nekoliko pričica

Kao i obično noću, padala je kišica. Barem je tako počelo. Mada nije dugo trajala, moglo bi se reći da je svoj dio pošteno napravila. Samo je šteta ta što nije samo padalo, već je i malo sijevalo. Ne puno, kakvih dva do tri sata, ako nije bilo i četiri. Pa to nije puno ako se uzme u obzir da je tako jako grmjelo da sam već pomislio:”Jesam li potegnuo ručnu u autu i spustio prozore ?” ili “Što ako mi odnese cijelu garažu, gdje ću onda parkirati ?”.
Bila je to jedna od najljepših oluja u mom kratkom životu. Tako je prekrasno sijevalo sa svih strana da sam pomislio da ujutro od mog dragog mjesta neće ostati čak niti ruševine. Bilo je jednostavno “discustinig”. A ja to volim kod oluja, nikad ne možeš sa sigurnošću reći da će strijela, iz ne baš vedrog neba, udariti na baš to neko mjesto. Nikad pa čak ni onda. A to je prekrasno, je l` da je.
Eh da, oluja. Bilo je malo poviše oluja u mom nevažnom životu da se neke određene ne bih sjetio, kao na primjer one u okolici sela Knin, pa one na jednom malonogometnom turniru, ... ako ih ima još, valjda ću ih se jednog dana sjetiti, ali sada je ova najvažnija. Zbog čega ? Pa zbog toga što ovo ipak pišem ja, a ne neki tamo nepoznati junak. Mogu i ja biti nepoznati junak, samo mi dajte malo vremena da nestanem. Jar kakav je to nepoznati junak za kojeg svi znaju tko je on, to je apsurdno.
Dakle, oluja. Tko se ne bi  uplašio jedne takve prirodne pojave kao što je uništavanje svega živog oko sebe, taj je zaista malo, ako ne i puno, skrenuo sa onog pravog puta. Treba se uplašiti onoga što nije poznato. Bilo bi malo čudno da sada izađem van na oluju i tamo glumim neko strašilo. Bilo bi to jako nezgodno, pogotovo ako bih uzeo neki stari kišobran sa metalnim vrhom.
Oluja. Međutim, nešto tako lijepo, samo riječima, gotovo nemoguće je opisati, ali nije grijeh, mada ne vjerujem pretjerano u Njega, pokušati. Od pokušaja još nitko nije stradao, za sada.
 Crno nebo prošarano, tu i tamo, samo svijetlima ulične rasvjete i munjama. Lijepo je sa ovakve, sigurne, udaljenosti gledati te udare struje u nemoćne i nezaštićene dijelove kuća, štagljeva, krovova... u ljude. Lijepo je vidjeti nebo osvijetljeno crvenim svijetlom nekontroliranog pražnjenja tih nebeskih akumulatora. Prekrasno je vidjeti kako taj bijeli stup, ili ponekad crven, para svojim svijetlom noć. A ono mjesto u koje svojim pretoplim dodirom, dodirom munje, dirne, to mjesto više se ne budi iz svoga sna. Barem ne tako brzo.
Negdje na polovici neba, sjeti se:”Mogao bih malo ovdje udariti, za promjenu”. I dok tako jedna polovica neba likuje i naslađuje se onime što uradi, druga polovica sije strah, a svi mi što smo ispod toga prekrasnog nebeskog svoda od toga straha ponekad i previše nastradamo. Dobro je tako, jer kako bi tek bilo kada bi po nama tukli i jedni i drugi. Ovako se ti krakovi pružaju dolje prema nama šireći se oko nas kao krakovi neke ogromne hobotnice, ali samo sa polovice. Druga polovica je nadzorna.
 I tako jedan udar ovdje ispred mene, pa jedan malo iza mene, pa onda opet jedan ispred ali ne u isto mjesto, pa onda... I tako tuku i tuku, bez prestanka i bez imalo milosti za sve one marionete koje se dolje po tlu kotrljaju i vuku u svoja primitivna i nekorisna skloništa, jer... Valjda idu sa nekom svojom tezom koja bi trebala glasiti nekako ovako (mada ja ne vjerujem previše u to): “Ja sam te dolje sastavio od malo prašine i postavio te dolje, ja te sada uzimam i ponovno pretvaram u maleni kup prašine. Jer znaj, da si prah bio i u prah ćeš se i pretvoriti, barem su mi tako rekli, a tko sam ja da im protuslovim. “ A oni i dalje tuku. Te grane, bez imalo potrebe, samo se pružaju dolje i lagano draškaju okolinu, a oko njih samo miris ozona ostaje. Ništa više. Tek tu i tamo koji miris sumpora i dima te maleni kup praha. Sada se ovoj simfoniji za munju i orkestar pridružio i još jedan solist.
Vjetar. Svojim dahom, hladnim dahom noći, juri okolinom i šušti, šumi i bruji. Svojim dahom i najtoplija srca, na oluji zaostala, u komadiće krhka leda u trenu pretvori. Kakva prirodna dobitna kombinacija. Vatra i led. Toplina i mraz. Takav kontrast, taj jing i jang prirode, taj spoj lijepog i neizbježnog, samo u ovakvim noćima svoju potpunu ljepotu pruža na ogled nama smrtnicima.
Zar ima nešto ljepše nego stajati na terasi, gledati u daljinu, pogledom snimati ljepotu munje, slušati, tim najboljim ikad proizvedenim hi-fi uređajem, vlastitim uhom, tu predivnu melodiju groma i pustiti da vjetar te obuče u, od glave do pete, u odijelo izrađeno po mjeri prirode, po mjeri sjeverozapadnog vjetra. Ima. Kada tome dodate toplo tijelo koje vam se prilijepilo uz vaša hladna leđa, sa dva mekana brežuljka, naravno, i zajedno sa vama promatra taj prekrasan  prizor, nema ljepšeg filinga. No dobro, ima, ali to je sada neka druga, duga, priča.