Jakov i antena
2.
- Pa gdje si ti ovih dana?- upita me jedno poslijepodne Paola. I stvarno, upitam i ja sebe isto pa se sjetim da u slučaju kad istina zvuči dovoljno nestvarno, dovoljno bizarno i teško prihvatljivo uvijek treba ići s njom na sunce (jedan od mojih životnijih mota).
- Bio sam doma – skrušeno priznah.
- A zašto onda ne otvaraš vrata, meditiramo, što li?
- Ma nije, usro sam ti se Jehovinih svjedoka – pohodili su me učestalo.
- I jesi li ih se riješio?
- Naravno, zar sumnjaš u mene?
- Ni najmanje.
- Opsjedali su me već par mjeseci ali me nikako nije bilo doma, a sve zato jer su mi jednom uspjeli uvalit “Kulu stražara” da je prolistam. U načelu mene nema puno kod kuće pa su zvonili uzalud. Međutim, baš sam ovih dana bio doma. Jednom sam ih otjerao u stilu kako imam posla, drugi put da nije baš trenutak, a treći put nisam otvarao vrata. Ali kako nas iskustvo uči - ništa nije dovoljno sigurno od Jehovinih svjedoka – evo ti njih opet sutradan. I tu mi je pukao film pa sam im rekao što ih ide, kako ću zvat policiju, da imam i ja pravo na popodnevni odmor, ali i ovo ti moram priznati, kurvanjski sam ih uputio na susjedu iznad mene želeći vidjeti kako ćeš ih se ti riješiti. Ali, čim su čuli za tebe pobjegli su glavom bez obzira. Kako je to tebi uspjelo?
- Ja sam ti se napasti oslobodila iz prve. Na stubištu sam im lijepo rekla s osmijehom na usnama (mogao bi i Vlado Kalember pjevati o osmijehu na usnama, a ne o vinčini, zar ne?) da me više nikad ne uznemiravaju, da sam ja već preispitala vjeru u sebi, kad se vrata susjednog stana otvaraju i izlazi susjed s dvocijevkom (susjed je bivše vojno lice, mislim pukovnik – a glupog li termina “vojno lice”, kao da postoji i “vojno naličje”) i umilnim basbaritonom od kojeg su se i zidovi zatresli zareži: “Jesu li to one iste?! Ne bojte se, susjeda”, ujedno repetiravši dvocijevku. Ovima je dvjema svjedokinjama to bio poziv na kavu, ali naravno, u susjedni kvart. I tako nestadoše s gornjih katova zahvaljujući susjedu.
To me podsjetilo (premda ni dan danas ne znam zašto) na mog susjeda Jakova.
JAKOV I ANTENA NA REZERVNOM POLOŽAJU
Škaljevo, mjesto kao i svako drugo osim što se nalazi na otoku koji se zove Prvi Veliki Langić, ali o tome ćemo drugom prigodom. Po ljetu urnebesna mješavina bodula, Zagrepčanaca koji se mažu kremama i svakakvih vlaja koji dolaze od ko zna kuda. Jakovu je žena otamo, pa on ljetuje svake godine od travnja do listopada. Kad malo bolje razmislim čini mi se da i proljetuje tamo. A što ćemo, čovjek je u penziji, dani su mu vrlo slični, eventualno su mu neki možda malo sličniji. Otprilike ovako: ujutro pročita Sportske novosti, popije se kava, uzprži zvizdan pa se traži lada i eventualno ekipa za briškulu. Nakon ručka ako nema na televiziji kakvog sporta (nisam siguran je li i recimo umjetničko klizanje uključeno u tu kategoriju ili samo sportovi) red razgovora sa susjedima te balote. Pravi sportski tip, zar ne?
S mojim omiljenim bratićem, kojeg sam od milja prozvao Rodoljub (i tako je ostao Rodoljub, samo što se to ime i njemu jako svidjelo pa sad i on mene Rodoljubom zove), i njegovim sinom Neredom (to mu je samo umjetničko ime, da ne bi štogod drugo pomislili) gledao sam utakmicu Dinamo – Newcastle. Utakmica je bila napeta, odlučujuća i pomalo infarktna. Dinamo je zadnjih pola sata vodio 2:1 i ako tako ostane do kraja sve je mirisalo na jedanaesterce. I padne nama nakon treće litre prave domaće “krvi Isusove” na pamet ideja znajući Jakovljevu ljubav prema sportu. Uglavnom, minutu dvije prije kraja utakmice netko se treba popeti na Jakovljev krov i neznatno zakrenuti antenu. Naime u tom dijelu Škaljeva je signal ionako loš zbog kotline pa i sam neznatan pomak antene znači sniježnu mećavu na televizoru. S obzirom na količinu ispijenih bevanada u tijelima nas trojice aktera jednoglasno smo odlučili da egzekutor bude Nered, ne samo zbog toga što je “tipo sportivo”, već je jedini bio u stanju u tom trenu pozabaviti se takvim egzibicionizmom kao što je alpinizam po Jakovljevom ravnom krovu. I sve bi bilo dobro, da nije sudbina umiješala prste. Naime, ovi Englezi su dali gol u predzadnjoj minuti i tako nas lišili dvojbe odluke o pobjedniku meča pomoću penala. Mi smo to znali jer je Rodoljub osluškivao na svom TV-u dok sam ja držao Neredu lupeške. A Nered je uvijek imao savršen osjećaj za tajming, tako da je ovom maknuo sliku desetak sekundi prije gore navedenog gola (možda ipak tu nije presudan Neredov savršen osjećaj koliko sudbina). Možemo li zamisliti Jakova kad mu odjednom nestane slike i pojavi se snijeg (a nisam napomenuo da isti voli i sočno zabeštimat- Jakov, a ne snijeg!)? Kako ne bi izgubili najbolji dio zajebancije mi odmah izađosmo pred kuću. Tu se stvori i Vito kome smo na brzinu objasnili složenost situacije (a Vito je inače vicmaher i zajebant vrhunske kategorije a u slobodno vrijeme iz hobija popravlja sve pente na čemu sam mu do groba zahvalan- pitamo li se možda tko mu je najvjernija mušterija?). Još nismo Viti do kraja objasnili sve kad eto ti Jakova:
- Kvragu i svi tornjevi i Ćelavac i sva Hrvatska televizija.
- Što si i ti ostao bez slike? nedužno će Vito.
- Dašta sam. Upalim ja radio a on kaže “tužna slika u Maksimiru”. Ma kakva tužna slika, ja nemam nikakvu sliku.
Tko nešto slično nije nikada doživio, taj zasigurno ne zna kako je teško održati neutralan izraz na licu u toj situaciji. Ustvari bilo bi dobro na licu namjestiti bilo koji izraz samo da nije grohot. Mi doajeni sprdnje i pošalice još smo to i uspijevali ali Nered koji je tek postao punoljetan još nije imao utakmica u nogama za izbrusiti talent. Vidjevši da se jedva suzdržava od smijeha, prebacim lopticu na drugu stranu:
- A koliko li je onda završilo?
Rodoljub se naravno snađe: “Sad će Nered otić nazvati informacije”
I ode ovaj iza ugla i tamo zalegne od smijeha.
- I baš sad kad je najuzbudljivije – kukao je i dalje Jakov.
- A je li često ovdje nestaje slike? – ljubopitljivo ću ja.
- Ma vraga, nikad, ovo se samo meni može dogodit – ubedirano će Jakov.
- A možda ovima s Hrpente (drugog dijela Škaljeva) nije nestala slika, možda je netko snimao utakmicu, pa nije sve tako crno – nasitno podjebava Vito. Vito je ustvari za sve njih susjede autoritet jer je, po mom skromnom sudu jedini intelektualac u mjestu, a ovi ga puše sveudilj.
- Ma pusti, i još on meni “tužna slika”, što li mu to znači?
- Nemam pojma – skoro u zboru ćemo mi zaboravivši da ne smijemo biti previše sinkronizirani.
U taj tren vraća se Nered s tužnim rezultatom i sve odjednom postaje jasnije. Ostao je još samo jedan problem.
- Jakove, ajmo negdje na piće – Rodoljub će otvarajući meni prostor za lupeške i Neredu za vraćanje antene na staru poziciju.
- Ma pusti me, vidiš da san u kurcu- Jakov se ne da.
- Dođi bar kod mene na bevandu – nije ni Rodoljub od jučer.
- Ma nije mi ni do čega – rezignirano će Jakov.
- Ajmo bar na rivu – pripomažem ja a ustvari me zanima koliko je Jakov nesvjestan situacije jer svakim odbijanjem prijedloga radi protiv sebe i žene. On ne zna da ako se ne makne od kuće neće biti ništa od TV slike do sutra.
- Ma iden doma spavat – sere Jakov jer ustvari znamo da cijelu noć neće oka sklopiti.
I tako ode on a mi na Vita: “Što ga ti nisi pozvao, tebe bi poslušao, oćeš se ti sutra po danu verat na krov”?!
Sutra smo morali uraniti kako bismo stigli već biti na kavi kad Jakov ide u šoping (za koji inače treba uvrh glave 5 minuta), i nagovorismo ga da nam se pridruži na kavi. Kako je on sjeo Rodoljub pohita na bicikl i odveze se kao Eddie Mercx prilikom obaranja svjetskog rekorda, uspne se na krov i vrati antenu u normalno stanje, a to mu je uspjelo samo zato što se i on od jučer vratio u normalno stanje.
I tu bi priča vjerojatno bila gotova da ja po svoj prilici nemam iznad sebe dva anđela- jednog koji je stalno na godišnjem a čuva me da ne upadnem u ovakve životne zajebancije i drugog koji uspije svaku priču produžiti da joj kraj ne bude onda kad bi trebao biti već nešto kasnije. Taj drugi je valjda mojoj podsvijesti sugerirao da i ja kupim antenu, i to isti dan. Zajedno s antenom sam kupio i stup od 4 metra visine kako bi imao dobar signal. I vidi nas (Rodoljuba i mene) to popodne Jakov kako se vraćamo iz šopinga s antenom i počne razgovor:
- Di ste bili?
- Išli smo kupit antenu.
- Je li, Pero, koliko košta ta logaritamska antena (vidiš, vidiš, kako je Jakov brzo postao stručnjak za antene) ?
- Nije skupa, sedamdesetak kuna, a zašto?- instinkt mi je odjednom proradio.
- Zato što sam danas razgovarao s Antišom, onim iz susjedne ulice, on ima dvije antene- jednu usmjerenu na Ćelavac (koji se usput zove Čelevac, ne miješati sa spolnim muškim obrezanim organom), a drugu na Ugljan, i sve je izvrsno vidio jučer, pa sam mislio da i ja sebi kupim još jednu.
- Ma to ti je slučajno, moj Jakove, ja sam siguran da ti se to neće više događat. Rađe za tu lovu kupi “krvi Isusove” pa da popijemo po jednu- Rodoljub nakalemi cijeloj priči završni štih.
07.05.2003. u 8:22 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar