don't even bother

jedva čekam ovaj vikend_odlučio sam,za promjenu,nešto i učiniti iz njega,odabrao ljude s kojima dosad nisam izlazio,ali se jako dobro znamo i podnosimo,tako da mi bar ne bi trebalo biti dosadno.mjesto nije baš po mom izboru,ali,za dobrobit svog društvenog života,i napose duševnog stanja,spreman sam riskirati.well,u svakom slučaju,uvijek imam logističku potporu ako druženje zašteka po svom prirodnom toku.
slušam panteru i razgovaram(muka mi je od pričanja,i dajem im to do znanja na sve moguće načine koje mogu izverbalizirati),pokušavam i ovaj jebeni sendvič uklopiti u sve to,ali maximum moždanog napora mi oduzima pokušavanje ignoriranja sve te komunikacije na koju sam,doslovno,prisiljen.dvadeset ljudi u istoj sobi sa mnom,mobitel koji konstantno vibrira i stvara mi mikrofoniju u slušalici dok ga ne bacim pod stol,mailovi i prespajanja,totalno me rasturaju.
htio bih da korisnici,bar na tren,vide što se događa iza slušalice_kad okrenu taj jebeni besplatni broj telefona,kad avaya callmaster zazvoni i zablokira sve aplikacije na kompjuteru na nekoliko sekundi(i ja predvidim pozivni broj/već po prvoj riječi ih kategoriziram u regiju,i sukladno tome,pokušam se pripremiti na još jednu iscrpljujuću torturu),prekinu me dok automatski ispaljujem svoje standardno predstavljanje(broj otkucaja srca mi počinje drastično rasti,grizem gornju usnu),iznose svoje mišljenje o predugom čekanju na liniji i tome kako nam poslovanje nije u redu(kao da ikoga ovdje,doslovno bilo koga,boli kurac za ono što govore_kažiprstom desne ruke bubnjam po stolu),zahtijevaju u roku od desetak minuta ovo ili ono(stavljam ih na mute i lupam šakom po tastaturi,lupam tastaturom po kompjuteru),i konačno,nakon što shvate da ne mogu postići ništa,zahtijevaju 'nadređenog'(iako su svi štakori pobjegli s tonućeg broda_ili žderu u blagavaonici ili su utekli po zamišljenom zadatku,ili se jednostavno ne žele javiti) ,i ne preostaje mi ništa drugo nego da laganim pogledom pređem preko stola tražeći prikladnog kandidata za psihofizičku rehabilitaciju_smoždim aluminijsku lampu(meni jedno od najdražih terapeutskih pomagala) šakom,i potom ju još malo izmrcvarim nabijanjem o stol(dok jebeni korisnik_neki maloprodajni kerumov klon_ nestrpljivo čeka na liniji_čujem ga kako flertuje s tajnicom,kreštavom kujom,koja ga dodatno nabrijava jer nije postigla ništa u prethodnih pet poziva i netko od nas ju je brutalno odjebao),duboko udahnem i kažem mu da nitko od šefova nije prisutan.pola njegovih riječi,dakako,ne razumijem(možda zato što je završio samo osnovnu školu i ima par dućančića mješovite robe po dalmatinskim selima,a možda jednostavno zato što ima vokabular trogodišnjeg djeteta i glup je kao kurac),koncentriram se na glazbu iz slušalice u desnom uhu i čekam da završi jadni petparački monolog(prepun zastajkivanja i mucanja,bez imalo kreativnosti ili retoričke vrijednosti),prije nego ja započnem svoj_kreten nije ni svjestan da ja imam nekoliko tisuća takvih poziva iza sebe,s malo pametnijom i zlobnijom ekipom nego što je on_sastavljam desetak argumentiranih rečenica,jednostavnih,povezanih,da ih taj debil razumije,ali ipak dovoljno složenih da ih doživi kao apstraktnu umjetnost,i slušam prvo tišinu,potom uzdah rezignacije,i konačno spuštanje slušalice.
uvijek rješavam korisnike na način da više ne moraju zvati_bilo zato što su dobili ono što su htjeli,ili zato što ne žele više riskirati da dobiju mene.

hahaha. Sad sam se sjetila. ti me podsjećaš na onog tipa iz filma Američki psiho.

a tebe ko da su Aralica i Krpina pravili ;)