DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Part II
Kad izađem iz zahoda sav znojan, istrzan i ubrzan primjetim da za šankom nema nikoga pa sam prisiljen prošetati lokalom u potrazi za stolom konobarevih prijatelja s kojima zacijelo sjedi i pije jebenu bevandu. Ponavljam, ovo je Dalmacija - blažena provincija u koju efikasnost i corporate management još nisu penetrirali poput mornarske crne kurčine u školjikicu blijede ribareve kćeri. Za mojim je stolom drugi konobar već promijenio pepeljaru. Ovo je svakako čudno podneblje.
Preko mene puta sjedi bosanska obitelj - mama, tata i petnaestogodišnja kćer. On ima naočale i građevinarske brkove, a ona je ocvala zapisničarka koja pije točeno Laško. Kurvini sinovi su oduvijek voljeli slovenski nakot. Kćerkica na debeloj guzici nosi tijesno navučene ružičaste hlače. "Ružičasto je bilo hit prošle sezone, sigurno te roditelji oblače na rasprodajama robnih kuća", promrmljam u sebi, oduševljen. I to ne bilo koji roditelji, već ova dva stravična monstruma iz jednog od neukusnijih božjih skečeva. U očima joj sjaji nelagoda. Dovoljno je stara da joj sjedenje s roditeljima na ovakvom mjestu stvara neugodu. Ona bi dala sve da su umjesto te dvije arheološke iskopine davno odbačenih evolucijskih projekata sada pored nje kreštave prijateljice. Razmišlja: "Kad bih samo mogla konzumirati život cijelu noć i natezati se s lokalnim preplanulim dečkićima, kad bih samo mogla biti nečiji objekt pažnje, kad bi mi samo bila dopuštena privilegija atraktivnosti, žena sam, a moja šupljina traži aktivnost". Dovoljno je stara da joj bude pun kurac roditeljske ljubavi, a dovoljno mlada da joj u tijek misli uopće ne dolazi koncept samostalnog ljetovanja. Siguran sam da je za djevojčice ta prijelazna faza izuzetno teška. Ta kaotična međufaza u kojoj roditelji tek trebaju prihvatiti činjenicu da se njihova djevojčica pretvara u ženu. Bukvalno rečeno, trebaju prihvatiti da će neki se kurac prije ili kasnije pronaći u pički osobe koju još uvijek pogrešno doživljavaju svojim djetetom.
Zato je brkati oćalinko bolesno drži na lancu poput kujice u vrijeme tjeranja. Mora da je ponižavajuće. Tatica pokušava izbjeći neizbježno. Ja osobno nemam ništa s time. Predstavljam tek ciničnog promatrača drame čiji je scenarij već odavno ispisan. Oduševljen sam mikro-sociološkim mehanizmima programiranim za autodestrukciju. Divno je pasivno promatrati situaciju koja se sjebava sama od sebe. Da, brkati tatice, sad si vjerovatno uznemiren sramežljivo čeznutljivim pogledom svoje kćeri. Pogledom koji šara lokalom u potrazi za nečim zanimljivim. Za nečim što joj ti nikako ne možeš pružiti. Za nečime što se neće ostvariti odmah, ne noćas, ne uz tvoje budno oko, ali prije ili kasnije... Prije ili kasnije će se tvoja kćerkica potrošiti s anonimnim kretenom na stražnjem sjedištu bijelog diesel Golfa II i to je sigurno kao što je sigurno da će sunce izaći ujutro, sigurno kao Tequilla Sunrise u mojim venama. Razvrat će pobijediti moral. Instinkt za parenjem već je ugrađen u njoj. Možeš se jebati sa svim svojim kontrolama, odgojem, prodikama i ograničavanjima izlazaka - sasvim je neizbježan trenutak u kojem će neki pijani kurac proći kroz sveta vrata koja tako bolesno čuvaš. A ja sam samo naspidirani bolesnnik koji s užitkom promatra ono što je možda vaše posljednje ljeto obiteljskog zajedništva. Tvoj će se san skladne obitelji uskoro rasprsnuti u tisuće nesastavljivih komadića, a ja ne moram učiniti apsolutno ništa. Preostaje mi puput putnika internacionalnim autocestama samo promatrati usputnu prometnu nesreću, a zatim svoju pozornost nonšalantno vratiti isprekidanim bijelim linijama.
Dok pišem ove zajebane retke sav ukenjan tintom i pepelom, gol kao od majke rođen, izuzev DSL ribičkog šešira (unatrag se čita LSD, ali to čuvam za sutra - op. a.), dobri susjed-Bosanac-tata viče na djecu: "Dosta igranja lopte, susjed sigurno spava". Susjed sam očito ja. Kakav paradoks. "Susjed" je jedan korak od plana da se objesi na ribarske udice što vise sa stopa i nastavi pisati lebdeći u zraku, ali djeca ne smiju igrati lopte da ga slučajno ne bi ometala u perverznoj spisateljskoj onaniji koja kurca ne vrijedi. Sviđa mi se takav svijet. Djeco, znam da nemate više od pet godina, ali upamtite: nikad, nikad, nikad na ljetovanje s roditeljima. Jasno, jamačno ćete morati pričekati koju godinu, a do tada vam ne preostaje drugo do akumulirati mržnju.
Sa zida me promatra autoritativno-zajeban djedov pogled na crno-bijeloj fotografiji. Ja sam ga postavio tamo nakon što sam ga jučer pronašao u ladici tražeći papir. Možda će njegovo mrko mračnjaštvo uznemiravati Laru kad stigne ovdje, ali dok sam ja ovdje stari, ostat ćeš na zidu i promatrati me dok pišem ovo. Ako zatrebam tvoj udarac štapom znam gdje te mogu ponaći - pola kilometra južnije, a kad stignem do te precizne lokacije samo moram početi kopati. Točno šest metara pod zemlju. I to je točna lokacija na kojoj ćeš ostati zauvijek. Point of no return. Sve što je preostalo je nekoliko crno-bijelih točaka što oblikuju tvoj pogled pred kojim bi svi trebali imati strahopoštovanja. Zacijelo je stravično svesti se na sliku na zidu. I to crno-bijelu. No opet, već te desetljećima izjedaju crvi pa te sigurno ionako boli kurac.
Anyway, ispijajući ne znam Tequilla Sunrise te večeri u coctail-baru zamijetio sam divan par. Ona je plavuša sa silikonskim sisama, silikonskim usnama, po rođenju iz Bosne, po zaposlenju iz Njemačke. Rastavljena majka jednog djeteta koja je stigla na mukotrpnim radom zasluženi godišnji odmor u ovu vukojebinu na kraju svijeta i pronašala "ljubav", tj. lokalnog galebskog tipa o čijem je profilu ljudi čak i HTV napravio previše dramskog programa. Lokalne su mi gorštakinje kasnije pričale kako je raspuštenica potpuno zanemarila dijete odkad je pronašla ljetnog pastuha. Svi su stolovi u coctail-baru popunjeni, a ovdje je stajanje za šankom ili nedajbože plesanje na flooru apsolutno nezamislivio. Galeb i gospođa su se nabrijali na koktel i isfuravanje romantike uz zapljuskivaje mora uz ambiental koji im zvuči nepoznato civilizirano pa se odmah osjećaju duboko. Ona to treba da bi imala o čemu pričati prijateljicama iz fotokopiraonice ili sendvič-bara u kojem deset sati dnevno crnči četrdeset osam tjedana godišnje, a on to treba da bi i večeras dobio pičke. Stoje pored mojeg stola promatrajući gotovo praznu čašu i tri slobodne stolice oko mene. On se nada uspjehu, ali ja dimnim signalima pridobijem konobarovu pažnju i sredim si još jednu čašu zlog otrova.
Dok sa zadovoljstvom ispijam cugu i pokušavam zaustaviti svijet koji se u međuvremenu počeo okretati divna dvočlana ilustracija hrvatskog turizma se gura pored mene i zaustavlja uz ogradu da bi tupo zurila u prazno mračno more. Možda joj lik pokazuje mjesto na kojem se razlio partijanerski mozak i postao hrana ribama-ovisnicama.
Od zlog spideka odlazim pišati svakih dvadeset minuta. Prebacili smo se natrag u vrijeme pisanja ovih redaka. Koncentriraj se štovani čitatelju, pobogu! Ako ne možeš pratiti povuci i ti jednu liniju pa će ti sigurno ići bolje. Zahod gleda na dvorište što ga nastanjuje srpska obitelj čiji su preci odavno stigli u ovaj užareni šupak svijeta, ali ih i dalje svi mrze. Pogotovo od '91. Nemam grižnju savjest puštanja vode tri puta svakog sata jer sam siguran da su navikli na ugnjetavanje. Ovo je H-R-V-A-T-S-K-A!
Oko ponoći se u coctail-baru dogodio preokret. Točno u pola noći je stao ambiental i krenula neka ugodna house partijana. Ovo je sigurno promjena smjene, pomislim i otrčim do zahoda povući još jednu. Putem do tamo nisam mogao propustiti razgovor dvojice konobara: "Jel to taj Dži-Džej kojeg se toliko čekalo?". "Mislin da je, zakurac je ka svi ti Dži-Džeji". Možeš se truditi probuditi Ibitzu u vukojebini, možeš ljudima dati DJ-a, sound system, koktele i light-show, ali sve je to pucanj u prazno stari, mentalitet ne možeš promijeniti tako jeftino kao eksterijer.
Pijuckao sam još neko vrijeme. Barem dok spuštanje sa speeda nije doprinjelo gubitku atraktivnosti mjesta. Uskoro sam procijenio da sam dovoljno pijan za odlazak kući. Šetnja kroz utihnulo selo ispresijecana tek ponekim odjekom stravičnih turističkih stvarnosti djelovala je umirujuće. Stan pronalazim u potpunom mraku. Ništa se ne miče. Jasno, pa odavno je prošlo deset. Uvlačim se u sobu i skidam odjeću natopljenu amfetaminsko-alkoholnim znojem. Rolam monstruozno zasićenu hash-frulu nadajući se da me spokojni bračni par neće čuti. Trenutak svakako nije pogodan za mistične mjehuriće vodenog bonga pa sjedam na pod kraj balkonskih vrata i pripaljujem frulu u blaženoj tišini. Tek tada primjetim da je susjedstvo još uvijek aktivno. Arizonska kolonija na plaži pjeva "Zelene oči" trideset puta u nizu, a ja sam sretan zbog speeda koji mi ne dopušta bljuvanje. Promatram ogromne mutirane skakavce opremljene krilima. Iz nekog razloga samo stoje na susjednom limenom krovu i uopće se ne pokušavaju približiti. Vše nisam siguran tjera li ih dim hašiša ili zlo u meni, ali ionako padam u narko-alkoholnu komu i više ništa nije bitno.
Esteban Prezvušt Grokter
<nastavlja se... valjda.>

da, ako te ne zatvori krimi policija zbog pedofilskog sadržaja, prikrivenog u gomili suvišnih riječi.

jebote dag deja vu!!! :)))

...kae ovo, zake sam to čital? gdi je jebačina i pornjava? Dag odi vrit, ovo je prostačka proza popularna među piscima 60 ih, pa kaj je to za prije spavanja? Skini se sa karlovačke i prejdi natrag na zlatorog, ovo je prestrašno...:)))))))))))))))))))

destrojer hmmm mislim da bi onda mnoge novinare prije mene trebali pozatvarati, o piscima knjiga ne trebam ovdje trošiti ni retka ... nadzorniče ma kakav vu ili tak nešto, obična dosada ispunjena nečime pametnim, naravno tuđim :)))) ... sagi ehhh koliko ja znam danas je četvrtak još uvijek :)))))

inače ovo je proza 90-ih ili bi se možda bolje moglo reći reala 90-ih pa na dalje ...

dag bemti,mislim na sebe :)))

nadzorniče ehhh i to se ponekad dešava :)))))

...napiši nekaj takvog o sabornici, a možda to i jest prikriveno politički?!?!?!?!?

pogotovo zadnji ulomak...hm netko mi prčka po mislima :))))

hm, ne sjećam se da je roza bilo moderno prije '99. :DD večer ljudi :)

...sad moram opet pažljivo pročitat, morti najdem seksa tu..:))))))

sagi puno toga se tu u tekstu skriva :))) ... ružo ja se sjećam da je bilo roza popularno prije 99-te :))))

sagi cijeli tekst odiše seksom :))))) (ovisi naravno kojim :))) )

nije dag, bila je ljubičasta '98. ;DD

ružo no dobro rozo ili ljubičasto su već finese :))))) (za daltoniste naravno ili napušene)

hihihi, neću te ništa pitati šta si radio tog ljeta :DDD

ružo osobno ništa posebno, uživao i tako to prije nego postah oženjen čovjek te preuzeh neke obaveze :))))))

...idem pojesti koji braunizzz...:))))))))

...opet mi pred očima budu tapete na zidu putovale goredole...:))))))

sagi hehehehe pobudio tekst glad u tebi ili jučerašnji post, pa da nadoknadiš ono od jučer :)))))

a tu ste!!! :)))

aha i odlutamo sa vremena na vrijeme :)))

...znaš koji su to brauniz kolači? ono iz serije lide 60-te, kad su ih sa maricom napravili i dali starcima...:))))))))

a jel, ehhhhh :)))))

ovaj Esteban Prezvušt Grokter piše jebene blogove.. čitala sam to već, no opet ću.