Noćna mora

3.

- Što ti misliš o ovim špricama u našem vrtu?- jednog popodneva upitam Paolu.
- Nisam sigurna ali nema puno mogućnosti- ili su ovi iz lokalne birtijetine ili klinci iz osnovne niže u ulici - ona će odlažući tri šprice u vreću za smeće.
- I meni se čini da bi mogli prije biti klinci. Ipak u birtijetinu ide probrano društvo-kroz smijeh ću ja.
- Jedino me čudi kako inspektor preko puta ne zna ništa o tome- zamislivši se ona otpovrne.
- A zar i takvog u ulici imamo? – po takvim uličnim pitanjima sam ustvari laik jer sam se tek nedavno doselio.
- Kako da ne, stanuje baš tu, evo ga i sad je na prozoru- ispod glasa će Paola, i nastavi- nije mi jasno kako su mu narkići promakli, a inače sve vidi.
- A zašto se mi s njim ne družimo? naivno ću ja, a objašnjenje me ubrzo pokopalo:
- Kad smo se upoznavali ja njemu kažem ”Ja sam Paola” a on meni “Ja sam Mate ali zovite me Ivan, to mi je veća fora”.
I stvarno, što na to kazat?
- Mogu si misliti kakav je tek prilikom ispitivanja- značajno ću ja.
- Ne možeš, njegovo ispitivanje još nitko nije preživio- ozbiljno će ona- taj davi golim rukama samo zato jer ne zna svezati omču.
- Imao sam ja posla i s takvima, samo što nisu bili policajci – prisjetim se ja nedavnih prvosvibanjskih praznika, a Paola se zavali u naslonjač u vrtu i naredi: “Pričaj!”


SVE PIŠE U KNJIŽICI


Prvi maj je pao u utorak pa je cijela ekipa spojila vikend prije i krenula u petak u Škaljevo, a Smuk i ja smo spojili i vikend poslije pa ostali do nedjelje. Uopće nam nije lako na državnim jaslama, ali se ne žalimo (po opredjeljenju smo konzervativni Stoici). Tih par dana smo se ponašali kao ludi, tulumarili od jutra do mraka, roštiljali, uništavali obilnu litražu “krvi Isusove”, a povremeno se znali i napušiti (zašto netko jednom ne naslika sliku “Dolazak vlaja na more za prvi maj”, ja mislim da bi bila luda slika da je autor Max Bunker ili možda još bolje Dubravko Mataković). Škaljevska općina je godinama držala primat u Europi po broju narkomana na broj stanovnika, ali onda se Prvi Veliki Langić odvojio u zasebnu općinu pa sad Prvi Veliki Langić uvjerljivo drži prvo mjesto a nezadovoljni Škaljevčani se zadovoljavaju ulogom nižerangiranih na toj, nimalo prestižnoj ljestvici. Iz toga proizlazi da je trava dječja igra sasvim normalna u tom okruženju. U onoj imaginarnoj slici mogao bi se pojaviti i jedan detalj, otprilike ovako: ja u parku istovarujem dušu (takozvani “povratni bambus”) a Smuk i Kizo me drže da se cijelog ne izrigam. Ja sam (nažalost) savršeno svjestan situacije jer mi mozak ipak još radi, a situacija je porazna – ubilo me pripetavanje a uz to i imam sjeban želudac nagrizen akutnom intoksikacijom tako da sam popio manje od ove dvojice koji se, zahvaljujući boljoj kondiciji i uspješno obavljenim visinskim i mokrim pripremama na početku sezone, još uza svu moju muku od mene sprdaju. A pijaniji su i što je najgore, oni koji kao mene drže i sami imaju itekako problema s ravnotežom i rješavaju ga tako da se naslanjaju na mene. A to čine suptilno, u stilu “vidite ekipo kako smo mi dobri, što bi on bez nas” (sigurno ne bi sad bljuvao, ali nikom to ne pada na pamet). Ja, zauzet povratnim bambusom i nagnut naprijed nemam nikakvu mogućnost govora, a i jezik bi mi se toliko pleo da me nitko ne bi ozbiljno shvatio, ipak shvatim da postoji mogućnost osloboditi se tamničara te ih lagano pokušavam rukama odgurati od sebe. Tko god to pokuša u takvoj situaciji vidjet će da su mu šanse za uspjeh minimalne. Kako oni ne shvaćaju da su mi teret (ili se tako prave- mislim to da ne shvaćaju a ne prave se teretom jer mi teret jesu definitivno) tako još pojačavaju opterećenje. Ja lagano počinjem mahati rukama pokušavajući im dati do znanja sve ono što me mori (a ustvari je to samo njihova težina nepravilno raspoređena- Kizo je pijaniji!) a na to slijedi Smukov komentar (uz gušenje od smijeha) :” Znao sam ja da ga puca na agresiju kad se potoči” što izazove novi nalet reverzibilnog bambusa kod mene. I tko ih ne bi poželio za prijatelje, ha?
Ako ambijent nije dovoljno dočaran, onda za one s malo manje mašte evo još jedne crtice:
Par dana kasnije, u sitne sate sjedimo u parku Smuk i ja. Iz čiste lijenosti pored nas plastična boca od dvije litre puna unaprijed složenog bambusa od “krvi Isusove”, a i pljugica. Prolazi susjed s nekom svojom ekipom. “Di ćete”?- povede konverzaciju Smuk. Susjed pogleda bambus, svrne pogled na joint i kaže: “Idemo se mi kod mene pozabaviti istim”. “Onda bar budi u prednosti” reče mu Smuk dodajući jox i laćajući se flaše.
Na tom mjestu zemaljske kugle vjerojatno ludilo već traje stoljećima.
Sva sreća što praznici traju samo tri – četiri dana pa je ekipa otišla. I ostadosmo sami Smuk i ja. Ja sam namjeravao pokrpati plastični čamac, opiturati ga i srediti svu opremu jer sam već imao i kupca za to. Smuk je imao izuzetnu volju za pomoć, a i sav materijal smo već nabavili. Ali nekako se sav taj posao od dan-dva odužio tijekom tjedna. Jest da smo neiskusni, jest da prži zvizdan, jest da ti svaki čas nešto fali, jest da te svako malo zovu mobitelom, ali pravi razlog je to što nam dan počne “nataštijanerom”. A po jutru se poznaje dan.
I tako krpamo mi kaić i beštimamo jer se dvokomponentno vezivo izuzetno brzo na suncu suši pa ga ne stignemo zalijepiti, i ne vidimo opasnost koja se približava u liku Antiše (to je onaj što ima dvije antene kao da su antene mjerilo standarda i blagostanja, a kad smo već kod toga jedan tu u blizini ima tri i satelitsku). Ma nije stvar uopće u antenama, stvar je u tome da je ovaj dosadan kao proljev kad ideš na važan sastanak a već u startu kasniš. Ne znam koji je razlog tome, možda teško djetinjstvo, rad u Njemačkoj, što li vrag će ga znati, ali činjenica je da otkad je Antiša otiša u penziju i vratija se u Škaljevo nema baš nekog društva. Što bi narod reko- dobar je za izbjegavanje. Na rivi se istovremeno pituravaju i krpaju još dva čamca, ali ne, on baš mora kod nas. I krene razgovor.
- Ide li dečki?
Mi ništa.
- Je li, ide li?
- A ide- Smuk će neiskusno.
Ja sam baš htio povest razgovor sa Šarcem (podrobno opisan u remek djelu B. Slijepčević “Kraljev gambit”) kad sugovornik ne zna je li ovaj gluh, glup, lud ili zbunjen, ili sve to. Antiša je bio zreo za to, očito ne i Smuk.
- Dobro vi to radite, ali nije li vam vruće?
- Ma nije baš- otpovrnem ja kuhajući se u manduri (samo si nam ti majmune trebao reć da je vruće ko da sami to ne vidimo, a Smuk je ostao samo u boxericama).
- A hoćete li ga prodat?
- Da- izustim ja i sjetim se da se Antiša već raspitivao prošle godine za kaić.
- A za koliko? (o, sudbo kleta).
- Ne brinite vi, već ja imam kupca.
- A koliko je dug, je l' ima četiri i po metra? (ovo je čisti deja vu od prošle godine).
- Da Vam pravo kažem, ne znam.
- Nestaje nam smjese, ajmo je u miru napravit doma- Smuk spasi situaciju brzopotezno, i mi ostavismo sve i pobjegosmo. I kako se čovjek ne bi urokao od svega toga.
Sljedeći dan sam bio iskusniji i radeći pratio razvoj situacije u susjedstvu. Čim sam vidio Antišu na pedeset metara kako dolazi, objasnih Smuku da me je stislo i da moram ić telefonirati. Usput sam se sjetio one moje navodne agresivnosti iz parka i rekao mu da se odmah vraćam. Nakon pola sata eto Smuka izmučenog a ja mu odmah složim oveći bambus.
- Ovaj tvoj susjed nije normalan. Ubio me je. Što mene briga koliko ti je kaić dug, što me jebe koje su piture za plastiku bolje i koliko ti je stara penta. Sad se moram urokat.
- Tako ti i treba kad nisi bio zreo za Šarca.
- Opet ti i tvoj Šarac, ajde sutra mu ga smjesti.
I tako dođe sutradan. Opet prži sunce, isparava boja i još koješta. Ubi nas nataštijaner. Svak piturava svoju polovicu broda i uopće ne komuniciramo. Ali ne zato jer nemamo ništa za reći nego zato što smo oduzeti. Mozak odlutao.
Prvo dolaze otac i sin. Slovenci na odmoru. Mali između dvije i pet godina. Zaigrano veselo dijete. “Ata, što striček radi? – mali se znatiželjno približi Smuku a ovaj mu se vedro nasmije. “Striček farba, nemoj mu blizu” - ponosni će japa. “Ne idi mu blizu”- ponovim mu ja – “striček ti je osvjedočeni pedofil”, na što se Smuk još jednom nasmije malome od uha do uha, a ponosni ata zgrabi malca i dade petama vjetra. “Dobro nam je krenulo, a Burke (Burke- izraz od milja za buraza- vjerojatno nema u Klaiću)”?- ne susprežući smijeh će Smuk.
I to je bila sva naša konverzacija do podneva. A u podne je najjača pržiona. Naravno, evo nam i Antiše.
- Ide li dečki?
Mi i dalje farbamo.
- Je li, ide li?- upita on glasnije.
-Molim, nešto ste rekli? (upitan ja ka da ne znan da nas nije doša samo izbliza pogledat).
- Pitan ide li?- opet će on glasno.
- A tooo, tako, tako (što misliš, da nam ne ide da bi se mučili ovdje, budalo).
- A koliko je dug? (vidim ja da je opsjednut dužinom).
- Što kažete?- upitam ja i namrštim se kao da sam shvatio da me hoće u najmanju ruku upitati da mu izračunam kvadraturu kruga.
- Koliko vam je dug, pitam koliko vam je dug?- vrlo glasno već iznervirano će on (tu sam te čekao).
- A tooo me pitate- kažem ja, pogledam u gaće i odgovorim- pa tako, prosječno.
Antiša sav zbunjen pogleda u Smuka ali na njegovom licu niti jedan mišić se ne pomakne, i to ga očito uvjeri da ga ne zajebavam, pa nastavi:
- Ma ne to, pitam vas za čamac koliko je dug?
- A tooo, baš ne znam.
- A je l' piše u knjižici?- upita on.
Mi i dalje piturajemo kao da ništa nije bilo.
- A je l' piše u knjižici? opet će on (stvarno si jači igrač- mislimo si mi).
- A? – ja izvalim najkraće pitanje na svijetu koje bi se u civiliziranom svijetu moglo protumačiti kao “Oprostite nisam Vas baš najbolje razumio, možete li mi ponoviti pitanje?
- Je l' piše u knjižici?- poviče Antiša, na što ja sasvim smirenim glasom odgovorim uz kimanje glavom: “Biće”. i nakon desetak sekundi tišine ponovim šaptom još uvijek klimajući:
- Biće.
Antiša digne ruke, okrene se i ode beštimajući, i sva sreća da je tako jer da se nekom igrom slučaja okrenuo da vidi što mi radimo shvatio bi što znači “give me five” i “give me ten”.
Kako je njemu u životu lako. On ima dvije antene.

2.
- Pa gdje si ti ovih dana?- upita me jedno poslijepodne Paola. I stvarno, upitam i ja sebe isto pa se sjetim da u slučaju kad istina zvuči dovoljno nestvarno, dovoljno bizarno i teško prihvatljivo uvijek treba ići s njom na sunce (jedan od mojih životnijih mota).
- Bio sam doma – skrušeno priznah.
- A zašto onda ne otvaraš vrata, meditiramo, što li?
- Ma nije, usro sam ti se Jehovinih svjedoka – pohodili su me učestalo.
- I jesi li ih se riješio?
- Naravno, zar sumnjaš u mene?
- Ni najmanje.
- Opsjedali su me već par mjeseci ali me nikako nije bilo doma, a sve zato jer su mi jednom uspjeli uvalit “Kulu stražara” da je prolistam. U načelu mene nema puno kod kuće pa su zvonili uzalud. Međutim, baš sam ovih dana bio doma. Jednom sam ih otjerao u stilu kako imam posla, drugi put da nije baš trenutak, a treći put nisam otvarao vrata. Ali kako nas iskustvo uči - ništa nije dovoljno sigurno od Jehovinih svjedoka – evo ti njih opet sutradan. I tu mi je pukao film pa sam im rekao što ih ide, kako ću zvat policiju, da imam i ja pravo na popodnevni odmor, ali i ovo ti moram priznati, kurvanjski sam ih uputio na susjedu iznad mene želeći vidjeti kako ćeš ih se ti riješiti. Ali, čim su čuli za tebe pobjegli su glavom bez obzira. Kako je to tebi uspjelo?
- Ja sam ti se napasti oslobodila iz prve. Na stubištu sam im lijepo rekla s osmijehom na usnama (mogao bi i Vlado Kalember pjevati o osmijehu na usnama, a ne o vinčini, zar ne?) da me više nikad ne uznemiravaju, da sam ja već preispitala vjeru u sebi, kad se vrata susjednog stana otvaraju i izlazi susjed s dvocijevkom (susjed je bivše vojno lice, mislim pukovnik – a glupog li termina “vojno lice”, kao da postoji i “vojno naličje”) i umilnim basbaritonom od kojeg su se i zidovi zatresli zareži: “Jesu li to one iste?! Ne bojte se, susjeda”, ujedno repetiravši dvocijevku. Ovima je dvjema svjedokinjama to bio poziv na kavu, ali naravno, u susjedni kvart. I tako nestadoše s gornjih katova zahvaljujući susjedu.
To me podsjetilo (premda ni dan danas ne znam zašto) na mog susjeda Jakova.




JAKOV I ANTENA NA REZERVNOM POLOŽAJU




Škaljevo, mjesto kao i svako drugo osim što se nalazi na otoku koji se zove Prvi Veliki Langić, ali o tome ćemo drugom prigodom. Po ljetu urnebesna mješavina bodula, Zagrepčanaca koji se mažu kremama i svakakvih vlaja koji dolaze od ko zna kuda. Jakovu je žena otamo, pa on ljetuje svake godine od travnja do listopada. Kad malo bolje razmislim čini mi se da i proljetuje tamo. A što ćemo, čovjek je u penziji, dani su mu vrlo slični, eventualno su mu neki možda malo sličniji. Otprilike ovako: ujutro pročita Sportske novosti, popije se kava, uzprži zvizdan pa se traži lada i eventualno ekipa za briškulu. Nakon ručka ako nema na televiziji kakvog sporta (nisam siguran je li i recimo umjetničko klizanje uključeno u tu kategoriju ili samo sportovi) red razgovora sa susjedima te balote. Pravi sportski tip, zar ne?
S mojim omiljenim bratićem, kojeg sam od milja prozvao Rodoljub (i tako je ostao Rodoljub, samo što se to ime i njemu jako svidjelo pa sad i on mene Rodoljubom zove), i njegovim sinom Neredom (to mu je samo umjetničko ime, da ne bi štogod drugo pomislili) gledao sam utakmicu Dinamo – Newcastle. Utakmica je bila napeta, odlučujuća i pomalo infarktna. Dinamo je zadnjih pola sata vodio 2:1 i ako tako ostane do kraja sve je mirisalo na jedanaesterce. I padne nama nakon treće litre prave domaće “krvi Isusove” na pamet ideja znajući Jakovljevu ljubav prema sportu. Uglavnom, minutu dvije prije kraja utakmice netko se treba popeti na Jakovljev krov i neznatno zakrenuti antenu. Naime u tom dijelu Škaljeva je signal ionako loš zbog kotline pa i sam neznatan pomak antene znači sniježnu mećavu na televizoru. S obzirom na količinu ispijenih bevanada u tijelima nas trojice aktera jednoglasno smo odlučili da egzekutor bude Nered, ne samo zbog toga što je “tipo sportivo”, već je jedini bio u stanju u tom trenu pozabaviti se takvim egzibicionizmom kao što je alpinizam po Jakovljevom ravnom krovu. I sve bi bilo dobro, da nije sudbina umiješala prste. Naime, ovi Englezi su dali gol u predzadnjoj minuti i tako nas lišili dvojbe odluke o pobjedniku meča pomoću penala. Mi smo to znali jer je Rodoljub osluškivao na svom TV-u dok sam ja držao Neredu lupeške. A Nered je uvijek imao savršen osjećaj za tajming, tako da je ovom maknuo sliku desetak sekundi prije gore navedenog gola (možda ipak tu nije presudan Neredov savršen osjećaj koliko sudbina). Možemo li zamisliti Jakova kad mu odjednom nestane slike i pojavi se snijeg (a nisam napomenuo da isti voli i sočno zabeštimat- Jakov, a ne snijeg!)? Kako ne bi izgubili najbolji dio zajebancije mi odmah izađosmo pred kuću. Tu se stvori i Vito kome smo na brzinu objasnili složenost situacije (a Vito je inače vicmaher i zajebant vrhunske kategorije a u slobodno vrijeme iz hobija popravlja sve pente na čemu sam mu do groba zahvalan- pitamo li se možda tko mu je najvjernija mušterija?). Još nismo Viti do kraja objasnili sve kad eto ti Jakova:
- Kvragu i svi tornjevi i Ćelavac i sva Hrvatska televizija.
- Što si i ti ostao bez slike? nedužno će Vito.
- Dašta sam. Upalim ja radio a on kaže “tužna slika u Maksimiru”. Ma kakva tužna slika, ja nemam nikakvu sliku.
Tko nešto slično nije nikada doživio, taj zasigurno ne zna kako je teško održati neutralan izraz na licu u toj situaciji. Ustvari bilo bi dobro na licu namjestiti bilo koji izraz samo da nije grohot. Mi doajeni sprdnje i pošalice još smo to i uspijevali ali Nered koji je tek postao punoljetan još nije imao utakmica u nogama za izbrusiti talent. Vidjevši da se jedva suzdržava od smijeha, prebacim lopticu na drugu stranu:
- A koliko li je onda završilo?
Rodoljub se naravno snađe: “Sad će Nered otić nazvati informacije”
I ode ovaj iza ugla i tamo zalegne od smijeha.
- I baš sad kad je najuzbudljivije – kukao je i dalje Jakov.
- A je li često ovdje nestaje slike? – ljubopitljivo ću ja.
- Ma vraga, nikad, ovo se samo meni može dogodit – ubedirano će Jakov.
- A možda ovima s Hrpente (drugog dijela Škaljeva) nije nestala slika, možda je netko snimao utakmicu, pa nije sve tako crno – nasitno podjebava Vito. Vito je ustvari za sve njih susjede autoritet jer je, po mom skromnom sudu jedini intelektualac u mjestu, a ovi ga puše sveudilj.
- Ma pusti, i još on meni “tužna slika”, što li mu to znači?
- Nemam pojma – skoro u zboru ćemo mi zaboravivši da ne smijemo biti previše sinkronizirani.
U taj tren vraća se Nered s tužnim rezultatom i sve odjednom postaje jasnije. Ostao je još samo jedan problem.
- Jakove, ajmo negdje na piće – Rodoljub će otvarajući meni prostor za lupeške i Neredu za vraćanje antene na staru poziciju.
- Ma pusti me, vidiš da san u kurcu- Jakov se ne da.
- Dođi bar kod mene na bevandu – nije ni Rodoljub od jučer.
- Ma nije mi ni do čega – rezignirano će Jakov.
- Ajmo bar na rivu – pripomažem ja a ustvari me zanima koliko je Jakov nesvjestan situacije jer svakim odbijanjem prijedloga radi protiv sebe i žene. On ne zna da ako se ne makne od kuće neće biti ništa od TV slike do sutra.
- Ma iden doma spavat – sere Jakov jer ustvari znamo da cijelu noć neće oka sklopiti.
I tako ode on a mi na Vita: “Što ga ti nisi pozvao, tebe bi poslušao, oćeš se ti sutra po danu verat na krov”?!
Sutra smo morali uraniti kako bismo stigli već biti na kavi kad Jakov ide u šoping (za koji inače treba uvrh glave 5 minuta), i nagovorismo ga da nam se pridruži na kavi. Kako je on sjeo Rodoljub pohita na bicikl i odveze se kao Eddie Mercx prilikom obaranja svjetskog rekorda, uspne se na krov i vrati antenu u normalno stanje, a to mu je uspjelo samo zato što se i on od jučer vratio u normalno stanje.
I tu bi priča vjerojatno bila gotova da ja po svoj prilici nemam iznad sebe dva anđela- jednog koji je stalno na godišnjem a čuva me da ne upadnem u ovakve životne zajebancije i drugog koji uspije svaku priču produžiti da joj kraj ne bude onda kad bi trebao biti već nešto kasnije. Taj drugi je valjda mojoj podsvijesti sugerirao da i ja kupim antenu, i to isti dan. Zajedno s antenom sam kupio i stup od 4 metra visine kako bi imao dobar signal. I vidi nas (Rodoljuba i mene) to popodne Jakov kako se vraćamo iz šopinga s antenom i počne razgovor:
- Di ste bili?
- Išli smo kupit antenu.
- Je li, Pero, koliko košta ta logaritamska antena (vidiš, vidiš, kako je Jakov brzo postao stručnjak za antene) ?
- Nije skupa, sedamdesetak kuna, a zašto?- instinkt mi je odjednom proradio.
- Zato što sam danas razgovarao s Antišom, onim iz susjedne ulice, on ima dvije antene- jednu usmjerenu na Ćelavac (koji se usput zove Čelevac, ne miješati sa spolnim muškim obrezanim organom), a drugu na Ugljan, i sve je izvrsno vidio jučer, pa sam mislio da i ja sebi kupim još jednu.
- Ma to ti je slučajno, moj Jakove, ja sam siguran da ti se to neće više događat. Rađe za tu lovu kupi “krvi Isusove” pa da popijemo po jednu- Rodoljub nakalemi cijeloj priči završni štih.

PREDGOVOR

Dugo sam razmišljao treba li ili ne objaviti ovu knjigu, jer nisu baš ni sve priče vesele, a ni tužne. S obzirom da danas nitko od piskaranja ne živi, knjiga je objavljena iz čistog altruizma. Ako makar i jednog čovjeka nasmijem ili i jednu dušu razgalim, vjerujte mi da ću biti sretan. A sreća dolazi iznutra.
Otkriti ću Vam i jednu sitnicu vezanu uz ovu knjigu. Sve su priče istinite osim jedne, a i ta nije nemoguća. A na Vama je, dragi čitatelji, da uživajući u knjizi otkrijete koja je to priča plod moje fikcije.



UVOD

U ovom uvodu su obuhvaćeni glavni likovi i protagonisti ovog djela. Moram priznati da nikad nisam prilikom čitanja knjiga volio dugačke i zamorne uvode i da mi je uvijek bilo lakše kad su bili kraći, a zanimljivije kad bi ih i kao takve preskočio. U svakom slučaju, djelo se sastoji od niza priča koje u načelu ne moraju biti povezane, ali imaju obično iste likove u glavnim ulogama. A to su poimence: Paola, naizgled sasvim normalna osoba, profesorica nekoliko jezika s vrhunskom naobrazbom i ljubimica cijele ulice s istančanim smislom za pravdu, moj prijatelj Smuk, ime koje samo već posjeduje vlastiti renome te moja malenkost Pero Grozomor, naizgled sasvim povučen tip s vječnim talentom za upasti u raznorazna sranja. Što veća, to bolja.
Ubi me ovaj uvod.




1.

Uopće se ne sjećam ustvari kako je počelo moje druženje s Paolom. Znam samo da smo u dvije godine, koliko sam u zgradi, porazgovarali ukupno desetak minuta, i to u svega nekoliko navrata jer smo se vidjeli u prolazu izuzetno rijetko. I onda je naše druženje odjednom postalo gotovo svakodnevno. Shvatili smo da smo jako slični, da volimo bizarnost prošaranu teškim elementima crnog humora, te da smo dobri u režiranju raznih situacija pa tako i životnih (a kakvih još ima osim životnih- možda beživotnih?) A sve je počelo (ja sam duboko uvjeren) s jednom pričom. Pričom o Tonku.




PRIČA O TONKU 1

Priča o Tonku se ustvari sastoji iz nekoliko dijelova koji predstavljaju zasebne priče. U svakoj od njih je glavni protagonist Tonko, čovjek sa završenim građevinskim fakultetom, čije su dvije osobine- lijenost (Tonko je pravi Dalmatinac) i naivnost (koja je nadaleko poznata) same tražile da se ove priče dogode.

TONKO I COCA - COLA

U to sam vrijeme radio na gradilištu zajedno s Usmrdom. No, nekom čudnom pretumbacijom gradilišnih inženjerskih kadrova na naše je gradilište dospio Tonko. Odmah je bilo jasno da od posla neće biti previše, jer je svaki rad protekao u zajebanciji. Uz to, Usmrdi to nije bilo pravo ime već ga je Tonko tako nazvao, a ni ovaj mu nije ostajao dužan nazivajući ga Tovarom. Tako dok Tonka nije bilo nazovemo mi njega a ono javi se telefonska sekretarica (odmah nam je bilo jasno da dotični spava jer sigurno ne ganja fuš) i ja ostavim poruku za njegovu ženu u stilu:”Draga, još se sjećam one vatrene noći, javi mi samo kad onaj tvoj konj ode na gradilište”. Tonko mi je prepoznao glas- vjerojatno ima taj talent za raspoznavanje glasova (mošmislit, problem je u tome što ja jednostavno ne znam promijeniti glas). Tonku je ta poruka bila smiješna (čudan sustav vrijednosti, zar ne – svako drugi bi se barem malo naljutio ali njemu je vjerojatno imponiralo što je iz tovara postao konj), pa je prva evaluacija Tonkovog mentalnog sklopa bila uspješno učinjena. Kako je Tonko došao, tako je Usmrda otišao na drugo gradilište, što je u načelu šteta jer je Usmrda u stvari bio jači igrač. Dani su nam prolazili u općem neradu (Tonkov postulat: ne mogu oni mene platit tako malo koliko ja mogu ne radit) i povremenim feštama koje bi organizirali sponzori- naši najmiliji kooperanti. Na jednoj fešti koju je organizirala Manda Hercegovka nađemo se svi u gradilišnoj kancelariji- kontejneru dobro potočeni. U to je vrijeme Coca-Cola imala nagradnu igru u kojoj je najveća nagrada bila 50.000 kuna na poleđini dobitnog čepa. Uglavnom svi su poludjeli za tim slatkastim pićem. Kako je fešta bila na gradilištu tako je uz obavezno vino i pivo bila i hrpa dvolitarskih plastičnih boca Cole, Fante i sl. Tonko i skladištar Ivek (za kojeg sam ja tad bio uvjeren da ima diplomu okorjelog lopova, a s vremenom sam uvidio da sam ga podcijenio jer je barem zaslužio magistarsko zvanje) su bezbrižno igrali šah i pritom se svađali jer Ivek nije volio gubiti, a Tonko je ipak trenirao taj šah i bio je bolji. Kad je partija bila najzanimljivija a vremena na satu sasvim malo za završetak partije Željko poslovođa (zajebant i kurviš po vokaciji) otvori jednu plastičnu flašu Coca-Cole, slavodobitno digne čep i kaže: “Vidi, 50.000 kuna”. Kako vremena za razgledavanje čepa nije bilo ova dvojica šahista su samo letimično svrnuli pogled na čep koji je Željko naravno držao u ruci na dovoljnoj udaljenosti da se ne vidi što u čepu piše, kimnuli glavama i nastavili borbu na šahovnici (pritom ne mislim na hrvatsku zastavu). Željko se okrene meni i slegne ramenima u stilu jebi ga, nisam ih uspio dić, i mi nastavismo s onim što nam je do tog trena sasvim dobro išlo- svinjski kotleti i kiseliš od silnih gemištova. Dobrih sat vremena kasnije Tonko dolazi do Željka i pita da gdje je čep. Željko naravno kaže tu je negdje, ne znam. I tako je počelo, Tonko se sam natorciljao.
Meni je i sama ta slika bila dovoljno smiješna, naime Tonko se istog trena latio pretraživanja sobe u kontejneru gdje smo bili u potrazi za čepom, istovremeno izazivajući diskusiju na temu raspodjele postotaka nađene nagrade. Naime, htio je na idealne dijelove. Najveći problem je bio, a time umalo i jedini, taj što čepa naprosto nije bilo, i još jedan problem- što Tonko to nije znao. U potrazi za čepom smo Željko i ja zdušno smišljali mjesta na kojima bi sve gorespomenuti čep mogao biti, npr. već smo ispraznili dvije runde koševa za smeće u veliki kontejner, a Tonko bi pretraživao sva mjesta kojih bismo se mi sjetili uz tihu kletvu na usnama: ”Pasi jedni, ne biste radili ništa, a lovu biste dilili. Sve sam pretražujem, kao policijski čuko”. Sama ta situacija je meni bila izuzetno smiješna i krajnjim naporom sam se suzdržavao da ne prasnem jer se traženju pridružio i Ivek već dobrano nacvrcan (a sasvim je normalno da se pridružio i on jer mu je životni moto otprilike “kruha bez motike”). Tu moram priznati da sam spasio Tonka od samoga sebe jer je on htio zavući se u veliki kontejner od smeća a ja sam ga djelomično od toga odgovorio, pa je samo malo rukama poprčkao po smeću ne ulazeći u dubinu kontejnera. I ja sam stvarno mislio da je tu priči kraj.
Sljedeće jutro sam vrlo brzo uvidio da tome nije tako, jer sam se začudio kad sam vidio Tonka u rano jutro na gradilištu. Naime, Tonko je dolazio na posao barem s pola sata zakašnjenja svaki dan, onda odlazio na kavu, onda čitanje novina i tako do gableca. Bio je majstor, zar ne? No, to jutro sam ja onako snen i bunovan vidio Tonka kako se zavlači ispod kancelarijskog kontejnera u kojem smo dan prije feštali i uvidio da cijela priča jednostavno ne smije na tome ostati. Odmah sam pozvao Željka na stranu i izložio mu plan. Kako je Tonko vidio da nas dvojica potiho šurujemo, odmah je rekao:”Pasi jedni, sigurno ste podilili lovušu od čepa. Znan ja Vas, a i oni Ivek lopina mi je sumnjiv”. Zar ne da je Tonko strašan, tko ne bi odolio malom zapletu?
Nešto prije gableca, kad je bilo Tonkovo vrime od tiska odosmo mi u birtiju preko puta gradilišta koja je imala niz prednosti: 1. kroz njena zatamnjena stakla si mogao vidjeti cijelo gradilište, 2. bila je jeftina, 3. tamo je radila Bepa (nadimak odmilja, ustvari nije curica kriva što ima oveću baburu od nosa, ili da kažem umjesto nosa) koja se zagrijala za Tonka, 4. tamo je zalazila na kavu i Jasenka, moja kolegica još iz srednje škole koja nam je bila sad nužno potrebna za mali poslić. Imala je birtija i jedan nedostatak, a to je što se u njoj jače čuo gradilišni cirkular za obradu oplate i stolarije nego u kancelariji, a taj je cirkular gotovo uvijek radio (što smo mi, pilana ili gradilište, kvragu?). No mi smo računali da Tonko neće zamijetiti da mu je zvuk cirkulara jači u slušalici nego kroz prozor. Naravno, bili smo u pravu.
Nakon par instrukcija koje su glasile otprilike ovako: “Nemoj sama od sebe reć razlog zbog kojeg zoveš, već pričekaj njega da se nasadi i upita” ili “Neka izgleda kao da si mu teška srca otkrila o čemu se radi”, bilo je idealno vrijeme za poziv jer je Tonko sam bio u kancelariji. Jasenka je čitala unaprijed pripremljen tekst i razgovarala. Mi smo naravno bili sigurni da odstupanja od napisanog teksta razgovora neće biti. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Jasenka:”Dobar dan!”
Tonko:”Dobar dan, samo da stišam buku (Tonko zatvara prozor ali nivo buke od cirkulara je još uvijek isti). Izvolite”.
Jasenka:”Ja sam gospođa Jadranka Presečki (ime izmišljeno) iz marketinga Coca-Cole i trebala bih gospodina Matića (tako se preziva Željko)”.
Tonko: ”Nema ga, samo malo, sad ću ga potražit.
Mi naravno vidimo njega gdje ide od kancelarije do kancelarije, dere se i vraća se na telefon.
Tonko:”Nema ga”
Jasenka:”Pa dobro, onda Vas molim gospodina Grozomora (to sam ja, što je, lijenčine, ne čitamo uvod, ha?)”.
Tonko:”Nema ni njega, ali ipak iden vidit ”.
Opet se priča repetira jer Tonko isprve nije mogao zapamtit da su sve kancelarije prazne, a ako su prazne onda baš nema ni mene.
Tonko:” Nema ni njega”.
Jasenka:”Hoćete li, molim Vas, biti ljubazni pa im reći da nazovu marketing Coca- Cole, gđa. Presečki”?
Tonko:”Može. A zašto zovete”? (Naš si!)
Jasenka:” Pa ne znam da li bih Vam to smjela reći”.
Tonko:” Ma ništa Vi ne brinite, ja ću njima vjerno prenijet poruku”.
Jasenka:” Pa dobro, zovem radi provjere preporučene pošiljke”.
Tonko:”Kakove pošiljke”?
Jasenka:”Preporučene. Znate stigla je jutros”.
Tonko:” A vidi pasa, kurbi lažljivih”!
Jasenka:”Molim, što ste rekli”?
Tonko:” Ma ništa, ništa, to ja sebi nešto. I koji ono broj ste rekli da nazovu”?
Jasenka:” Nisam ništa rekla, uostalom znaju oni broj”.
Tonko:”Dobro”.
Jasenka:”Puno Vam hvala, doviđenja”
Tonko:” Doviđenja”.
Dobro da nismo odmah otišli na gradilište nego smo u miru zavrnuli još jednu rundu i smijali se gledajući Tonka kako nas očajnički pokušava nać na gradilištu, ni ne padajući mu na pamet da bi mi bez njega otišli u birtiju. Uglavnom, Željko je otišao na stražnji ulaz i kroz objekt u gradnji došao do kancelarija, Jasenka je otišla kod sebe na posao s velikom željom da je uključimo i u nastavak priče, a ja sam još pričekao desetak minuta da ne bude sumnjivo, pa ušao na glavni ulaz.
U međuvremenu je Tonko potrčao prema Željku čim ga je spazio:
- Pasu jedan, posla si čep u Coca-Colu!
- Ma nisam.
- Jesi, jesi, sad je zvala gospođa Jadranka Presečki iz marketinga Coca-Cole i rekla da je nazoveš!
- Ma što me zajebavaš, Tonko, ja sam ti star čovjek, ne znam ti ja tu tvoju iz marketinga, evo ti ide Pero pa njega zajebavaj a mene pusti na miru (koju Miru? Furlan možda?).
I dođem ja i opet isto:
- Pasu jedan, zajedno si sa Željkom posla čepa, a tu me lažeš!
- Ma koji ti je kurac Tonko, što bulazniš?
- Jesi, jesi, sad je zvala gospođa Jadranka Presečki iz marketinga Coca-Cole i rekla da je nazoveš.
- Ma kakva sad ta tvoja gospođa Prosinečki? Ne znam nikakvu gospođu Prosinečki!
- Nije Prosinečki nego Presečki.
- Ma dobro, što ja znam, i što je ta htjela?
- Zove tebe i Željka radi provjere preporučene pošiljke i kaže ti da je nazoveš.
- Ma što ću je ja zvat, nikad čuo za tu tvoju Prosinečki.
- Ajde ne laži, znaš ti dobro.
- Tonko, neka crknem ako sam ikad razgovarao s nekim iz marketinga Coca-Cole (a stvarno i nisam). Ti si to sve izmislio samo da digneš tenzije i skreneš sumnju na nas a sve mi se čini da si ti maznuo čep.
- Nisam, nisam, to ste bili Vas dvojica, dobro mi je rekla Matić i Grozomor.
- Ja sam siguran da si ti to izmislio, ali ajde dobro, ako misliš da bi te ja zajebo, onda nazovi tu tvoju Prosinečkicu...
- Misliš Presečki?
- Ma kako već bilo, i predstavi se kao Grozomor i odigraj igru do kraja, pa da vidimo onda čija baka šverca helikoptere.
- Hoću, ali mi daj broj.
- Koji broj?
- Pa od marketinga Coca-Cole .
- Tonko, ne zajebavaj me, pa odakle mi broj?
- Znaš ti znaš, rekla je da znaš.
- Tonko, znači ta tvoja izmišljena gospođa Prosinečki je zvala baš tada kad nas nije bilo obojice, a samo si ti bio i nemaš nikog da posvjedoči, zar ti nije priča malo šuplja?
- Ma sad ćeš ti vidit- zapjeni se Tonko, te nazove informacije, upita i dobije broj telefona od marketinga Coca-Cole.
Razgovor s gospodinom iz marketinga je tekao otprilike ovako:
- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Ja sam gospodin Grozomor (tu se Tonko slavodobitno okrene prema meni i podsmješljivo napravi omalovažavajuću facu u stilu “ti ćeš mene zajebat, jado jadni”) i trebao bih gospođu Presečki.
- Koga trebate?
- Gospođu Jadranku Presečki.
- Ali nemamo mi ovdje takve.
- Kako to mislite, nema je trenutno? Pa gdje je, na gablecu, da nazovem kasnije?
- Ne, ne, ne, gospođa s takvim imenom uopće ne radi ovdje.
- Ma kako ne radi, sad me zvala prije po ure.
- Gospodine, pa valjda znam tko radi u mom odjelu.
- Dobro, hvala, doviđenja.
I vrag ne da Tonku mira nego on opet na informacije pa traži neki drugi broj od marketinga Coca-Cole, dobije ga i nazove. A ono opet isti tip (što bi se reklo “ista meta, isto odstojanje”) i isti razgovor, no sad već iznerviran a u stvari u cijeloj toj priči nedužan čovjek iz Coca-Cole nakraju kaže Tonku:
- Ja Vam znam jednu gospođu Presečki, ali ona Vam radi u Brodomerkuru.
I Tonko ostade zbunjen.
Tu bi vjerojatno priča i završila da se Tonko znao pomiriti s porazom, ali on nažalost uopće nije niti shvatio da je poražen.
Po cijele dane je razbijao glavu s misterioznim čepom i telefonskim razgovorom i što je više mozgao to je bio dalje od logičkog rješenja priče. Mi ga odgovarasmo da sve zaboravi, da prione na rad (ha, ha), da znamo kako nas je htio dić na foru ali mu nije uspjelo i da ne čačka više po tome. No on, tvdoglav kao mazga (onaj Usmrdin nadimak Tovar je stvarno opravdao) samo je o čepu naklapao, sve dok dva dana kasnije nisam od njega čuo ovo:
- Ma znaš, sad sam siguran, da čujem glas od one Jadranke Presečki, odmah bi ga prepoznao.
- Tonko, što tebe puca, na čemu si ti, na LSD-u?
- Ma ne, ništa ne kontam u cijeloj priči, ali sigurno znam da bi ovoj prepoznao glasa.
- Tonko, dao Bog da je negdje ikad sretneš i da joj prepoznaš glasa na dobrobit svih nas da te konačno skinemo s dnevnog reda.
- Obratit ću sad veću pažnju na ljude koji nam telefoniraju- Tonko će znalački.
Red je bio i Jasenki pružiti priliku da upozna Tonka, a uz to i dobra prilika da se još malo nasmijemo jer sam bio duboko uvjeren da Tonko sere. Prigoda se pružila (jer samo “prigode beru jagode”) tri dana kasnije kad smo opet na gradilištu imali feštu od obžderavanja i oblokavanja. Ja pozovem Jasenku i ona dođe za desetak minuta.
- Dobar dan.
- Bok Jasenka. Da Vas upoznam- ovo je Tonko, ovo je Jasenka. Ostali se svi znamo.- uskočim ja.
- Tonko, drago mi je.- izusti Tonko.
- Jasenka, drago mi je. A, znači Vi ste taj Tonko?
- Kako to mislite, taj Tonko?
- Pa tako, čujem ja od dečkiju da ste izmislili neku priču o dobitnom čepu, a da ste se Vi potkožili. Je li ovo Vaša nova kožna jakna?
- Šinjorina, sad ću Van ja ispričat točno kako je bilo.
I počne priča, već dobro znana, ali sad ispričana iz drugog kuta gledišta. Mi smo se cijelo vrijeme smijuckali, a jedino Tonku nije bilo jasno zašto se doslovce valjamo po podu od smijeha kad je završio priču riječima: “Ma znate, sad sam siguran, da čujem glas od one Jadranke Presečki, odmah bi ga prepoznao”.
Zar nije Tonko legenda?