DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Vozio sam službeni kombi iz Pule i bilo je oko 5 ujutro. Bio je mrak, a sitna ledena kišica me budila kao druga duga kava s mlijekom. Izašao sam iz Učke, a s moje desne strane sjajila je Rijeka sa svojih bezbroj raznobojnih svjetala. Dugačka nizbrdica i široka cesta, sami su vozili kombi, dajući mi vremena za uživanje.
Stavio sam suhu cigaretu u usta i prinjeo joj skupocjeni aktivirani Zippo iz Australije. Udahnuo sam prvi dim i zanijeo glavu. Ahhhhhh. U isti tren preda mnom se otvorio ogroman i još bliži pogled na Rijeku. To je bio doživljaj!
Uhvatio sam volan s obje ruke i ispravio kičmu. Duga svjetla su obasjala omanju vjevericu na cesti. Obrađivala je neki komadić svježe odbačene hrane. Vjerojatno Montana sendvič s mediteranskim okusom. Možda i komad bečkog odreska kojeg putnik nije htio žvakati jer je bio žilav. Vidjela je svjetla koja joj se približavaju i počela bježati. Dobro je, pomislih, ima vremena da mala pokvarenica pobjegne.
Ali ona je stala i počela se vraćati svom komadiću. To je bio orah koji je pao s drveta uz cestu.  Vjeverica je mislila da će stići pokupiti svoj orah koji će odnijeti svojim malima u gnijezdo. Znala je da ću ga ja uzeti ako ga ona prva ne uzme. Za nju sam bio veći i gladniji. Zato se žurila.
Vjevericu nisam uspio zaobići. Zgazio sam joj i lubanjicu i orah, ali mislim da sam čuo prvo orah. No osjetio sam da sam prešao preko nečega što sam spljoštio. Obuzeo me ružan osjećaj, odmah sam se sjetio podruma, stolice i emajlirane bijele svjetiljke na tankom platnenom kabelu.
Malo sam se smirio jer sam popušio cigaru do kraja. Spustio sam se u Rijeku i ostavio kombi u luci. Zora se počela pojavljivati, a ja sam s cigarom u ustima prošetao praznim trgom u jedini kafić koji je radio - Mate. Konobarica je mljela kavu u bučnom mlincu. Kafić je zaudarao na jutarnje otvaranje. - Mali makijato. Dala mi je mali makijato, prvi kiseli makijato iz kafe aparata. Ispod stola kod ulaza je dno razbijene čaše. Iznad šanka je dres Manchestera, smrdljiv od dima, kako mu i priliči. Ovo nije Engleska, boga mu jebem.
Što sada radi mladučad vjeverice? Jesu li već sada nervozni? Uzeo sam Jutarnji list.Gladan sam. Gdje bih mogao otići jesti? Palo mi je na pamet da bih mogao doručkovati omlet sa šunkom. Totalno pederski, ali svidjela mi se ideja. Ipak sam ja šofer. Nije puno trebalo i našao sam savršeni stari drveni restoran u kojem sam jeo odličan omlet. Jaja su bila jedva pečena i slana, pomješana s komadićima pršuta. Rastopljena gorgonzola bila je posvuda, a stari kuhar je sve posuo oreganom, maslinama i maslinovim uljem.
Najeo sam se kao nikad, otišao do trafike i kupio kutiju bijelog Marlbora. Sjeo sam na onaj kurac za vezanje brodova i zapalio cigaretu. Bio je već dan, a mene je stalno kopkalo što je s mladuncima, jesu li gladni i vrište li.
Kreteni iz luke još carine robu, morat ću pričekati još par sati. Navodno su našli neke ilegalce pa dok ih obrade... Nadam se da su Kinezi. Kad ih legitimiraju i uspiju napisati njihova imena na ćirilici, naopačke, strpat će ih u Ježevo iz kojeg će pobjeći i usput pojebati neku Hrvaticu koja će roditi prodavače smeća koji pričaju na hrvatskom. Bilo bi dobro raditi crash-testove sa živim Kinezima na onim njihovim skuterima od 3.999,99 kuna. Osobno bih od ostataka proizvodio i punio mesne konzerve, te ih izvozio natrag u Kinu.
Bacio sam opušak u more. Neka ga cipli cuclaju, ionako su zakurac kako sam čuo. Riba koja jede govno i posere isto. Na dnu mora je bicikl. Glupe ribe se češu o žbice. Svrbi me vrat. Kidam etiketu s kragne, ali je svrab od nervoze. Ne znam šta da radim dok čekam. Kave su odvratne. Idem na pijacu, da vidim koliko su ljudi ovdje ukurcu. I  kupci i prodavači su dosta glasni. Djeluju kao da se svađaju, na rubu verbalno-fizičkog incidenta. To je samo talijanski dijalekt. Na pijaci vlada sklad. Gamad je zadovoljna jer je stigla plaća. Nema cjenkanja, sve se plaća bez prigovora na udrobljenost, pljesnjivost ili lošu boju, a trgovci daju mandarinu više.
Najslabiji vjeverić se već počeo grčiti. Božić je, a kamioni svako malo potvrđuju smrt  sprešane majke. Meso joj je pobijelilo na kiši, očna šupljina na lubanji gledala je u prazno. Crni žutokljuni kos sletio je na vrata doma malih golišavih vjeverića. Skupili su se međusobno. Kos je bio dosta star i gladan.
Baš kao i ja, s tim da sam ja imao novaca i poželio pojesti nekakav što odvratniji kolač iz izloga broj šest slastičarnice "Hrvatska Ruža", vlasnika poznatog riječkog šiptara Dauti Queqi. Krpom je brisao mramorni šank kad sam ušao unutra. - Dobar dan, izvolite, izvolite. Bio je sam unutra. - Dajte mi mramorne kocke, dvije, iz izloga. - A, ne, ove iz izloga su za uzorak, njih sam baš malo prije stavio, evo dat ću vam svježe. - Evo, izvolite, hoćete šta popit? Nije imao akvarij s uzburkanom limunadom, ali je imao čudno izvijenu bocu kole iznad šanka. Pravi raritet - ukras inventara šiptarskih slastičarnica i čevapdžinica 80ih. - Jel mogu dobiti onu kolu gore? - A, ne, to vam je samo za ukras, to se ne pije gospodine. - A jel imate takvu koja se pije? - Ne. - Čašu vode, molim. Znao je da ga zajebavam. - Imate li novine, današnje? - Da, evo ih na šanku. Postao je bezobrazan za jednog šiptara. To što je tu dvadeset godina, ne daje mu za pravo da bude bahat pred nekim kome je deda Srbin, ali rođen u Hrvatskoj.
Kos je zabio svoj kljun u crijeva polužive drhtave vjeverice. Komadići su se ljepili po glavama braće i sestara vjeverica. Svi su oni trebali odrasti, ali Kos je bio gladan, baš kao i njihova mama. Dobro, kos je bio mator i sterilan, jeo je sebi za dušu. Častio se.
Kocke su bile prilično sočne, udio biskvita minimalan. Stari šiptar ih je znao praviti. Ostavio sam mu kunu bakšiša. Poželio sam se posrati negdje u ovom gradu jer nisam srao četiri dana. Kocke su me potjerale. Ušao sam u caffe bar "Deni". Naručio sam mali makijato i otišao u wc. Čučavac. Na čučavcu sam prvi i zadnji put sjedio u snu kad sam imao jaku temperaturu, ljetos. Srećom, ženski wc ima školjku. Daska je zasrana. Žene su ukurcu.
Kos je sve nervoznije radio kljunom koji je otkrio poslasticu od koje će biti sit čitavo poslijepodne. Počeo je kljucati i ostale po trbusima. Tamo je najmekše, ta neće ih valjda u glavu?
Zazvonio je mobitel. Dostava je otkazana zbog krive dokumentacije. Boli me kurac. Sjeo sam u kombi i popeo se na magistralu. Kos mi je posrao šajbu. Brisači su marljivo uklonili mrlju. Vratio sam se za Zagreb. 
Željko Tetrapakšu

ledeno doba:))))

Cool... "Tetrapakšu" - ebate koje dobro ime za bend...

...jel ima pornjave il nema? da se mučim ili ne, il da ostavim za vjutro...:)

Ova se nije zvala Zagi.

a frend mi bas razmislja o preseljenju u rijeku...kaze da su mu tamo dva brata, oba postolari i da se zajebavaju u lokalnoj birtiji i vikendom idu na piknik pored grobnika valjda. I to njemu super. Ja ne zelim napustiti Zadar nizasto, ali ipak hocu, zbog cure i doci cu u zagreb. Nedostajat ce mi dobar makjato u mojoj birtiji i sprdancija s lokalnim konobarima, ali kvragu, nece mi oni rodit dicu. Nego, ima li poanta ovoj tvojoj prici? Moj komentar nema...

ah, taj rijeku nije ni doživio :(

jebeš grad bez duše...

IE poanta je da se uvijek trebaš odlučiti što ti je važnije, život u određenom trenutku ili hrana a možda neka svakodnevna stvar kad osjećaš da bi ti život mogao biti ugrožen ...