nekoliko pričica

Kao i obično noću, padala je kišica. Barem je tako počelo. Mada nije dugo trajala, moglo bi se reći da je svoj dio pošteno napravila. Samo je šteta ta što nije samo padalo, već je i malo sijevalo. Ne puno, kakvih dva do tri sata, ako nije bilo i četiri. Pa to nije puno ako se uzme u obzir da je tako jako grmjelo da sam već pomislio:”Jesam li potegnuo ručnu u autu i spustio prozore ?” ili “Što ako mi odnese cijelu garažu, gdje ću onda parkirati ?”.
Bila je to jedna od najljepših oluja u mom kratkom životu. Tako je prekrasno sijevalo sa svih strana da sam pomislio da ujutro od mog dragog mjesta neće ostati čak niti ruševine. Bilo je jednostavno “discustinig”. A ja to volim kod oluja, nikad ne možeš sa sigurnošću reći da će strijela, iz ne baš vedrog neba, udariti na baš to neko mjesto. Nikad pa čak ni onda. A to je prekrasno, je l` da je.
Eh da, oluja. Bilo je malo poviše oluja u mom nevažnom životu da se neke određene ne bih sjetio, kao na primjer one u okolici sela Knin, pa one na jednom malonogometnom turniru, ... ako ih ima još, valjda ću ih se jednog dana sjetiti, ali sada je ova najvažnija. Zbog čega ? Pa zbog toga što ovo ipak pišem ja, a ne neki tamo nepoznati junak. Mogu i ja biti nepoznati junak, samo mi dajte malo vremena da nestanem. Jar kakav je to nepoznati junak za kojeg svi znaju tko je on, to je apsurdno.
Dakle, oluja. Tko se ne bi  uplašio jedne takve prirodne pojave kao što je uništavanje svega živog oko sebe, taj je zaista malo, ako ne i puno, skrenuo sa onog pravog puta. Treba se uplašiti onoga što nije poznato. Bilo bi malo čudno da sada izađem van na oluju i tamo glumim neko strašilo. Bilo bi to jako nezgodno, pogotovo ako bih uzeo neki stari kišobran sa metalnim vrhom.
Oluja. Međutim, nešto tako lijepo, samo riječima, gotovo nemoguće je opisati, ali nije grijeh, mada ne vjerujem pretjerano u Njega, pokušati. Od pokušaja još nitko nije stradao, za sada.
 Crno nebo prošarano, tu i tamo, samo svijetlima ulične rasvjete i munjama. Lijepo je sa ovakve, sigurne, udaljenosti gledati te udare struje u nemoćne i nezaštićene dijelove kuća, štagljeva, krovova... u ljude. Lijepo je vidjeti nebo osvijetljeno crvenim svijetlom nekontroliranog pražnjenja tih nebeskih akumulatora. Prekrasno je vidjeti kako taj bijeli stup, ili ponekad crven, para svojim svijetlom noć. A ono mjesto u koje svojim pretoplim dodirom, dodirom munje, dirne, to mjesto više se ne budi iz svoga sna. Barem ne tako brzo.
Negdje na polovici neba, sjeti se:”Mogao bih malo ovdje udariti, za promjenu”. I dok tako jedna polovica neba likuje i naslađuje se onime što uradi, druga polovica sije strah, a svi mi što smo ispod toga prekrasnog nebeskog svoda od toga straha ponekad i previše nastradamo. Dobro je tako, jer kako bi tek bilo kada bi po nama tukli i jedni i drugi. Ovako se ti krakovi pružaju dolje prema nama šireći se oko nas kao krakovi neke ogromne hobotnice, ali samo sa polovice. Druga polovica je nadzorna.
 I tako jedan udar ovdje ispred mene, pa jedan malo iza mene, pa onda opet jedan ispred ali ne u isto mjesto, pa onda... I tako tuku i tuku, bez prestanka i bez imalo milosti za sve one marionete koje se dolje po tlu kotrljaju i vuku u svoja primitivna i nekorisna skloništa, jer... Valjda idu sa nekom svojom tezom koja bi trebala glasiti nekako ovako (mada ja ne vjerujem previše u to): “Ja sam te dolje sastavio od malo prašine i postavio te dolje, ja te sada uzimam i ponovno pretvaram u maleni kup prašine. Jer znaj, da si prah bio i u prah ćeš se i pretvoriti, barem su mi tako rekli, a tko sam ja da im protuslovim. “ A oni i dalje tuku. Te grane, bez imalo potrebe, samo se pružaju dolje i lagano draškaju okolinu, a oko njih samo miris ozona ostaje. Ništa više. Tek tu i tamo koji miris sumpora i dima te maleni kup praha. Sada se ovoj simfoniji za munju i orkestar pridružio i još jedan solist.
Vjetar. Svojim dahom, hladnim dahom noći, juri okolinom i šušti, šumi i bruji. Svojim dahom i najtoplija srca, na oluji zaostala, u komadiće krhka leda u trenu pretvori. Kakva prirodna dobitna kombinacija. Vatra i led. Toplina i mraz. Takav kontrast, taj jing i jang prirode, taj spoj lijepog i neizbježnog, samo u ovakvim noćima svoju potpunu ljepotu pruža na ogled nama smrtnicima.
Zar ima nešto ljepše nego stajati na terasi, gledati u daljinu, pogledom snimati ljepotu munje, slušati, tim najboljim ikad proizvedenim hi-fi uređajem, vlastitim uhom, tu predivnu melodiju groma i pustiti da vjetar te obuče u, od glave do pete, u odijelo izrađeno po mjeri prirode, po mjeri sjeverozapadnog vjetra. Ima. Kada tome dodate toplo tijelo koje vam se prilijepilo uz vaša hladna leđa, sa dva mekana brežuljka, naravno, i zajedno sa vama promatra taj prekrasan  prizor, nema ljepšeg filinga. No dobro, ima, ali to je sada neka druga, duga, priča.

 
 Bila je to jedna jako loša noć. Bila je naporna, ako se to može reći i za jednu prirodnu pojavu koja nije kriva što se morala pojaviti. Pa to joj je zapravo i jedini posao. Dobro, ima ona i još jedan zanimljiv posao, ili čak dva. Jedan je zasigurno stvaranje života, a drugi je malo “ljepši”. Drugi posao joj je oduzimanje života. Jako lijep posao, zar ne? Pa netko mora i to. Što bi se dogodilo da nema tog nekog tko bi bio zadužen za to, bolje je niti ne pomišljati, zar ne? Ali netko mora misliti i na takve sitnice.
Neko će se upitati kako jedna tiha i mirna noć može biti tako jako loša. Pa možda može zbog toga što je bilo ipak malo previše vruče čak i za jedno godišnje doba kao što je ipak ljeto. Između ostalog, u zraku kao da je visjelo ono “nešto”, što obično ljudi u takvim trenucima osjećaju. Bilo je to ono nešto što nitko ne želi osjetiti na svojoj koži čak ni kada se radi, recimo, o kućnim ljubimcima. Mada su dlakavi i tu dlaku, ili možda perje, svuda ostavljaju, mada često zaprljaju sve oko sebe, mada je sa njima samo briga i ništa više, ipak ih volimo. Manje više. Bilo je to neko iščekivanje tog trenutka kada će netko telefonom samo javiti:
- Ispričavamo se, ali poginuo Vam je sin, zet, suprug,  prijatelj. . .
I što onda napraviti? Jedino moguće, pomoliti se da ga je netko gore, ako uopće gore netko postoji, lijepo primio. Ništa drugo, samo to, jer nikakve jadikovke ni ništa Vam neće pomoći. Zašto? Pa zbog toga jer je on, ili ne daj Bože (ako postojiš), ona, mrtav i tu je točka na ono svjetski poznato slovo I. I to je to, nema više, zbogom, arivederci, goodbye, i tako dalje. Sa tim životom je gotovo, vrijeme je da se krene u drugo tijelo, u novi par papuča, ako ih nosite.
Recimo da se to dogodi Vama i probudite se drugog dana nemoćni, zamotani u pelene, ne kužite ljude oko sebe što to, do sto vragova (ako postoje) oni oko vas trabunjaju. A svi se smiju i ispuštaju neke čudne zvukove, svi bi vas htjeli podignuti na ruke, potapšati po “guzici” i tako to. A što vi imate od svega toga? Jedno lijepo kratko i odlučno: NIŠTA. Apsolutno ništa. A zbog čega? Pa zbog toga jer morate ponovno sve iz početka. Ponovno sve učiti, ponovno štrebati.

 
Jer, ponovno ste se rodili, recimo. Više se ne zovete Ivica, sada ste Marko. Više nema posla za vas, nema dovoljno novca za sve vaše ideje i idejice. Nema i točka. A da ste minutu ili dvije prije malo bolje pazili, sve ovo ne bi vam se bilo dogodilo.
Jer noć je čudna biljka, ona ipak malo i bira koga će u svoje odaje pozvati. Ako ste dobri, pazite na sebe i druge, nema “šampse” da stignete u odaje njene jer vi ste po njenim kriterijima nedostojni tolike njene pažnje. “Idite samo doma i sve bude O. K. “ A vi htjeli isprobati njeno strpljenje. E pa znajte da to kod nje ne postoji. Kada joj jednom dojadite sa svojim izigravanjem heroja, ona vas uzme i nitko ne zna kamo ste vi nestali. Nema vas, isparili ste, pretvorili se u hranu za tamo neke kukce, postali ste prah. A vjetar je malo jače puhnuo i nema Vas.
Bolje da ste ostali kod kuće. Međutim, tko bi mogao znati da će se tako nešto dogoditi. Nitko, pa čak niti on. Možda vam se ovog trena na glavu sruši cijeli tavan, ili ako ste vani, možda  se neki avion zaleti vama točno na glavu. Nikad ne znate što se može dogodit sada, ovog trena. To je draž ovog našeg života, nikad ne možete sa sigurnošću reći:
- Sutra sigurno umirem prirodnom smrću.
Jedino ako ćete si sami skratiti muke ovog smrtnog života. Ali tada morate znati da vas čeka najmanje deveti krug u paklu. A to nije ni najmanje dobro. Čujem, iz pouzdanih izvora, da je dolje jako toplo, malo previše za moj pojam tople klime. Ako pak se ne odlučite na tako drastičan korak, čeka vas budućnost puna iščekivanja i nestrpljenja, a to pokreče ove naše motore u grudima, ove naše pumpe radilice koje cijeli život samo pumpaju bez prestanka. Više manje.
Zato se radije primite onog ljepšeg dijela noći. Pokupite neku, ili nekog (zavisi od spola čitatelja, ali ću ja pisati dalje kao priručnik muškom spolu), na cesti, dovucite je pod tuš, dobro operite i onda, zna se (ali sigurno nije HDZ). Primite se posla, za Boga miloga, ako opće postoji nešto tamo gore. Bilo je dosta smrti i drugih igrica, treba malo i pomlatka. A za to treba malo i raditi.
 Neću vas sada učiti kako to ide. Ako ne znate, kupite video, ili ga posudite, otiđite u videoteku i posudite si obrazovni program za starije od 18 i učite. Ali za vas tada nema pomoći, vjerujte mi. nije dovoljno samo teoretski naučiti, treba to sve, Ili barem većinu, isprobati i u živo.