DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Part I
Na speedu sam već nekoliko dana. Kažem nekoliko jer se ne mogu od prve sjetiti koliko točno, a ne želim prekidati pisanje da bih razmišljao. Jučer sam se napokon dokopao kolibe na kraju svijeta. Ovdje nema televizije. Laptop ne radi. Novine ne kupujem. Kakav divan bijeg od civilizacije!
Vremensku rupu od četrnaest minuta potrošio sam na pripremanje Bacardi-cole, povlačenje linije speeda, razvlačenje još jedne za poslije, te nekoliko hitova skunka iz pouzdanog bongeca. Sad sjedim, šmrcam i pijem cugu s puno leda. Nadam se da me susjedi osluškuju. Jedine preostale konekcije s vanjskim svijetom su prastari wehrmacht radio s Otvorenim koji emitira blok mjuze iz 1980ih i bosanska nadvikivanja što dopiru odasvud. Svi stanovi i kuće u mojoj bližoj okolini ispunjeni su Bosancima. Možda me to i dovelo do faze ukopavanja u bunker.
Ne doživljavajte ovo kao klasičnu priču. Mojim žilama kolaju amfetamini, a ja samo zapisujem tijek misli. Ovo što čitate bih vam pričao da ste sad ovdje. No, niste. Čitate ovo u nekom sasvim drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Ovo nema veze s vama. Ne obraćam se tebi dragi čitatelju. Nemam pojma tko si. Nemam ti ništa za reći. Nemoj ni pokušavati pronaći skriveni smisao. Nema ga. Ovo je privatna amfetaminska mentalna masturbacija.
Na olovci kojom zapisujem ove čudačke retke piše "Život kako ga piše Cedevita". Ovo nije dobra reklama. Ovo je loša šala.
Zaustavim se jučer na nekom odmorištu usred Like i baš krenem pripremati speed kad se do mene uparkiraju ne jedan već dva automobila prepuna ružnih Čeških turista. Odlučio sam zapaliti cigaretu i proučiti im navike dok me ne ostave na miru. I blagi Bože, nadmašio si sama sebe. Ona ima svijetle isprane traperice s umjetnom poderotinom na koljenu i maskirnu majicu što joj otkriva odvratne debele naslage bijelog sala koji optimisti nazivaju trbuščićem. U ruci drži sprženi CD na kojem je flomasterom ispisano "HIP HOP". On je standardni lik iz pornića kakvog nije potrebno detaljno opisivati. Oko njih trči čopor seljačke dječurlije. Kakav monumentalni podsjetnik na viziju ljeta u očima odraslih ljudi srednjeg staleža iz tranzicijskih zemalja Europe. Pa zar nije bolje šmrkati speed što zaudara na pokvarenu kemiju sam samcat u kolibi na kraju svijeta pri tome pišući besmislice koje će čitati bubuljičavi drkadžije i frustrirane studentice ovisne o Internetu? Ovisi kog pitaš.
Kad sam jučer stigao nakon stotina naspidiranih kilometara nisam se imao potrebe otuširati. Samo sam obrisao znoj sestrinim ručnikom za lice. Ionako se danas vratila kući spasivši se od ružnih prizora. Sestra i šogor su čekali su moj spektakularni dolazak kako bi mogli posjetiti "magični coctail bar na plaži". Zašto mene? "Pa nećemo valjda tamo bez društva?!", rekli su. Koncept da su jedno drugome društvo očito im je promicao. Bijedni knjiški crvi što na počinak u neopozivih deset navečer. Čak i na godišnjem odmoru. Nepušači. Anti-alkoholičari. Imam sreće što nisu vegetarijanci i Jehovini svjedoci. Ispili smo po Tequilla Sunrise, ipak je bila Posebna Prigoda! Šogor je platio pa sam odmah znao da ima neki Plan. Sestra je postala vickasta kao i obično nakon jednog pića što ga pije jednom godišnje. Šogor je odjednom ustao i najavio da bi mogli poći na počinak. "Ali, ti ostani, nemoj da te jedan bračni par ograničava", rekao je dok su mi njegove vodnjikave oči govorile: "Stari, ja bi ga samo malo stavio, barem do pola, samo malo, samo jednom, a znaš da je ona prekonzervativna da bi se mogla jebati dok si ti s druge strane tanašnog zida, molim te, ja bi ga samo umočio, samo malo, to mi je ionako jedino zadovoljstvo u životu, molim te stari, molim te kao muškarac muškarca". Možda bi u nekoj drugoj situaciji moj sadizam prevladao, ali povukao sam lajnu prije sastanka s njima - dakle, bio sam empatičan, a i svakako mi se pilo. Znao sam da me u kolibi čeka samo topli Bacardi što ga imam u torbi, pa sam šogoru poklonio trenutak nježnosti (čitaj - TASLAČENJE!, op. a.) sa suprugom, a sebi proučavanje navika turista južnog Jadrana i usputno pijanstvo.
Ovaj speed ima čudan miris i još čudniji okus, ali udara kao lud, a i vuče na još. Vrla bosanska obitelj ispod mene upravo se vratila sa zadobivanja opeklina trećeg stupnja i uhvatila objeda. Otvoreni se radio nadglašava sa zveketom aluminijskog pribora za jelo i dječjim plačem. Vrlo je prigodno imati svijet iz kojeg bježiš nadohvat ruke. Dovoljno blizu da te podsjeća koliko je monstruozno neukusan, a dovoljno daleko da nisi dio njega.
Tijekom cijelog putovanja nastojao sam biti vjerno realistični case-study hrvatskog turista. U svim sam kemijskim zahodima pišao svuda osim u odvod. Nek inozemna đubrad crkne udišući amonijak. Sa zadovoljstvom sam bacao foliju usred ličkih šuma znajući da će tamo ostati tisuće godina. Možda je na moje vandalsko ponašanje utjecao Rambo Amadeus kojeg sam slušao uz frulu negdje na početku putovanja. Čim sam se navukao speeda zamijenio sam ga partijanom. Jednostavno je u amfetaminskom ludilu postao obsolete.
U coctail-baru me razočaralo ukidanje ležaljki i jastuka na stijenama tik do mora. Kako su mi lokalni gorštaci ispričali u neobaveznoj konverzaciji za šankom, neki se zavareni lik usred partija zatrčao, iz zaleta skočio na glavu u plićak i smrskao si lubanju na oštroj podvodnoj stijeni. Dok sam slušao priču pogledao sam u vodu i primjetio podvodne reflektore što su privlačili ribu. Jesu li ih postavili kako bi rasipani intoksinirani mozak slijedeće žrtve kemijske generacije bio čim prije pojeden, probavljen i odaslan u zaborav?
Jebe mi se za televiziju, laptop i klima-uređaj, ali ovdje ustinu nedostaje ledomat. Kompenziram taj gorki nedostatak kućanskim posudicama za led i djelomično zaleđenom Colom, ali nije to to. Na stolu je bong jer nemam volje rolati svakih petnaest minuta. Na stolu je još i pola lajne, te Larina ružičasta slamčica za speed koju sam pronašao u autu.
Nakon nekog vremena ostao sam u coctail-baru sam kao prst, s tri prazne čaše za koktele i punom pepeljarom. Bračni je par otišao konzumirati duhovnu zajednicu s fizičkog pristupa, a ja sam se napokon mogao posvetiti okolini. U pozadini je svirao nenametljivi ambiental, no nije da ga je slušao bilo tko osim mene. Vrlo ukusno uređeni coctail-bar, s pristojnim ozvučenjem, s dobrom lokacijom miljama udaljenom od njakavih stanara-penzionera- dakle, apsolutni promašaj. Stolove proznačne otvorene terase ispunjavali su sredovječni turistički parovi, a oko šankova trčkarala lokalna mularija u potrazi za avanturom i čašom vode, što dođe prije. Populacija lokala imala je toliko neprilagođen kodeks ponašanja da sam se naglas zapitao znaju li oni uopće gdje su. Nek se nose u pičku materinu na neku terasu osvijetljenu raznobojnim žaruljama, s brkatim muzičarem što na klavijaturama svira Olivera i Jasnu Zlokić. Nosite se jesti japanske lignje i ljeskati svoja pocrvenjela perutava ramena otkrivena potkošuljama na mjesečini. Ovdje bi trebalo vladati kemijsko ludilo, a ne vi, bijedni, jadni skotovi. Ovdje bi trebali vladati bijedni, jadni skotovi na kemiji.
Počela se skupljati srednjobosanska srednjoškolska ekipa na godšnjem odmoru. Pojam im je dva dana i dvije noći piti pivo, a zatim se rasplakati i međusobno zavaditi. Izgledaju vrlo seljački, ali se vidi da su se "uredili" u svojim seljačkim okvirima. Siguran sam da se ispod naizgled dosadne površine upravo stvara bezbroj besmislenih i plitkih ljetnih romasi koje će im se doimati tako stvarne. Svi ti momčići izgledaju kao vjerne kopije Ivice Kičmanovića koji se trudi glumiti c00lera.
Uskoro mi postaje jasno da ću imati problem s cugom. Naime, s obzirom na populaciju koja me okružuje sasvim je izgledno da konobari nisu naviknuti na pojam čovjeka kojem svakih dvadeset minuta treba novo piće. Alkohol polako umiruje speed, a osvježavajući povjetarac s pučine previše godi da bi mi se dalo micati pa pokušavam mahati konobarima, ali nemojmo se zavaravati - ovo je Dalmacija, ovdje konobare uvijek boli kurac. Ne zato što su loši ljudi, već zato što se ovdje život živi u nižoj brzini. S druge strane, ja sam psihotik s asfalta, alkoholičar i poprilično uspidirani luđak kojem hitno treba piće. No, svejedno me zanima u kojem će se smjeru situacija razvijati pa čekam još neko vrijeme. Već dvadeset minuta sjednim zauzimam stol za četiri osobe dok istovremeno desetak željnih potrošača mineralne vode i jeftinog točenog piva strpljivo stoji i čeka da se oslobodi prvo mjesto. Možda će neka od tih sretnih obitelji naručiti koktel kako bi se mogli slikati u toplom mediteranskom ugođaju i imati uspomenu na sretne trenutke kad se uskoro vrate u vlažno i hladno industrijsko sivilo predgrađa neke češke vukojebine. Kad im kućni prijatelji navrate na večer kupusa i smrdljive konzervirane govedine pokazivat će im slike s divnog ljetovanja, a vani će iz olovnog neba na prašnjavi asfalt lijevati kisele kiše. Dabog da vam u kadar upala mutirana divokoza s tri noge.
Konobar s bližeg šanka dolazi do mene i skuplja čaše. "Stari, molim te još jednu cugu", kažem mu. "To moraš kod konobara unutra, ja se smim tamo, taka su pravila", odgovorio je i time unio potpunu pomutnju u moju dušu. Što bi to trebalo značiti, pobogu? Da li je to zamka ili samo čudan običaj južnjačkih gorštaka? Svaka je lokacija Hrvatske koja u svom kadru uključuje more vrlo problematična za ozbiljnije ispijatelje alkohola. Ovdašnji ljudi jednostavno nisu navikli na tempo. Nije ni čudo što je heroin tako popularan. Jest da je nešto skuplji od cuge, ali prije ćeš dočekati neodgovornog dilera nego prosječnog konobara.
Popizdim pa odem do zahoda povući još lajnicu i usput se izboriti za cugu srljajući u potencijalnu zamku. Jedna od pozitivnih stvari u ovoj vukojebini je apsolutna i nepogrešiva odstunost pandura bilo koje vrste. U četvrt stoljeća ovdje nisam vidio niti jedno jedino plavo zlo. Vjerovatno zato jer se ni njima neda gledati turističke obitelji pocrvenjele poput rakova. Bože, kako mrzim turiste! Za pandure generiraju slab posao.
Esteban Prezvušt Grokter
<nastavlja se... valjda.>

...danas tu nekaj ne štima, kao da su dvije osobe zamjenile mjesta...:))))))))

što prijatelju ne štima? tko je zamjeno mjesta? ma nisam ja za takav stil pričanja ili nešto tomu slično :))))) vuk samotnjak po tom pitanju više :)))))

...kak nije, donna piše pornjavu a ti režanje, kad je to tak bilo?

A di te to put nanese sine Mitre??? Još ti samo fali da te napadnu bosanski mudžahedini, i nema ti više ni amonijaka ni porno tipova iz Češke, e neće me ta Bosna više vidit, znala sam ja da je to sve u ku*cu .. držim se ja moje rodne grude ne triba meni ništa bolje od nje;-))

sagi hehehe pornjava je kod mene bila neki dan na tapeti, danas nekaj sasvim drugačije :))))) .. Zsa-Zsa ehhhhh barem malo virtualno ako ne u živo :))))

jebote..tijek misli i izričaj, pa čak i misli...kao da sam to pisao ja !???

Jako dobro, nadam se da ipak nije tvoje vlastito iskustvo. Pa ako i je, nastavi tako.