...refleksije..

 
Svaki put kad pomislim da više nikad neću zaplakati, svaki put kad pomislim da se moje lice više ne može orositi slanim kapljicama, uvijek nešto iskrsne.

Životni put mi je takav da mi je prvo živo sjećanje koje nosim u sebi smrt moje majke..njezin sprovod. Doduše, bilo je to prije 20 godina, ali još uvijek se nalazim u trenucima kada mi ne dostaje mama, kada osjetim grč u grlu i grudima, kada poželim da se ona probudi. Ne plačem više zbog toga, i rijetko joj odem na grob, ali ona će svejedno čini mi se zauvijek ostati tu unutra, u mom srcu. Vječito prisutna.

Kroz ovaj kratak period sam ispratila mnogo mi dragih ljudi, što na «drugi svijet», što u daleke zemlje. S nekima pričam u sjećanjima, nekih se samo sjećam, a nekih, na žalost niti to..slike su izblijedile, ostali su samo dojmovi i riječi… Moj posljednji veliki gubitak je bio moj deda..najbolji deda na svijetu. To je vjerojatno bio posljednji put kada mi se dogodila nekontrolirana erupcija osjećaja. I baš sam nedavno spremala kuću, bacala stare i nepotrebne stvari i naišla na dedin ogrtač i pidžamu složene u jednoj vrećici na dnu ormara. Kako su nam to vratili iz bolnice gdje mi je deda umro, tako smo to i moja seka i ja ostavile na dnu dedinog ormara. Onda to nismo mogle dirati… od dedine smrti su prošle gotovo tri godine. Ja sam to izvadila i pomilovala jagodicama prstiju i…on je bio tu.. i ponovno sam osjetila knedlu u grlu, bila sam na rubu suza, ali nisam zaplakala. Ne želim više plakati. Želim da mi suze zauvijek presuše.

Svaki gubitak nas podsjeti na vlastite mane i «gubitke»…podsjeti nas na ono što smo izgubili, a što zbog vlastite bahatosti i sebičnosti često puta nismo vidjeli, nismo cijenili, za što nismo bili svjesni koliko nam znači. Za što nismo mislili da ćemo tako brzo izgubiti i na takav način. I onda nam često puta bude žao što mnogo puta nismo postupili drugačije od onog kako jesmo, što nismo rekli toliko toga što smo htjeli, a bilo nam je teško to izgovoriti iz nekih glupih i nerazumljivih razloga, i bude nam žao što smo rekli ili učinili mnoge stvari koje nismo htjeli reći ili učiniti, ali u afektu je čovjek i sam sebi nepredvidiv.

U nekim se zemljama i narodima slavi smrt, nosi se bjelina, pokojnik se ispraća osmjehom i cvijećem radosti. Kod nas to nije slučaj, ni običaj. Odgoj i mentalitet nam nisu takvi.

Ja vjerujem da su svi već čuli, što na filmovima, što od starijih ljudi, možda od svećenika,.. bilo koga, da pokojne treba pustiti. Ne ih zaboraviti, ali nastaviti živjeti svoj život, odtugovati jedno razdoblje, jer nužno je da čovjek proživi svaku tragediju ili traumu koja mu se dogodi. U protivnom, ako se ti osjećaji zatome, i ma koliko duboko da ih čovjek pohrani u ponore svoje podsvijesti, oni će se kad-tad ispoljiti, a do tada će napraviti štetu u čovjekovom duševnom životu i biti će ih još teže podnijeti i preživjeti. Treba nastaviti dalje sa spoznajom da smo ipak sretni jer smo imali sreću poznavati te divne ljude koji su nas prerano napustili.

Svaki dan na vijestima na tv-u gledamo ratne strahote i prirodne katastrofe, avionske nesreće,.. i slušamo o broju žrtava…žrtve su samo broj i u nama nema baš previše empatije s tim, s obiteljima tih žrtava. Možda ima malo senzibilnijih ljudi koji to ne mogu gledati ili čuti pa se trgnu i odu tamo riskirati vlastiti život radi nekakve promjene, ali većina nas kada vidimo ozlijeđena tijela djece, kada gledamo to zvjerstvo vlastite vrste, možda malo naboramo čelo, ali to je više groza ili naučena reakcija, nego iskreno suosjećanje kao ono koje imamo za svoje bližnje, za osobe koje poznajemo.

Tko će plakati za tuđom pregaženom životinjom? Nitko. Plakat će njezin vlasnik, njezin hranitelj i čuvar.   

Jučer sam izašla na dvorište s namjerom da svojem malom Albertu naberem malo lišća od maslačka i djeteline, jer se davi u tome. I dok sam čupala to zelenje, moj otac se zadere preko dvorišta da to ostavim jer je malo prije tu špricao voćkice, pa bi mi se Albert mogao otrovati. Bio je tako sretan da me je vidio i upozorio, ali i ja sam bila sretna, jer obožavam svog malog Alberta. Albert je umjesto trave dobio mrkvu i svejedno bio zadovoljan.

Navečer sam ga stavila u njegovu kučicu, odnijela ga u kuću, promijenila mu vodu i dala komadić jabuke. Ja sam izašla u šetnju i dok sam se vratila, s njim je sve bilo ok…ali ujutro, kad sam se probudila i došla do njega..bio je beživotan. Pomilovala sam ga ispod oka i ispod brade gdje je najviše volio..i dalje je bio nepomičan i beživotan…tvrd kao da je načinjen od drva. Nastavila sam ga dragati..ali nije bilo smisla. Otišla sam po jednu kutiju od cipela, stavila ga unutra s par cvjetova maslačka, još jednom ga podragala, spustila par suza i pokopala ga ispod lješnjaka…i još ne mogu vjerovati da ga nema..da ga nema iz nekih neobjašnjivih i sjebanih razloga. Tko će biti tužan zbog malog Alberta, osim mene?!

Ja sam osoba koja skriva tugu i loše raspoloženje od drugih, jer ne volim prenositi negativne vibre. I često puta kad se najgore osjećam, ljudi misle da sam najbolje volje. Ako sam ja mizerna, ne moraju biti i svi oko mene. Svaki ima dovoljno svojih problema. Ali zato je tu uvijek bio Albert, ili Jim ili Bambi, ili Pikica, ili Maza ili Lola, ili Bubi, Fredi,..svi su uvijek bili tu, osjetili su moju tugu, zabrinutost ili razočarenje. Čuvali su tajne i tješili me svojom ljubavlju i privrženošću. Sve te životinje o kojima sam se brinula bile su bolje od većine ljudi koje poznajem i kako onda netko može reći da životinje nemaju dušu?! Koji idiot je izmislio tu glupost?!

Svaka promrzla ili ozlijeđena ptica kojoj bih pomogla godinama se vraćala na moj prozor. Svaka kržljava maca koju bih pokupila na ulici bila bi draga i zahvalna. Nijedna životinja nije zloćudna i svaka razumije kad joj netko radi dobro. Ni jedna zdrava životinja neće napasti ili ozlijediti osim ako ju se ne ugrozi na neki način ili ako je gladna. Ali zato čovjek treba znati i pripaziti jer je on umno, a životinja nagonsko biće.    

Čovjek je postao «superiorna» vrsta jer je suprotstavio palac prstima tako da je mogao hvatati predmete, a kasnije i izrađivati oružje i oruđe. S vremenom se i uspravio, razvijao mozak, evoluirao i prestao živjeti u strahu od gladi i napada, te počeo osvajati svijet. Što će nam spoznaja da je Zemlja okrugla, što će nam Teorija relativnosti, što će nam računala i sva pamet svijeta kada nismo sposobni očuvati Geu i sve što ju čini tako prekrasnom i živom; što će nam tehnološki i gospodarski napredak kad ne razumijemo dobro, kad se sami između sebe koljemo, kada ljudskoj pohlepi i zavidnosti nema premca ni kraja. Trujući sve oko nas trujemo i sami sebe, ali većina ljudi, uglavnom onih moćnika, a zato i jesu na visokim pozicijama jer su gladni, ne brine za to što će biti sutra. Bitno je da su njihove potrebe i hirevi zadovoljeni danas.

U svojem tekstu «Kad čovjek zabrije» napisala sam da sudbina ne postoji, te da je smrt jedino što će se svima neminovno dogoditi. I opisala sam jednu situaciju kako čovjek svojim izborom sam kroji svoju budućnost. Ovo što se danas dogodilo s Albertom…to je potvrda tog teksta, te moje teorije. Da me jučer otac nije upozorio, Albert bi se otrovao i svejedno umro. Bilo kako bilo, danas je Albertov kraj..trenutak smrti je neminovan.

Jedan je znanstvenik na tv-u rekao kako geni nisu naša sudbina, već opcija. Jer jedna riječ može promijeniti ekspresiju gena, a to je i znanstveno, odnosno eksperimentalno, empirijski dokazano, što na živim organizmima, a što «in vitro». Dakle, sudbina ne postoji, već samo neobičan splet izbora i odluka. Mi smo neprestano u interaktivnosti sa svojom okolinom i neprestano pletemo i potežemo konce svojih i tuđih sudbina. Sudbine su kao marionete. Njima će uvijek upravljati netko drugi, ako mi sami zakažemo. Jer, ja sad mogu ostati ovdje u stolcu ispred računala i nikad se više ne pomaknuti. To je jedan izbor. Ali tim izborom ja ne utječem samo na sebe već i na sve druge ljude koje bih srela da izađem iz svoje sobe i na sve stvari koje bih učinila ili pomaknula da se i sama pomaknem. Svi smo u začaranom krugu interaktivnosti i protiv toga se ne može, jer svaka akcija, pa makar to bila i čista pasivnost, izaziva nekakvu reakciju. Ako se ne radi na redu, nastat će kaos. Ili jedno ili drugo..sredina ne postoji. Ili život ili smrt..sredina ne postoji.

PUTNIKOVA NOĆNA PJESMA

Johann Wolfgang Goethe

Nad svim vrhovima
je mir
U vršcima svima
jedva će živ
i dašak još koji biti.
Pjevanje ptica je stalo.
Čekaj: još malo,
pa ćeš počinut i ti.

:)