mali otpad

E da, nekako se ponekad nadurimo i nadalje uvijek i uvijek plivamo niz struju..

Pokazujemo mišiće ovlaštenim upraviteljima besposličarskog kampa radnih akcija na održavanju ceste za propisnu budućnost..

Skrivamo se od razvlaštenih bljedunjavih atoma kisika koji bi htjeli upiti našu beživotnost..

Gadimo druge i Zemlju i biljke i koljemo propisima i svi smo, zapravo, ubojice..

Dobro, možda lude ubojice utopljene u romantično samozadovoljnim fantazijama svog svekolikog značenja za svemir?!

A Mjesec i Sunce i Pluton, mada birokratski otpisan za zelenim stolom, smijulje se sigurni iza plavetnila neba i poletni su kao trenutak oduška zatočene mazge dok slobodno sere po asfaltiranoj cesti, kao automobil ili kao svemirski brod..

Trebamo li preživjeti da bi nadalje nesmetano uživali u bezidejnom hedonizmu?

Pogladimo vlati trave i pomilujmo vratove svih gitara, pronađimo melodiju koja spaja i razdvaja noge naših žena, a onda milujmo njihova bijela bedra dok nas ne zaboli slezena..

Posustajem li to pred beskrajem?

Ne, ne, ne, nema beskraja dok proleter tek spaja kraj s krajem, uljuđenim kravatašima iz natripanog sna kapitalističkog vraga usprkos!

Fidele, otpala ti brada!

Hasta la vitoria siempre!