DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Mobitel pokazuje dvanaest sati. Znoj, čisto Sunce i vrućina. Peti je mjesec. Evo me pred fakultetom. U jedan imam usmeni iz programiranja. Zajeban predmet, tj. profesor ga je učinio takvim, ali neka! Imali smo prije par tjedana nekakve ankete u kojima mi studenti ocjenjujemo profesore. Bolonjski proces. Fino. Dao sam mu dvije dvojke i jedno pet jedinica. Dvojke tek toliko da ovi što pregledavaju ankete ne pomisle da sam bio bijesan ili tako nešto. I ostatak studenata mu je davao slične ocjene. Nema govora, zaslužio je! To je jedan od onih sa previsokim kriterijima. Ili jedan ili pet! ... Nekima je dovoljna i dvojka. Umor. Ulazim u predvorje. Val ugodne hladnoće. Plavi Mramorni podovi i svijetle stepenice. Ponedjeljak je i svaki trag mamurluka je nestao. Ostao sam samo klimavi ja... ja. U kurac! Evo ih opet! Ponavljaju, uče i dočekuju svakoga tko izlazi iz profesorovog kabineta. Salijeću, guše: "šta te pito, jel si prošo?"
Danas sve pušta, nevjerovatno! Ona anketa je zbilja imala efekta. Nisam to očekivao. Ne volim tako ponavljati gradivo u zadnji trenutak. Uvijek uočim hrpu stvari koje nisam naučio i tako si narušim ionako krhku iluziju znanja koju sam pripremio za sebe i profesora. - Cita! Nemoj se smijat sad kad te nešt pitam! - Neću, šta je? - odgovori i nastavi me gledati. - Ajmo popit vodku, ovo je zakurac! Ionako nećemo doći na red do pola 2! Gleda me bezizražajno na trenutak. Okolica se smijulji. (jebem vam majku) Cita ustaje i stavlja torbu na leđa. Nije im jasno. Odlazimo. Osjećam olakšanje i još nešto ugodno. Štogod to bilo... Kafić je na pet minuta od faksa. Opet ugodna hladnoća. Visoke barske stolice, tamne pločice na podu. Crni kožni separei. Chill out muzika. Tu su dva konobara, zaljubljeni par i mi. Jedna vodka, druga vodka. Pola sata sjedimo za šankom, a onda krećemo natrag. Hodamo Tvrđom. Sunce je prejako. Opet se znojim. Dosta je maturanata na ulicama. Krenuli su se opijati negdje. Mislim da su danas završili sa školom. Vraćamo se na faks. "Kolege" su zadubljeni u ponavljanje i ne primjećuju nas, tj. ni ne sjećaju se da smo negdje otišli. "Kolega", mrzim tu riječ! Svi se na faksu međusobno tako oslovljavaju. Zašto? Tako su nam rekli prvi dan kad smo došli. Učite, nemojte se opterećivati sa pamćenjem imena. Puno vas je! Preko dvjesta! "Kolega/kolegice" biti će sasvim dovoljno. Ta, vi ste budući inženjeri i magistri, elokventnost je nepotrebna! Rijeke mesa slijevaju se hodnicima. Vreva. Štreberi se drže sredine. Ako ih zakačiš ramenom, isti tren će ispaliti nešto tipa : "E, sori kolega, nisam namjerno!" ...Zakoljem te kolega! Ponavljači i oni koje boli kurac, hodaju negdje uz rub. Čistačice! E, to je zanimljiv prizor! Obično izbjegavaju hodnike. Ako moraju prolaziti kad je imalo gužva na njima miču se svima! Hodaju i po sredini i sastrane i poprijeko. Slalom kroz ljude! Ne volim to gledati. Tužno je.
Čekamo kratko i ulazimo nas trojica. Cita i ja prolazimo. Ne baš lako, ali uspjeli smo! Anketa je imala odjeka! Profesor je rezignirao pred kritikom. Tužnim glasom i stavom nam drži predavanje tipa: "A samo tih dvadeset strana ste trebali naučiti! Ni to ne možete... kmeeee!". Požuri, govorim u sebi. Ubrzo smo vani. Idemo na pivo da proslavimo! - predlažem. Moj drug se naravno slaže. Na samom ulazu u birtiju govori: "Ajmo do Konzuma! Možemo litru dobit za iste pare!" Može, ajmo!On litru osječkog, a ja zlatoroga. Nema karlovačkog. Vraćamo se kojih sto metara natrag do trga. Sjedamo u hlad ispod drveta. Ispred nas je pet-šest kafića postavilo terase. Sve je puno. Mi smo na betonskoj klupi. Poznanici zastaju i pozdravljaju nas, a ostali povremeno bulje. - Cita! - A? - Idemo u četri pisat kolokvij iz OET2? - Nisam učio. - Nisam ni ja. Prepisat ćemo. - Dobro... Aj živio! - Živio!
Imamo nešto manje od dva sata. Pivo nam je pri kraju. Evo, nema više! Opet do Konzuma. Ja ulazim kupiti, a on čeka vani. Gužva je, maturanti kupuju! Probijam se i uzimam još litru osječkog i zlatoroga. Kolko vam je ona rakija (brandy)? - pitam na blagajni. Smijeh, prepuna trgovina se smije. Meni. To sam namjerno, predvidljivi su. Deset kuna! - odgovara teta na blagajni. Može! Plaćam zadnjim novcima i odlazim. - Di si toliko, jebote!? - Gužva je Cita, maturanti... Vraćamo se na trg i nastavljamo piti. Komentiramo kako se teško napiti po danu. Svjetlo smeta, trijezni i rasvjetljava um. Održava svijest na površini. Nemamo više ništa. Vraćamo se na faks. - Ej, nećemo nikome reći da smo pili. Baš da vidimo oće neko primjetit! Drug se slaže sa mnom. Ulazimo u dvoranu mokri od znoja. Klima radi, blago je zamračeno. Dvorana je prepuna. Svi su u galeriji, a parter prazan. Profesor dopušta da tako sjedimo. Prepisujemo. Nitko nije shvatio da smo pili. Misija izvršena, očekivanja ispunjena. Vraćam se kući predvečer.
Pirgo

Gle, ovo nije erotski blog. :)

pa nije lutkice, da je večer možda bi i bio :)))

kud baš osjecko pivo...i to litru....istina da sam slavonac....al mi to pivo nekako ne ide...;))))

brrr faks.. ne o faksu.. neke je jaaako strah faksa...

alles gut