comeback

ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kise, u meni su kise tise...
 

nocas je moj dan :o) radim nocnu, kava je tu, tv i, god bless holy internet :o). Na ulicama pustinja, ali fuck if I care, meni je okej. Nocas uzivam, nema nikoga da slusam tudje probleme, koji se vecinom svode na kronicnu nejebicu, nitko ne trazi nerealne usluge, frankie neumorno svira, ma nocna je zakon. Cudno je kako neprospavana noc utjece na intezivno razmisljanje. Sjetis se necega, i mozgas 100 na sat, u glavi iznosis argumente za i protiv, vagas dobro i lose, jurisas i rusis barijere... i bam, u jednom trenu shvatis da ti je dosadno, i da si u biti toliko navikao na ljude da ti je odjednom u qurcu biti sam, i mijenjao bi televiziju na kojoj se potkoznakoji put opet i iznova vrti rambo, za nekoga da s tobom razgovara, fuck, nocna ipak nije zakon :o)
ali internet ne bi mijenjao, ipak :o)

Nedavno sam razgovarao s Bogom... trazio sam ga da mi da vrt, dao mi je prostranstva svijeta, pitao sam Ga da mi da bazen, dao mi je svjetska mora i oceane, molio sam ga da mi da svjetlo u zivotu, obasjao me najtoplijim i najsjajnijim suncem, preklinjao sam Ga za ljubav, a dao mi je tebe, nekakvu pizdariju je ipak morao napraviti...

cudno je to kad veza pukne...
okej, prekinuli, ostat prijatelji, blabla...sms, uredno odradjena kava jednom mjesecno...a cemu sva ta peglanja... da bi u jednom trenu mozda pomislio kako je moglo biti drugacije, fuck, nije! zapravo nakon odredjenog vremena samosazalijevanja shvatis da zapravo i nije moglo biti drugacije, i da ti ne nedostaje konkretna osoba nego nesto drugo, nedostaje ti ljubav, iako nekako sa svakom novom vezom sve manje u nju vjerujes... i onda mi sinoc padne na pamet stara ljub..anyway... i uhvatim sam sebe kako svrljam po papiru o njoj, ma znas sto stara moja, dao sam ti i previse, ipak ti nije bilo dovoljno, ne zelim vise potrositi ni sekundu svoga vremena na tebe, na kraju krajeva, ti si ta koja je otisla, i stoga, TKO TE KARA NEK TI PISE PJESME
U zadnjem kutu Svoje dnevne sobe Gdje ne moze doprijeti Nepozvani pogled Na dnu svojih Prepunih vitrina Krijes slatku fasciklu S natpisom - Intima Medj slikama Tebi dragih lica Gdje cuvas svoje Spomene i pisma Sve u formi Poezije, stiha Nalazi se i moja ljubav Tiha To su pjesme Nikad objavljene Napisane zbog Voljene zene Al, datumi na njima su stari Vec odavno Nema novih stvari Jer umjesto poetskih visina Iz mene izlazi samo tuga i gorchinaI misao sto se reci nesmje Tko te kara Nek ti pise pjesme Htio bih da budem gospodinI izbjegnem reakcije bjesne Al rec cu ko pravi primitivac Tko te kara Nek ti pise pjesme Znam da slusas moje nove ploche Sa njima se branim od samoce I ubacim nesto da te strecneTko te kara Nek ti pise pjesme

mrzim zimu... tipican dan kad uz prvu salicu kave i prvu cigaretu vec znas da nece dan proteci glatko, ustanes mrzovoljno, tusiranje, brijanje, kava, i eh, ta crvena jabuka, kao da nije dovoljna ova zima i snijeg sto pada mislim prvi put u zadnjih 10 godina da me oneraspolozi, bas kao za vraga moram cuti na radiju pjesmu "Da znas da me bolis", uvijek me spusti u crnilo...
ma kvragu sve, ponovo u krevet, zamraci prostoriju i pusti balasevica "prva ljubav", i nije me briga, ni za posao, ni za snijeg, za polufinale, za nista, treba mi jedan dan samosazalijevanja...
... o kako tuznih ljubavi ima, ovaj svijet je ispunjen njima, sve više sumnjam da netko sretno i voli jos...
i nezaboravni REM "everybody hurts"...jebi se svijete, ja sam sebi u ovom trenu najvazniji :o)

... i stvari koje su sacinjavale citav tvoj svijet sada ti se cine kao zrnce prasine koje lebdi negdje u bespucima univerzuma, zaboravljene, napustene, plove vjetrovima od trenutka do vječnosti. Zašto sjediš sam, i promatraš kišu kako nemilosrdno udara po licu pločnika iza stakala, znam, misliš doći će, ali duboko negdje u samom kutu tvoga bića svjesno potiskuješ činjenicu koja ti jasno, i možda ne dovoljno glasno, ali bezrezervno dokazuje da su ta vrata ostala za tebe zauvijek zatvorena, i da možeš učiniti dvije stvari...čekati kao nemoćno štene na kiši i zuriti hoće li se kvaka pomaknuti, slatko i umiljato, ali ipak nemoćno štene, ili ćeš skupiti ono dostojanstva što ti je ostalo, tome pridodati trunku hrabrosti, i ponovo se uputiti na stazu života, sam, ali siguran u sebe i izabrani put...