don't even bother

sumnjam da ću ikada razumjeti pjesničku opsesiju krikovima_jebiga,nikada nisam ni bio pretjerano lud za poezijom_uvijek bih prednost dao poštenom romanu ili zbirci priča,nego pjesmarici.ali ta opsesija bezdanom,provalijama,hrapavim krikovima što se otimaju iz grudi_fuck,zar se već nije lagano izlizalo sve to vrištanje?vuku strašno breme,križ,kamen oko vrata,no opet skupe dovoljno snage da kriknu okončavajući mizeran život prepun krvi,znoja,suza?zašto konačno netko ne zaškripi zubima i prešuti,ode u tišini,napetih mišića i nabranog čela,bez melodrame i cviljenja?
puno mi je draže zamisliti sizifa kao odlučnog,opakog,šutljivog tipa koji gura kamenčinu cijelu vječnost,ne pomiren sa sudbinom,nego samo kao netko tko čeka pravi trenutak,pravu priliku za oslobođenje_dotad,bez kukanja,bez jadikovanja,bez vrištanja.nepokoren.

Samo su rijetki nepokoreni.

Vjerovao ili ne, i tvoji blogovi su krikovi. Na koncu.

svi blogovi su krikovi za poziv u pomoć. jebi ga.