NIKA

    Buntovna jesen te davne godine, u sjećanju mom izbjedjele ali nezaboravne, kidala je list po list sa već ogoljelih grana; kao ti srce moje – komad po komad. Došao si! Tvoja nemirna, nagla priroda nije ti dala mira. Govorio si kako je voliš, kako ti je ona sve, kako te njene suze razaraju, osmjesi uzdižu so nedoživljenih visina... kako  me više ne želiš!
I tu, kod tog posljednjeg – zastao si. Vidjela sam ti u očima podsmjeh. Boljelo me je ono tvoje, da me nikad nisi volio i da je bilo glupo ako sam očekivala da mi pružiš pravu ljubav. Boljelo me je i ono da ti je ona sad sve. Stajala sam kao skamenjena, nijemo te promatrala.nisam znala što, i da li uopće treba nešto da kažem. Znala sam tada da sam te do tog trenutka voljela ludo, da sam maštala o nama, da sam voju sreću gradila na pjenušavim talasima, ispredala je tananim zracima sunca i zalivala uzdasima. Tijelom mi je prostrujao snažan talas bola, krenuo prema srcu i tu se zaustavio. Osjetila sam strahovit ubod, potrebu da kriknem... ali nisam to učinila. Sve se je odjednom utišalo. Ostala je samo ledena hladnoća oko srca. Sve oko mene je postalo nestvarno. Više ništa nisam osjećala.
Bilo mi je svejedno!