don't even bother

ljudi uvijek ulaze u konverzaciju tiho,povučeno,oprezno_naravno,mogu urlati i privlačiti pozornost,dizati glas ili držati bradu visoko,ali ono što im je važno,ili čega se boje,skrivaju duboko i nikada ne spominju_uvijek dajući do znanja da imaju nešto što će podijeliti samo s osobom za koju misle da je dostojna tog njihovog dara/raznolikosti/tereta/opsesije.zar komunikacija(verbalna ili fizička)ponekad nije dovoljna sama po sebi?meni je nekoliko sati razgovora s osobom koju nikad nisam niti vidio promijenio život.
koliko dugo moraš poznavati osobu da bi joj se otvorio?fuck,nikada to neću znati_ekipa uvijek misli da se zatvaram,da šutim jer se bojim pokazati unutrašnjost,ljudskost,toplinu,whatever god meant people should have inside.da se zato nikada i ne zadržavam dugo.ne zadržavama se jer dosad nije naišao nitko dovoljan.mene to ne deprimira.mene to ne zabrinjava.ne osjećam prazninu ili možebitni dio koji nedostaje_nastavljam dalje,rijetko se osvrćem(najčešće s osmjehom_iako znam da je iza ostalo puno više loših stvari,nego dobrih),susrećem ljude i uživam u njihovom prisustvu,koliko god ono trajalo,i nadam se da oni uživaju bar koliko i ja.zar to nije smisao društva?
komunicirati i učiti.

da i...kaj si ti htio reć