stella

Naslov nije naznaka da će ovaj tekst biti posvećen Josipi Lisac. Daleko od toga da kraljica ne zaslužuje da pišem o njoj, no možda drugi put. Ovaj put idemo s opisom mog trenutnog stanja.Ne, ne treba mi psihijatar, psiholog ili kvazipsiholog na koje nalijećem u posljednje vrijeme da dokučim podlogu ovakvog stanja … izaći će na vidjelo razlog, znam to 110%Ne, nisam šokirana kada zateknem samu sebe ovih dana kako čačkam po nekim prethistorijskim pjesmama, CD-ovima Beatlesa ili gledam slike svojih roditelja s njihovog vjenčanja davne 67-eNema rasipanja osjećaja kao donedavno...sve je koncizno, sažeto u par riječi.Upravo mi je pala na pamet jedna ideja:Napisati poruku, staviti je u bocu. Ma ne, kakva boca? Šteta boce i poruke. Ta ionako neće stići do onoga kome je namjenjena, to se dešava samo u najdjetinjastijim bajkama a meni već odavno nije 7 i pol.Imam ja bolju ideju, sjednem na vlak, odnesem tu bocu i poruku pred vrata nekome koga poznajem samo ovako virtualno, pozvonim i kažem «otvori bocu, odmotaj ovaj list papira i učini ono što tamo piše» Naravno pod uvjetom da se vi ne biste zabrinuli za moje psihičko stanje i rekli - «Pogle' male što je LUDA»S druge strane, tko zna možda bi neki od vas s iole širim rasponom granica normalnosti, odmahnuli glavom na ovaj iznad komentar pa mi prognozirali uspjeh s onu stranu vrata (s pretpostavkom da je tamo neka mlada, zgodna, simpatična predstavnica istog spola :)Ok, sad znam šta vas kopka. Ne znate šta piše na tom smotuljku od papira ali u tome i jeste poanta, znam ja i to je dovoljno. Sasvim dovoljno....Znaš draga, nisam se ni pokrenula kad sam začula tvoj glas sa suprotne strane handy-ja (jer fiksne telefonske žice već odavno nisu u modi) kao što je to bilo prije.Samo sam nastavila tipkati ovu svoju LUDU priču, grickajući jabuku i nektarinu i naizmjenično između zalogaja ubacujući koju rečenicu u slušalicu handy-ja. Bože, zvučim samoj sebi napušeno k'o zadnji Turčin dok ti ovako nehajno nabrajam s kime sam se dogovorila za kavu a i dalje sjedim niti ne pomišljajući da ostvarim ijednu od tih beskrajnih ispijanja kava.Da mi je bilo vidjeti izraz tvog lica - jesi li bila iznenađena ili si to očekivala po defaultu - kad sam dodala:- «Kupila sam ti poklon, kad ćeš doći po njega? Ja ću biti…»A onda muk u slušalici, zastadoh usred rečenice, jer sam se u djeliću sekunde sjetila se da sam zaboravila kupiti 'your special present', vrhunac mog stanja koji bi neki opisali kao osjećaj «danas sam luda»Kulminacija.Majstorica upada da popravi neka pokvarena sranja na frižideru, zamjeni masu kablova i napuni frižider nekim smrdljivim plinom. Fuj. Samo se nadam da to neće promijeniti okus moje polovice lubenice koja čeka da ja sagrickam jabuku i nektarinuA ja i dalje ima onaj problem. Što sada s tvojim poklonom?Eh, za sve je kriv onaj ženski sladunjavi glas koji se sa razglasa na aerodromu oglasio upravo u trenutku dok sam se dvoumila između preparirane medvjeđe glave za ukras nad vratima ili šaha sa figurama iz doba francuske revolucije...Pao mi je kamen (bolje reći stjena) sa srca kad sam se sjetila da mi adut viri iz rukava. Pogled za 45 stupnjeva ulijevo i na onu omotnicu koja mi namiguje sa stola. A znate šta je u njoj?Ovaj put ću vam otkriti jednu 'secret'.To vam je dragi moji, omotnica sa 2 karte za sedmodnevni izlet na MaillorcuLet's go!Ionako odavno nisam nigdje putovala. A moji koferi nisu navikli tako dugo biti u ormaru i nedirnuti skupljati prašinu. Samo moram vam priznati, nešto. I dalje sam luda ;)

nisi se obrisala! :)

neka ljudi žive! :)

vratila se iz mrtvih

MA samo ti živi svoj đir :)

meni se sere a nemam papira

STELO ZAŠTO KRADEŠ TUĐE BLOGOVE??