DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Part III
Proveo sam poslijepodne uz frulanje i izležavanje. Dobro poznata kemijska glad počela se razbuktavati tek kako se sumrak približavao. Vigor votka od tangerine i nije loša, ali nemam dovoljno veliku čašu za taj tip alkohola. Msilim da ne postoje dovoljno velike čaše za to. Provesti noć uz speed, alkohol, hash i pisanje besmislica u četiri zida? Ali, mladiću, pobogu, ljeto je - zar se ne bi trebao Z-A-B-A-V-L-J-A-T-I?!
Sobu osvijetljava samo lepršava svjetlost svijeće. Iz vanjskog svijeta dopiru stotine glasova. Uglavnom bosanskih, dakako. Nije da sam vidovit, ali znam da će za četiri do pet sati ta dječica doseći fazu alkoholne mučnine i poput ranjene lanadi potražiti posljednje utočišta u majčinskim zagrljajima, uz imaginarna obećanja samima sebi da neće nikad više. No, u ovoj fazi još nisu vidoviti kao ja. Još ih uvijek zasljepljuje patetična nada da se to neće dogoditi. Iako se dogodilo već stotine puta. Jasno, prije toga još moraju otpjevati sve omiljene narodnjake, a one Posebno Omiljene i po nekoliko desetaka puta. U Mirzinom društvu na susjednom balkonu postoji nova Omiljena Riječ - jarane. Nightmare stage očito ne emitiraju u Bosni. Nakon bezuspješne potrage za dodatnom svijećom vraćam se u polumrak. Vraćam se ovoj čudnoj priči.
S obzirom na količinu THC dima u prostoriji nadam se da su insekti koji će me potencijalno posjetiti jebeni hipiji. Još mekih duša za vječni oganj mračne kombinacije upaljača i jeftinog dezodoransa. Prvog sam pogubio tijekom posjeta barba Jure. Povukao sam prvu lajnu dvadesetak minuta prije nego što je slučajno navratio do mene u potrazi za pivom, strpljivim sugovornikom, čašicom razgovora i sigurnim utočištem od žene-fašista. Savršen timing, moram priznati. Ljude obično treba nožem tjerati na razgovor s njim. Šezdesetogodišnjaci koji cijeli život provedu u priobalnim vukojebinama do petsto stanovnika nisu posebno zanimljivi sugovornici. No, meni je bio izuzetno zabavna konekcija s vanjskim svijetom rapidno drugačijim od onog na koji sam navikao. Tih sat vremena koliko sam ga uspio zadržati bilo je za mene kao odlazak u dramski program HTV-a.
Sat pokazuje 22:22. Netko misli na mene. Vjerovatno bog osobno. Možda sam ga opet razljutio nekom nesmotrenošću. Speed iz hladnjaka jedna je od boljih stvari u životu. Doduše, kod ovog konkretnog hladnoća predstavlja izvjestan zajeb jer dodatno naglašava opor miris što podsjeća na Karbofix ljepilo. Mislim, nije da mene smeta. Ja sam tip koji bi šmrkao i insekticid samo da udara. Nadam se da film s jedim od ružnih Baldwina koji je upravo započeo na televiziji neće imati previše mračnih scena jer tad ne vidim pisati. Ekran je uz slabašnu svijeću jedini izvor svjetlosti. Mislim da ću ga ostaviti uključenog i nakon himne i zastave. Snježni bi ekran trebao pružati impresivne količine svjetla u ovim ekstremnim uvjetima. Čaša je prazna - obustavi sve. Nema nastavka bez nove doze slatkog otrova. Svaka daljnja rečenica može biti vezana isključivo uz Potrebu.
Što radim? Gubim vrijeme. Rastrošno zloupotrebljavam strpljivost čitatelja. Hvatam zalet u dimenziju besmisla. Hoće li se ovdje napokon nešto početi događati? Mislim da ne. Jebi se, brajo, ja naprosto ne mogu prestati pisati. Neumorna manična reakcija. Naprosto je predobro nadovezivati riječi jednu na drugu da bih mogao prestati.
Jučer mi je ponestalo papira. Kako sam planirao pisati na laptopu koji ne radi bio sam primoran ispisati sve zadnje stranice uputstava za uporabu kućanskih uređaja koje sam mogao pronaći u kolibi. Do trenutka u kojem mi je ponestalo papira psihotična je paranoja previše uznapredovala da bih se odvažio na kontakt s ljudima.
Ostatak noći proveo sam prisluškujući razgovore bosanskih srednjoškolaca. Privuklo me ukopčavanje linije. Eter je neko vrijeme bio ispunjen debelim crnim reperima, a zatim je krenula intrepretivna konverzacija u kojoj je Enes predvodio poznavanjem tematike. Jebeni teenager zagriženo ne može shvatiti da nije jebeni crnac. Ti se klinci tako lako prodaju lakokupljivim idealima s pokretne trake. Vjeruju ljudima koji više albuma objave mrtvi nego živi. Nemojte slučajno biti optimistični i reći: "Narast će i s godinama se opametiti". Pomirite se s neizbježnim - neće. Samo će taj set ideala zamijeniti nekim drugim. Tako svijet funkcionira. Ono što te dijeli od mene, dragi čitatelju, je moj trenutni audio doživljaj. Ti nisi čuo bosanskog teenagera kako tuzlanskim naglaskom govori: "Public Enemy, No. 1., najopakiji, najgadniji, najopasniji". Ne moram mu posebno priželjkivati zlo zbog njegovog neukusa. Obojica znamo da će mu se prijatelji uskoro napiti, zaboraviti njegove c00lerske "fore i fazone", te se vratiti dobrim, starim, pouzdanim narodnjacima koji su nepogrešivo uslužili generacije i generacije mladih željnih zabave. Gubitnički ih marginalac pokušava zainteresirati, čita im i prevodi tekstove pjesama. Citiram: "Slušajte, molim vas, ovo vam je bitno da naučite u životu". Sad to još jednom ponovite na glas tuzlanskim naglaskom. Njegova je bitka unaprijed izgubljena. Ali, zabavno je slušati tog pijanog klinca indoktriniranog do srži i znati da mu nema pomoći. Pretpostavljam da će nadolazeći val narodnjaka više izjebati njega nego mene. Ja sam prerazvaljen da bi mi bilo stalo. Preegoističan sam da bi me smetao nečiji neukus. Naviknut sam na suživot sa seljanima. Hvala dragom bogu na moćnom spideku.
Kad smo već kod kontrasta - skakavca što sam ga pogubio pred Jurom ostavio sam na balkonu kao primjer drugima. Sumnjam da će se oni zbog toga osjećati toliko loše koliko se ja zbog toga osjećam dobro. Pička li vam materina zaostala, nije moja vrsta evoluirala miljunima godina da bi nas sad jebali nekakvi insekti. Istrebljenje konkurencije predstavlja sigurni ključ opstanka. Kao da mogu čitati moje misli - jedan je pravo skočio na limeni krov. Samo dođite - upaljač i sprej su uvijek pri ruci. Ovo je ratna zona, a kladim se da sam daleko prebrz za niže oblike života. Ovaj vojnik neće zaspati na straži.
O, ne! Jedna od djevojaka se želi žvaljakati s reperom iz Bosne i to iskazuje svojim lažnim zanimanjem na predmet njegove ekspertize. Nemam što dodati. Prebljutavo je za zapisivanje.
Anyway, sigurno se pitate gdje je osobni liječnik. Retrospektivno gledajući, umro je u tijeku našeg posljednjeg razgovora u posljednjem poglavlju posljednjeg romana. Tada se u njega uvukla Bolest. Njegovo je umiranje bilo dugo i mukotrpno. Barem iz moje perspektive. Pretpostavljam da bi bilo mnogo kraće da mene nije mučio sentiment i ljudska slabost. Uvijek pokaže loše biti čovjekom. Učinio sam tu iznimku jer sam sa zlim docentom podijelio previše čudnih trenutaka da bih ga mogao objektivno proglasiti sociološkom obsolete tehnologijom kao što najčešće činim s ljudima. No, Bolest je bila nepopustljiva. Duhovna slabost natjerala je docenta da se vrati u normalni svijet u kojem postoji previše problema s djevojkom, previše problema na poslu, previše problema u obitelji. U osobnog su se liječnika uvukli problemi i stavili njegovu dušu u okove stvarnosti. Prošlo je ljeto bilo njegov vrhunac, točka u kojoj se val napokon slomio i povukao natrag. Ta je noć bila neizbježni kraj jedne razine života. Znao sam to već slijedećeg jutra dok sam na trajektu na acidu sjedio pored jednoruke žene. Pa ipak, osobni je liječnik na moj život izvršio popriličan utjecaj pa mi je trebalo nešto vremena da napokon prihvatim njegovu smrt.
U periodu koji je uslijedio nakon toga dočekala su me mnoga razočarenja, no to više nije bila njegova greška. Jedina greška bila su moja neprilagođena očekivanja od nekog tko se iz osobnog liječnika pretvorio u osobu s imenom i prezimenom. Da li se taj val slomio zbog teenage djevojke, zbog posla, zbog zajebane obitelji? Tko zna? No, teenage djevojke su oduvijek radile probleme, poslovi su bili i gori, a obitelji je bog stvorio da zajebe normalne ljude. Primoran sam izvući nepobitan zaključak da je uloga osobnog liječnika u njegovom životu bila samo čudna i divlja etapa koja po definiciji ima početak i kraj. Ili je možda on oduvijek bio na istoj razini pa sam ga s vremenom duhovno prerastao? Tko zna? Bog će mi to jednog dana morati objasniti kad dođe vrijeme sravnjivanja računa. Bilo kako bilo, bio sam prisiljen proglastiti docenta još jednim propalim sociološkim projektom. Samo je još nedostajalo da ga odgovarajuće sahranim u mentalnom krematoriju percepcije duša.
Odlučio sam ga ubaciti u zajedničko spaljivanje s ostalim pogreškama iz prošlosti. Kako propustiti priliku da se najedeš acida i u shizofreničnom ludilu finalno i neopozivo oprostiš od svih starih dosada i utega normalnosti na podivljalom kompasu života vrijednog življenja? Te su davne noći neke sociološke koneckcije zauvijek zatvorene. U kaotičnom dvostrukom LSD ludilu, sigurno distanciran s unutarnje strane šanka Crne Rupe gasio sam emotivne ekrane jedan za drugim opraštajući se od ljudi koje sam nekada smatrao svojim prijateljima. Osobni je liječnik ostao na nogama potpomognut zlim spidekom koji sam mu uvalio u ruke čim sam stigao. U sedam je ujutro urlao da je spreman za after svih aftera, ali ja sam već bio predaleko u svom acid-emotivnom skeču da ne bih vidio nagrizajuću Bolest kroz njegovu kožu boje algi.
Mislim da uopće nije shvatio da je našem zajedničkom putu došao kraj kad sam ga ostavio ispred kuće i krenuo na after. Bio je to kraj jednog divnog prijateljstva. Zbogom osobni liječniče, počivaj u miru. Ili se prži na ognjevima vlastitih horora. Ovisi kog pitaš. Šteta što je tako završilo. Ali jebiga, ruleti u casinu života se okreću nekom svojom logikom koju ne trebamo ni pokušavati shvatiti. Ostaje nam samo nastaviti igru dok nam ne ponestane kredita.
I tako mnogih utega više nema na mojim nejakim leđima. Savjet za život? Uvijek ista pravila za sve. Prihvatite poražavajuću činjenicu da je svaki život kaotična krivulja. Krivulje se ponekad preklope i neko vrijeme idu istim pravcem. No, prije ili kasnije svaka od njih nastavi svojim putem, baš kao što je svaka imala svoj put prije točke ukrštavanja. Jedini uzrok problema u životu je neprihvaćanje te jednostavno činjenice. Oslobodite se sentimenta, ista pravila za sve. Ne prepuštajte se snenom idoliziranju. Naši stvarni problemi više nisu pronalaženje hrane obrana od ratobornih plemena. Civilizacija je dovela do eliminacije takvih trivijalnosti, ali je stvorila mnogo sofisticiranije terete za dušu i svijest koje su ostale nezaposlene s prestankom potrage za jestivim korijenjem i nabijanjem suparničkih glava na kolac. Ključ svog čemera u tzv. suvremenom svijetu leži u sasvim neosnovanom stajalištu da ljudi nisu hrpa individualaca. Da, na jednostavnijim mentalnim razinama pripadaju narodima, religijama i sociološkim skupinama. Ali, na bazičnom nivou individualnih odnosa svatko svakome prije ili kasnije počne ići na kurac. Jednostavno, zar ne? No, opet, pitanje je koliko vjerovati psihotiku koji pod svijećom pijan i naspidiran piskara pizdarije zatvoren u četiri zida?
A možda ja vama počinjem ići na kurac s pseudo-filozofskim sranjima o utjecajima moderne civilizacije na stanje duha suvremenog čovjeka? Kakva rečenica! Istovremeno uključuje psovku i riječi s više od osam slova. Relativno neuobičajeno. U međuvremenu su se susjedi prebacili na Balaševića. Vrlo ukusan skok - od Public Enemyja do srcedrapateljskih šansona u malo više od sat vremena. Očito ih je jučerašnje pijanstvo onemoćalo više nego što su očekivali. Tj. točno koliko sam ja očekivao. Srednjoškolci uvijek završe na Balaševiću. Ako se radi o regularnom tulumu onda Đorđe uleti oko tri ujutro. Ako se radi o regularnom ljetovanju onda Vasa Ladački navrati na piće negdje u tijeku treće večeri. Svi prije ili kasnije postanu slomljeni i mekani, dakle - pretvore se u idealno plodno tlo za izlizane šatro dirljive stihove koji zvuče identično neovisno o datumu proizvodnje. Narodna patetika uvijek ide ruku pod ruku s alkoholom.
Većina konzumenata droge načelno ne konzumira alkohol. Jebeni čistunci koji misle da su pronašli nešto duboko, ako se mene pita. Kao svi oni glupi klinci na partijima koji se nagutaju X-a pa odmah pomisle da su pronašli ljepši, bolji svijet. Nimalo ih ne obeshrabruje činjenica da su u šest ujutro ponovno potpuni stranci, ispunjeni paranojom, tjeskobom i potrebom za bijegom od ljudi. Nema više razgovora, nema više razumijevanja. Pusti me na miru, odjebi, ne poznajem te, sigurno nešto želiš od mene. Možda sam im samo zavidan na mogućnosti takvog strastvenog prepuštanja snu koju ja nikada neću imati. No, onda opet, to je kao zavidjeti katolicima na požrtvovnoj i apsolutnoj vjeri u boga.
Ugodno je čavrljati s tobom, neznani čitatelju. Riješio sam cijelu bocu ovog Vigor tangerina smeća. Nije loše za jedno pičkasto voćno piće. Doduše, samo 16% alkohola, ali siguran sam da je puno nepoznatih konzervasa i pojačivača okusa koji će me dodatno otrovati. Upravo sam istresao posljednju polovicu posudice za led u čašu. Preostalo mi je kristalizirane vode za još samo jedno piće. Ne znam što će dogoditi nakon njega.
Konvencionalni posao izaziva šum na kanalu i onemogućava prirodan tijek misli. Okružuje nas kontrola uma. Ne izvedena od strane od strane incognito ljudi koji žele zavladati svijetom, već ona mnogo opasnija - sasvim nesvjesno izvedena od strane većine ljudi. Možeš ih mrziti, možeš ih prezirati, možeš ih ridikulizirati, ali ako među njima provodiš osam sati svakog dana jedan dio tebe konzumira okolinu i nesvjesno se počinje stapati s njom.
Možeš toga biti svjestan dok u razvaljeni ponedjeljak u jedan ujutro zapisuješ amfetaminske besmislice, ali isto tako možeš biti jebeno siguran da će se komponenta normalnosti tvornički ugrađena u svakog od nas probuditi nakon samo nekoliko sati provedenih u stvarnosti. Ona je poput uspavane terorističke ćelije, poput neaktivnog virusa HIV-a, poput zlog sjemena koje samo čeka povoljne uvjete - uvjete u kojima ju nećeš automatski odbaciti kao primitivni zastarjeli protoip, čeka uvjete u kojima će se tvojoj primarnoj psihi doimati kao stvarnost, čeka trenutak u kojem ti neki psihodelik, stimulans ili narkotik neće napajati hrabrost prijeko potrebnu za izmicanje Kontroli, čeka trenutak za koji je sigurna da ćeš se zdušno prikloniti psihologiji mase. Tako sam i postao ovisnik o intoksikaciji, ovisnik od fizičkom podsjetniku da je stvarnost koju gledam kroz bistre oči samo jedna od ponuđenih, samo skup ustaljenih mišljenja koja nisu čak ni fiksna, a kamoli ispravna.
Statični logotip RTL televizije lijepo obasjava bilježnicu u koju pišem. Hvala vam vrli njemački investitori. Hvala vam što mi u ovim čudačkim trenucima omogućujete da u tami kolibe na kraju svijeta olovkom pljujem po svemu što predstavljate.
Ništa više za reći. Ništa više za napisati. Riječi su potrošene kao i amfetamini. Kazalište je zatvoreno. Preostaje samo još iščekivanje sna u tijeku misli prekaotičnom za zapisivanje. Zavjesa je spuštena. Dobri doktor je na odmoru. Dragi čitatelju, jebi si mater. Ovo je kraj. Nisi naučio ništa. Nije bilo ničega za naučiti.
Esteban Prezvušt Grokter

ne pročitah detaljno(uzrok THC),al dag jebeno dobro :)))

:))))))