razvije pravu individualnost i unutrašnjost vrijednu ikakvog interesa.i onda se sjetiš da ti ne mariš za taj svijet,suviše plitak za ikakvo obaziranje već živiš drugim životom i ideš drugom stazom...svi su tako bezbojni,prizemni,opterećeni malim stvarima i velikim stvarima,da te to i prečesto ponese njihovim putem ali, u trenutku dok sjediš,ležiš,voziš se okružen gomilom,osjetiš taj tako poznati udar koji te odvoji od svega prisutnog,opet lebdiš daleko odavde...takve stvari su nezamjenjive,neprocjenjive!i kad ti kažu da nisi normalan,sretan si,kad ti kažu da te ne razumiju,sretan si,kad te se odriču i žele te zaboraviti,sretan si!
najdraže ti je kako ti male stvarčice omogućuju tu silnu bujicu osjećaja-pogled,glas ili detalj na zidu,poput skrivenog znaka kojeg je netko ostavio za buduću generaciju.kroz godine ostvaruješ sve jači opus kojim se odvajaš od 'normalnog',i tražeći stvari po kojima bi te mogli raspoznati,i po kojima bi ti mogao raspoznati druge!jedini problem je to što su tvoje ličnosti nestabilne,promjenjive,prekompleksne-i zahtijevaju veliki napor za održavanje,tako da svaki duži period prati implozija unutarnje gladi i potrebe za novim-tada tvoj svijet dobije novu boju,nove filmove i pjesme,nove želje i interese.ti si jedan,ali i mnogo vas,tisuću ličnosti unutar jedne osobe!neki od njih su s tobom još od ranog djetinjstva,novi se stalno doseljavaju-zamišljaš ih kako žive u tvojoj glavi,prolaze svoje faze,napore i smirenja...kao da si velika zgrada,veliki robot,kojim upravljaju tisuće misli-ne,to je nemoguće opisati!
naravno,ponekad ti je dosta tih previranja i uskomešanih misli,poželiš završiti sa svim time na jedan način ili drugi.obećaš sam sebi da ćeš biti tup,neosjetljiv,nedodirljiv i usmjeren samo jednom cilju,ma koji to bio.no ne možeš.ti si ambidekster u svijetu ljudi bez ruku.pomiri se s tim.shvati da bi te mnogi rado vidjeli dva metra pod zemljom-pomiri se s tim.mnogi su oni koje bi ti vidio pod zemljom-ne odustaj dok to ne postigneš.imaš sposobnost potpune neovisnosti o mišljenju i djelu drugih,pa to i iskoristi.ti si otok.spali mostove.ti možeš ono što drugi ne mogu.učini to.kill the motherfuckers.kill em' all."

AJ BRIŠI TO!!!

Pubertetske ili adolescentske godine autora?

Gdje god ima što za zapalit,preporučam Vam naše usluge.Naša firma se zove "Zapali i zdimi"Brzo i povoljno vršimo uslugu svake paljevine.