don't even bother

parcijalna amnezija,u kombinaciji s ljudima koji su se odlučili javiti nakon tisuću godina SMS-om(iako bih zaboravio i da smo pričali,anyway),stvara laganu pomutnju u mojoj glavi.usmjeravam konverzaciju prema uopćenim idiotskim pitanjima,poput vremena ili programa na televiziji,u krajnjem slučaju i zajedničkih poznanika,skrivajući masivne rupetine u memoriji od jučer.imam još otprilike pola sata zajebancije,a potom počinje ludnica_izrežirao sam si ostatak dana do zadnje tančine,i iako se osjećam poput nosoroga urokanog duplom dozom trankvilajzera,imam feeling da bi sve moglo proći kao što je i planirano.fuck,barem ću dati sve od sebe_no brain,all muscles.to mi bar nije nikad predstavljalo problem..
skužio sam da mi u ovakvom stanju treba sto godina kako bih gramatički ispravno napisao rečenicu_prelazim ih po nekoliko puta,i uvijek primjećujem da mi nedostaju ili slovo ili cijela riječ,ili točka,zarez,koji već kurac.ili ima pokoje slovo viška.
danas je rastjerivao klince po školskom dvorištu_po načinu kako ih grupira i usmjerava,vidi se da je radni pas s genima za gonjenje.drago mi je to...iako je maza,i savršeno socijaliziran,volim vidjeti kad se prepusti instinktu.

..odličan(5)...