Noćna mora

3.

- Što ti misliš o ovim špricama u našem vrtu?- jednog popodneva upitam Paolu.
- Nisam sigurna ali nema puno mogućnosti- ili su ovi iz lokalne birtijetine ili klinci iz osnovne niže u ulici - ona će odlažući tri šprice u vreću za smeće.
- I meni se čini da bi mogli prije biti klinci. Ipak u birtijetinu ide probrano društvo-kroz smijeh ću ja.
- Jedino me čudi kako inspektor preko puta ne zna ništa o tome- zamislivši se ona otpovrne.
- A zar i takvog u ulici imamo? – po takvim uličnim pitanjima sam ustvari laik jer sam se tek nedavno doselio.
- Kako da ne, stanuje baš tu, evo ga i sad je na prozoru- ispod glasa će Paola, i nastavi- nije mi jasno kako su mu narkići promakli, a inače sve vidi.
- A zašto se mi s njim ne družimo? naivno ću ja, a objašnjenje me ubrzo pokopalo:
- Kad smo se upoznavali ja njemu kažem ”Ja sam Paola” a on meni “Ja sam Mate ali zovite me Ivan, to mi je veća fora”.
I stvarno, što na to kazat?
- Mogu si misliti kakav je tek prilikom ispitivanja- značajno ću ja.
- Ne možeš, njegovo ispitivanje još nitko nije preživio- ozbiljno će ona- taj davi golim rukama samo zato jer ne zna svezati omču.
- Imao sam ja posla i s takvima, samo što nisu bili policajci – prisjetim se ja nedavnih prvosvibanjskih praznika, a Paola se zavali u naslonjač u vrtu i naredi: “Pričaj!”


SVE PIŠE U KNJIŽICI


Prvi maj je pao u utorak pa je cijela ekipa spojila vikend prije i krenula u petak u Škaljevo, a Smuk i ja smo spojili i vikend poslije pa ostali do nedjelje. Uopće nam nije lako na državnim jaslama, ali se ne žalimo (po opredjeljenju smo konzervativni Stoici). Tih par dana smo se ponašali kao ludi, tulumarili od jutra do mraka, roštiljali, uništavali obilnu litražu “krvi Isusove”, a povremeno se znali i napušiti (zašto netko jednom ne naslika sliku “Dolazak vlaja na more za prvi maj”, ja mislim da bi bila luda slika da je autor Max Bunker ili možda još bolje Dubravko Mataković). Škaljevska općina je godinama držala primat u Europi po broju narkomana na broj stanovnika, ali onda se Prvi Veliki Langić odvojio u zasebnu općinu pa sad Prvi Veliki Langić uvjerljivo drži prvo mjesto a nezadovoljni Škaljevčani se zadovoljavaju ulogom nižerangiranih na toj, nimalo prestižnoj ljestvici. Iz toga proizlazi da je trava dječja igra sasvim normalna u tom okruženju. U onoj imaginarnoj slici mogao bi se pojaviti i jedan detalj, otprilike ovako: ja u parku istovarujem dušu (takozvani “povratni bambus”) a Smuk i Kizo me drže da se cijelog ne izrigam. Ja sam (nažalost) savršeno svjestan situacije jer mi mozak ipak još radi, a situacija je porazna – ubilo me pripetavanje a uz to i imam sjeban želudac nagrizen akutnom intoksikacijom tako da sam popio manje od ove dvojice koji se, zahvaljujući boljoj kondiciji i uspješno obavljenim visinskim i mokrim pripremama na početku sezone, još uza svu moju muku od mene sprdaju. A pijaniji su i što je najgore, oni koji kao mene drže i sami imaju itekako problema s ravnotežom i rješavaju ga tako da se naslanjaju na mene. A to čine suptilno, u stilu “vidite ekipo kako smo mi dobri, što bi on bez nas” (sigurno ne bi sad bljuvao, ali nikom to ne pada na pamet). Ja, zauzet povratnim bambusom i nagnut naprijed nemam nikakvu mogućnost govora, a i jezik bi mi se toliko pleo da me nitko ne bi ozbiljno shvatio, ipak shvatim da postoji mogućnost osloboditi se tamničara te ih lagano pokušavam rukama odgurati od sebe. Tko god to pokuša u takvoj situaciji vidjet će da su mu šanse za uspjeh minimalne. Kako oni ne shvaćaju da su mi teret (ili se tako prave- mislim to da ne shvaćaju a ne prave se teretom jer mi teret jesu definitivno) tako još pojačavaju opterećenje. Ja lagano počinjem mahati rukama pokušavajući im dati do znanja sve ono što me mori (a ustvari je to samo njihova težina nepravilno raspoređena- Kizo je pijaniji!) a na to slijedi Smukov komentar (uz gušenje od smijeha) :” Znao sam ja da ga puca na agresiju kad se potoči” što izazove novi nalet reverzibilnog bambusa kod mene. I tko ih ne bi poželio za prijatelje, ha?
Ako ambijent nije dovoljno dočaran, onda za one s malo manje mašte evo još jedne crtice:
Par dana kasnije, u sitne sate sjedimo u parku Smuk i ja. Iz čiste lijenosti pored nas plastična boca od dvije litre puna unaprijed složenog bambusa od “krvi Isusove”, a i pljugica. Prolazi susjed s nekom svojom ekipom. “Di ćete”?- povede konverzaciju Smuk. Susjed pogleda bambus, svrne pogled na joint i kaže: “Idemo se mi kod mene pozabaviti istim”. “Onda bar budi u prednosti” reče mu Smuk dodajući jox i laćajući se flaše.
Na tom mjestu zemaljske kugle vjerojatno ludilo već traje stoljećima.
Sva sreća što praznici traju samo tri – četiri dana pa je ekipa otišla. I ostadosmo sami Smuk i ja. Ja sam namjeravao pokrpati plastični čamac, opiturati ga i srediti svu opremu jer sam već imao i kupca za to. Smuk je imao izuzetnu volju za pomoć, a i sav materijal smo već nabavili. Ali nekako se sav taj posao od dan-dva odužio tijekom tjedna. Jest da smo neiskusni, jest da prži zvizdan, jest da ti svaki čas nešto fali, jest da te svako malo zovu mobitelom, ali pravi razlog je to što nam dan počne “nataštijanerom”. A po jutru se poznaje dan.
I tako krpamo mi kaić i beštimamo jer se dvokomponentno vezivo izuzetno brzo na suncu suši pa ga ne stignemo zalijepiti, i ne vidimo opasnost koja se približava u liku Antiše (to je onaj što ima dvije antene kao da su antene mjerilo standarda i blagostanja, a kad smo već kod toga jedan tu u blizini ima tri i satelitsku). Ma nije stvar uopće u antenama, stvar je u tome da je ovaj dosadan kao proljev kad ideš na važan sastanak a već u startu kasniš. Ne znam koji je razlog tome, možda teško djetinjstvo, rad u Njemačkoj, što li vrag će ga znati, ali činjenica je da otkad je Antiša otiša u penziju i vratija se u Škaljevo nema baš nekog društva. Što bi narod reko- dobar je za izbjegavanje. Na rivi se istovremeno pituravaju i krpaju još dva čamca, ali ne, on baš mora kod nas. I krene razgovor.
- Ide li dečki?
Mi ništa.
- Je li, ide li?
- A ide- Smuk će neiskusno.
Ja sam baš htio povest razgovor sa Šarcem (podrobno opisan u remek djelu B. Slijepčević “Kraljev gambit”) kad sugovornik ne zna je li ovaj gluh, glup, lud ili zbunjen, ili sve to. Antiša je bio zreo za to, očito ne i Smuk.
- Dobro vi to radite, ali nije li vam vruće?
- Ma nije baš- otpovrnem ja kuhajući se u manduri (samo si nam ti majmune trebao reć da je vruće ko da sami to ne vidimo, a Smuk je ostao samo u boxericama).
- A hoćete li ga prodat?
- Da- izustim ja i sjetim se da se Antiša već raspitivao prošle godine za kaić.
- A za koliko? (o, sudbo kleta).
- Ne brinite vi, već ja imam kupca.
- A koliko je dug, je l' ima četiri i po metra? (ovo je čisti deja vu od prošle godine).
- Da Vam pravo kažem, ne znam.
- Nestaje nam smjese, ajmo je u miru napravit doma- Smuk spasi situaciju brzopotezno, i mi ostavismo sve i pobjegosmo. I kako se čovjek ne bi urokao od svega toga.
Sljedeći dan sam bio iskusniji i radeći pratio razvoj situacije u susjedstvu. Čim sam vidio Antišu na pedeset metara kako dolazi, objasnih Smuku da me je stislo i da moram ić telefonirati. Usput sam se sjetio one moje navodne agresivnosti iz parka i rekao mu da se odmah vraćam. Nakon pola sata eto Smuka izmučenog a ja mu odmah složim oveći bambus.
- Ovaj tvoj susjed nije normalan. Ubio me je. Što mene briga koliko ti je kaić dug, što me jebe koje su piture za plastiku bolje i koliko ti je stara penta. Sad se moram urokat.
- Tako ti i treba kad nisi bio zreo za Šarca.
- Opet ti i tvoj Šarac, ajde sutra mu ga smjesti.
I tako dođe sutradan. Opet prži sunce, isparava boja i još koješta. Ubi nas nataštijaner. Svak piturava svoju polovicu broda i uopće ne komuniciramo. Ali ne zato jer nemamo ništa za reći nego zato što smo oduzeti. Mozak odlutao.
Prvo dolaze otac i sin. Slovenci na odmoru. Mali između dvije i pet godina. Zaigrano veselo dijete. “Ata, što striček radi? – mali se znatiželjno približi Smuku a ovaj mu se vedro nasmije. “Striček farba, nemoj mu blizu” - ponosni će japa. “Ne idi mu blizu”- ponovim mu ja – “striček ti je osvjedočeni pedofil”, na što se Smuk još jednom nasmije malome od uha do uha, a ponosni ata zgrabi malca i dade petama vjetra. “Dobro nam je krenulo, a Burke (Burke- izraz od milja za buraza- vjerojatno nema u Klaiću)”?- ne susprežući smijeh će Smuk.
I to je bila sva naša konverzacija do podneva. A u podne je najjača pržiona. Naravno, evo nam i Antiše.
- Ide li dečki?
Mi i dalje farbamo.
- Je li, ide li?- upita on glasnije.
-Molim, nešto ste rekli? (upitan ja ka da ne znan da nas nije doša samo izbliza pogledat).
- Pitan ide li?- opet će on glasno.
- A tooo, tako, tako (što misliš, da nam ne ide da bi se mučili ovdje, budalo).
- A koliko je dug? (vidim ja da je opsjednut dužinom).
- Što kažete?- upitam ja i namrštim se kao da sam shvatio da me hoće u najmanju ruku upitati da mu izračunam kvadraturu kruga.
- Koliko vam je dug, pitam koliko vam je dug?- vrlo glasno već iznervirano će on (tu sam te čekao).
- A tooo me pitate- kažem ja, pogledam u gaće i odgovorim- pa tako, prosječno.
Antiša sav zbunjen pogleda u Smuka ali na njegovom licu niti jedan mišić se ne pomakne, i to ga očito uvjeri da ga ne zajebavam, pa nastavi:
- Ma ne to, pitam vas za čamac koliko je dug?
- A tooo, baš ne znam.
- A je l' piše u knjižici?- upita on.
Mi i dalje piturajemo kao da ništa nije bilo.
- A je l' piše u knjižici? opet će on (stvarno si jači igrač- mislimo si mi).
- A? – ja izvalim najkraće pitanje na svijetu koje bi se u civiliziranom svijetu moglo protumačiti kao “Oprostite nisam Vas baš najbolje razumio, možete li mi ponoviti pitanje?
- Je l' piše u knjižici?- poviče Antiša, na što ja sasvim smirenim glasom odgovorim uz kimanje glavom: “Biće”. i nakon desetak sekundi tišine ponovim šaptom još uvijek klimajući:
- Biće.
Antiša digne ruke, okrene se i ode beštimajući, i sva sreća da je tako jer da se nekom igrom slučaja okrenuo da vidi što mi radimo shvatio bi što znači “give me five” i “give me ten”.
Kako je njemu u životu lako. On ima dvije antene.