comeback

... i stvari koje su sacinjavale citav tvoj svijet sada ti se cine kao zrnce prasine koje lebdi negdje u bespucima univerzuma, zaboravljene, napustene, plove vjetrovima od trenutka do vječnosti. Zašto sjediš sam, i promatraš kišu kako nemilosrdno udara po licu pločnika iza stakala, znam, misliš doći će, ali duboko negdje u samom kutu tvoga bića svjesno potiskuješ činjenicu koja ti jasno, i možda ne dovoljno glasno, ali bezrezervno dokazuje da su ta vrata ostala za tebe zauvijek zatvorena, i da možeš učiniti dvije stvari...čekati kao nemoćno štene na kiši i zuriti hoće li se kvaka pomaknuti, slatko i umiljato, ali ipak nemoćno štene, ili ćeš skupiti ono dostojanstva što ti je ostalo, tome pridodati trunku hrabrosti, i ponovo se uputiti na stazu života, sam, ali siguran u sebe i izabrani put...

wellcome to the club..

:o)