NIKA

    Opet sam sama u mraku sobe i opet, po ne znam koji put vrtim slike prošlosti. Čudim se samoj sebi... Kako se samo sjećam svakog detalja... Nebo i noć u predivnom savezu za muziku, mjesec se mazi sa zvjezdama kao ti i ja, kao nas dvoje. Mlada sam i drhtala sam u tvojoj blizini dok me nebo hrabrilo i samo meni šaptalo... što dalje? Smijao si se od srca mojoj mladosti i zbunjenosti, nudio mi beskrajnu nježnost koju sam bez problema primila. Nikad do tada nisam bila tako voljena.
Najluđe moje, pitam se da li me se sjećaš!?
Da, prošle su godine, prohujalo je vrijeme, ali ljubav u meni diše i ove noći... Po tko zna koji put šapućem sama sebi da ne mogu da te zaboravim. Kad samo pomislim na zaborav nešto se u meni gorko pokrene i cijelo biće u meni se probudi... Kako da zaboravim oči koje su nekad bile moje i osmjeh koji na prvi pogled ubija? Boli me pitanje, i istina boli. Znam, zaboravio si me!
A ja... ja i sada kad te sretnem počinjem da drhti, srce gubi normalni ritam a tijelo očekuje tvoj dodir. Svaki put kad prođeš pored mene, svaka istina zapljusne mi lice. Sada oko sebe osjećam zaborav i... ipak ne mogu da te mrzim jer ima nešto najljepše u očima koje mi kradu san!