don't even bother

više neću raditi nikakvu računicu na kraju mjeseca_ostajem sa stotinjak kuna na računu,koje prvi sljedeći vikend pronađu vrlo uvjerljiv način da odlepršaju,bilo na neki izlazak(odvratno dosadan i predvidljiv),bilo na opuštajuća sredstva(bez kojih ne bih ni radio što sad radim)..razmišljati o tome već je dugo vremena i više nego suvišno.što je najgore od svega,sve su to sitne pizdarije,kvalitativno beznačajne i po užitku ili produktivnosti nevažne,ali ih zato ima mali milijun,i kako svaka otkine svoj komadić financijskog kolača,na kraju šljakam za kurac.bolje bi bilo da sjedim u parku iza zgrade i vrtim palčevima,ili,u krajnjem slučaju,pokrenem ono što je ostalo od umne mašinerije i pokušam završiti fax.isuse,i to sranje_imam pedeset kila različitih skripti,sva moguća pitanja i odgovore ispita u posljednjih pet godina,potpise i pečate,ovjerene potvrde i pitaj boga što-sve-ne,ali volje za odlazak u tu uskipjelu košnicu...ni najmanje.otkad znam za sebe,pokazivao sam nevjerojatnu volju i upornost usmjerenu prema glupostima i stvarima bez nekog pravog značaja,bar ne u realnom životu i svijetu_jebiga,određivanje prioriteta mi nikada baš nije išlo.
postoje dvije stvari koje mi zbilja dobro idu_izbjegavanje odgovornosti i otpor autoritetu.nije mi ni najmanji problem učiniti bilo što što se traži od mene,sve dok je postavljeno kao «možeš i ne moraš».čim se zadatak formulira kao zapovijed,radije ću ostati bez glave nego maknuti prstom_trenutno se mora samo umrijeti,a za sve ostalo postoji mogućnost izbora-samo ovisi koliko si sebičan i koliko ti je stalo do određenih stvari.
meni,nasreću,ni najmanje nije stalo do ničega osim do samog sebe_pa mi izbor uopće ne pada teško.

Živio otpor autoritetima! :)