TONKO i COCA-COLA
PREDGOVOR
Dugo sam razmišljao treba li ili ne objaviti ovu knjigu, jer nisu baš ni sve priče vesele, a ni tužne. S obzirom da danas nitko od piskaranja ne živi, knjiga je objavljena iz čistog altruizma. Ako makar i jednog čovjeka nasmijem ili i jednu dušu razgalim, vjerujte mi da ću biti sretan. A sreća dolazi iznutra.
Otkriti ću Vam i jednu sitnicu vezanu uz ovu knjigu. Sve su priče istinite osim jedne, a i ta nije nemoguća. A na Vama je, dragi čitatelji, da uživajući u knjizi otkrijete koja je to priča plod moje fikcije.
UVOD
U ovom uvodu su obuhvaćeni glavni likovi i protagonisti ovog djela. Moram priznati da nikad nisam prilikom čitanja knjiga volio dugačke i zamorne uvode i da mi je uvijek bilo lakše kad su bili kraći, a zanimljivije kad bi ih i kao takve preskočio. U svakom slučaju, djelo se sastoji od niza priča koje u načelu ne moraju biti povezane, ali imaju obično iste likove u glavnim ulogama. A to su poimence: Paola, naizgled sasvim normalna osoba, profesorica nekoliko jezika s vrhunskom naobrazbom i ljubimica cijele ulice s istančanim smislom za pravdu, moj prijatelj Smuk, ime koje samo već posjeduje vlastiti renome te moja malenkost Pero Grozomor, naizgled sasvim povučen tip s vječnim talentom za upasti u raznorazna sranja. Što veća, to bolja.
Ubi me ovaj uvod.
1.
Uopće se ne sjećam ustvari kako je počelo moje druženje s Paolom. Znam samo da smo u dvije godine, koliko sam u zgradi, porazgovarali ukupno desetak minuta, i to u svega nekoliko navrata jer smo se vidjeli u prolazu izuzetno rijetko. I onda je naše druženje odjednom postalo gotovo svakodnevno. Shvatili smo da smo jako slični, da volimo bizarnost prošaranu teškim elementima crnog humora, te da smo dobri u režiranju raznih situacija pa tako i životnih (a kakvih još ima osim životnih- možda beživotnih?) A sve je počelo (ja sam duboko uvjeren) s jednom pričom. Pričom o Tonku.
PRIČA O TONKU 1
Priča o Tonku se ustvari sastoji iz nekoliko dijelova koji predstavljaju zasebne priče. U svakoj od njih je glavni protagonist Tonko, čovjek sa završenim građevinskim fakultetom, čije su dvije osobine- lijenost (Tonko je pravi Dalmatinac) i naivnost (koja je nadaleko poznata) same tražile da se ove priče dogode.
TONKO I COCA - COLA
U to sam vrijeme radio na gradilištu zajedno s Usmrdom. No, nekom čudnom pretumbacijom gradilišnih inženjerskih kadrova na naše je gradilište dospio Tonko. Odmah je bilo jasno da od posla neće biti previše, jer je svaki rad protekao u zajebanciji. Uz to, Usmrdi to nije bilo pravo ime već ga je Tonko tako nazvao, a ni ovaj mu nije ostajao dužan nazivajući ga Tovarom. Tako dok Tonka nije bilo nazovemo mi njega a ono javi se telefonska sekretarica (odmah nam je bilo jasno da dotični spava jer sigurno ne ganja fuš) i ja ostavim poruku za njegovu ženu u stilu:”Draga, još se sjećam one vatrene noći, javi mi samo kad onaj tvoj konj ode na gradilište”. Tonko mi je prepoznao glas- vjerojatno ima taj talent za raspoznavanje glasova (mošmislit, problem je u tome što ja jednostavno ne znam promijeniti glas). Tonku je ta poruka bila smiješna (čudan sustav vrijednosti, zar ne – svako drugi bi se barem malo naljutio ali njemu je vjerojatno imponiralo što je iz tovara postao konj), pa je prva evaluacija Tonkovog mentalnog sklopa bila uspješno učinjena. Kako je Tonko došao, tako je Usmrda otišao na drugo gradilište, što je u načelu šteta jer je Usmrda u stvari bio jači igrač. Dani su nam prolazili u općem neradu (Tonkov postulat: ne mogu oni mene platit tako malo koliko ja mogu ne radit) i povremenim feštama koje bi organizirali sponzori- naši najmiliji kooperanti. Na jednoj fešti koju je organizirala Manda Hercegovka nađemo se svi u gradilišnoj kancelariji- kontejneru dobro potočeni. U to je vrijeme Coca-Cola imala nagradnu igru u kojoj je najveća nagrada bila 50.000 kuna na poleđini dobitnog čepa. Uglavnom svi su poludjeli za tim slatkastim pićem. Kako je fešta bila na gradilištu tako je uz obavezno vino i pivo bila i hrpa dvolitarskih plastičnih boca Cole, Fante i sl. Tonko i skladištar Ivek (za kojeg sam ja tad bio uvjeren da ima diplomu okorjelog lopova, a s vremenom sam uvidio da sam ga podcijenio jer je barem zaslužio magistarsko zvanje) su bezbrižno igrali šah i pritom se svađali jer Ivek nije volio gubiti, a Tonko je ipak trenirao taj šah i bio je bolji. Kad je partija bila najzanimljivija a vremena na satu sasvim malo za završetak partije Željko poslovođa (zajebant i kurviš po vokaciji) otvori jednu plastičnu flašu Coca-Cole, slavodobitno digne čep i kaže: “Vidi, 50.000 kuna”. Kako vremena za razgledavanje čepa nije bilo ova dvojica šahista su samo letimično svrnuli pogled na čep koji je Željko naravno držao u ruci na dovoljnoj udaljenosti da se ne vidi što u čepu piše, kimnuli glavama i nastavili borbu na šahovnici (pritom ne mislim na hrvatsku zastavu). Željko se okrene meni i slegne ramenima u stilu jebi ga, nisam ih uspio dić, i mi nastavismo s onim što nam je do tog trena sasvim dobro išlo- svinjski kotleti i kiseliš od silnih gemištova. Dobrih sat vremena kasnije Tonko dolazi do Željka i pita da gdje je čep. Željko naravno kaže tu je negdje, ne znam. I tako je počelo, Tonko se sam natorciljao.
Meni je i sama ta slika bila dovoljno smiješna, naime Tonko se istog trena latio pretraživanja sobe u kontejneru gdje smo bili u potrazi za čepom, istovremeno izazivajući diskusiju na temu raspodjele postotaka nađene nagrade. Naime, htio je na idealne dijelove. Najveći problem je bio, a time umalo i jedini, taj što čepa naprosto nije bilo, i još jedan problem- što Tonko to nije znao. U potrazi za čepom smo Željko i ja zdušno smišljali mjesta na kojima bi sve gorespomenuti čep mogao biti, npr. već smo ispraznili dvije runde koševa za smeće u veliki kontejner, a Tonko bi pretraživao sva mjesta kojih bismo se mi sjetili uz tihu kletvu na usnama: ”Pasi jedni, ne biste radili ništa, a lovu biste dilili. Sve sam pretražujem, kao policijski čuko”. Sama ta situacija je meni bila izuzetno smiješna i krajnjim naporom sam se suzdržavao da ne prasnem jer se traženju pridružio i Ivek već dobrano nacvrcan (a sasvim je normalno da se pridružio i on jer mu je životni moto otprilike “kruha bez motike”). Tu moram priznati da sam spasio Tonka od samoga sebe jer je on htio zavući se u veliki kontejner od smeća a ja sam ga djelomično od toga odgovorio, pa je samo malo rukama poprčkao po smeću ne ulazeći u dubinu kontejnera. I ja sam stvarno mislio da je tu priči kraj.
Sljedeće jutro sam vrlo brzo uvidio da tome nije tako, jer sam se začudio kad sam vidio Tonka u rano jutro na gradilištu. Naime, Tonko je dolazio na posao barem s pola sata zakašnjenja svaki dan, onda odlazio na kavu, onda čitanje novina i tako do gableca. Bio je majstor, zar ne? No, to jutro sam ja onako snen i bunovan vidio Tonka kako se zavlači ispod kancelarijskog kontejnera u kojem smo dan prije feštali i uvidio da cijela priča jednostavno ne smije na tome ostati. Odmah sam pozvao Željka na stranu i izložio mu plan. Kako je Tonko vidio da nas dvojica potiho šurujemo, odmah je rekao:”Pasi jedni, sigurno ste podilili lovušu od čepa. Znan ja Vas, a i oni Ivek lopina mi je sumnjiv”. Zar ne da je Tonko strašan, tko ne bi odolio malom zapletu?
Nešto prije gableca, kad je bilo Tonkovo vrime od tiska odosmo mi u birtiju preko puta gradilišta koja je imala niz prednosti: 1. kroz njena zatamnjena stakla si mogao vidjeti cijelo gradilište, 2. bila je jeftina, 3. tamo je radila Bepa (nadimak odmilja, ustvari nije curica kriva što ima oveću baburu od nosa, ili da kažem umjesto nosa) koja se zagrijala za Tonka, 4. tamo je zalazila na kavu i Jasenka, moja kolegica još iz srednje škole koja nam je bila sad nužno potrebna za mali poslić. Imala je birtija i jedan nedostatak, a to je što se u njoj jače čuo gradilišni cirkular za obradu oplate i stolarije nego u kancelariji, a taj je cirkular gotovo uvijek radio (što smo mi, pilana ili gradilište, kvragu?). No mi smo računali da Tonko neće zamijetiti da mu je zvuk cirkulara jači u slušalici nego kroz prozor. Naravno, bili smo u pravu.
Nakon par instrukcija koje su glasile otprilike ovako: “Nemoj sama od sebe reć razlog zbog kojeg zoveš, već pričekaj njega da se nasadi i upita” ili “Neka izgleda kao da si mu teška srca otkrila o čemu se radi”, bilo je idealno vrijeme za poziv jer je Tonko sam bio u kancelariji. Jasenka je čitala unaprijed pripremljen tekst i razgovarala. Mi smo naravno bili sigurni da odstupanja od napisanog teksta razgovora neće biti. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Jasenka:”Dobar dan!”
Tonko:”Dobar dan, samo da stišam buku (Tonko zatvara prozor ali nivo buke od cirkulara je još uvijek isti). Izvolite”.
Jasenka:”Ja sam gospođa Jadranka Presečki (ime izmišljeno) iz marketinga Coca-Cole i trebala bih gospodina Matića (tako se preziva Željko)”.
Tonko: ”Nema ga, samo malo, sad ću ga potražit.
Mi naravno vidimo njega gdje ide od kancelarije do kancelarije, dere se i vraća se na telefon.
Tonko:”Nema ga”
Jasenka:”Pa dobro, onda Vas molim gospodina Grozomora (to sam ja, što je, lijenčine, ne čitamo uvod, ha?)”.
Tonko:”Nema ni njega, ali ipak iden vidit ”.
Opet se priča repetira jer Tonko isprve nije mogao zapamtit da su sve kancelarije prazne, a ako su prazne onda baš nema ni mene.
Tonko:” Nema ni njega”.
Jasenka:”Hoćete li, molim Vas, biti ljubazni pa im reći da nazovu marketing Coca- Cole, gđa. Presečki”?
Tonko:”Može. A zašto zovete”? (Naš si!)
Jasenka:” Pa ne znam da li bih Vam to smjela reći”.
Tonko:” Ma ništa Vi ne brinite, ja ću njima vjerno prenijet poruku”.
Jasenka:” Pa dobro, zovem radi provjere preporučene pošiljke”.
Tonko:”Kakove pošiljke”?
Jasenka:”Preporučene. Znate stigla je jutros”.
Tonko:” A vidi pasa, kurbi lažljivih”!
Jasenka:”Molim, što ste rekli”?
Tonko:” Ma ništa, ništa, to ja sebi nešto. I koji ono broj ste rekli da nazovu”?
Jasenka:” Nisam ništa rekla, uostalom znaju oni broj”.
Tonko:”Dobro”.
Jasenka:”Puno Vam hvala, doviđenja”
Tonko:” Doviđenja”.
Dobro da nismo odmah otišli na gradilište nego smo u miru zavrnuli još jednu rundu i smijali se gledajući Tonka kako nas očajnički pokušava nać na gradilištu, ni ne padajući mu na pamet da bi mi bez njega otišli u birtiju. Uglavnom, Željko je otišao na stražnji ulaz i kroz objekt u gradnji došao do kancelarija, Jasenka je otišla kod sebe na posao s velikom željom da je uključimo i u nastavak priče, a ja sam još pričekao desetak minuta da ne bude sumnjivo, pa ušao na glavni ulaz.
U međuvremenu je Tonko potrčao prema Željku čim ga je spazio:
- Pasu jedan, posla si čep u Coca-Colu!
- Ma nisam.
- Jesi, jesi, sad je zvala gospođa Jadranka Presečki iz marketinga Coca-Cole i rekla da je nazoveš!
- Ma što me zajebavaš, Tonko, ja sam ti star čovjek, ne znam ti ja tu tvoju iz marketinga, evo ti ide Pero pa njega zajebavaj a mene pusti na miru (koju Miru? Furlan možda?).
I dođem ja i opet isto:
- Pasu jedan, zajedno si sa Željkom posla čepa, a tu me lažeš!
- Ma koji ti je kurac Tonko, što bulazniš?
- Jesi, jesi, sad je zvala gospođa Jadranka Presečki iz marketinga Coca-Cole i rekla da je nazoveš.
- Ma kakva sad ta tvoja gospođa Prosinečki? Ne znam nikakvu gospođu Prosinečki!
- Nije Prosinečki nego Presečki.
- Ma dobro, što ja znam, i što je ta htjela?
- Zove tebe i Željka radi provjere preporučene pošiljke i kaže ti da je nazoveš.
- Ma što ću je ja zvat, nikad čuo za tu tvoju Prosinečki.
- Ajde ne laži, znaš ti dobro.
- Tonko, neka crknem ako sam ikad razgovarao s nekim iz marketinga Coca-Cole (a stvarno i nisam). Ti si to sve izmislio samo da digneš tenzije i skreneš sumnju na nas a sve mi se čini da si ti maznuo čep.
- Nisam, nisam, to ste bili Vas dvojica, dobro mi je rekla Matić i Grozomor.
- Ja sam siguran da si ti to izmislio, ali ajde dobro, ako misliš da bi te ja zajebo, onda nazovi tu tvoju Prosinečkicu...
- Misliš Presečki?
- Ma kako već bilo, i predstavi se kao Grozomor i odigraj igru do kraja, pa da vidimo onda čija baka šverca helikoptere.
- Hoću, ali mi daj broj.
- Koji broj?
- Pa od marketinga Coca-Cole .
- Tonko, ne zajebavaj me, pa odakle mi broj?
- Znaš ti znaš, rekla je da znaš.
- Tonko, znači ta tvoja izmišljena gospođa Prosinečki je zvala baš tada kad nas nije bilo obojice, a samo si ti bio i nemaš nikog da posvjedoči, zar ti nije priča malo šuplja?
- Ma sad ćeš ti vidit- zapjeni se Tonko, te nazove informacije, upita i dobije broj telefona od marketinga Coca-Cole.
Razgovor s gospodinom iz marketinga je tekao otprilike ovako:
- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Ja sam gospodin Grozomor (tu se Tonko slavodobitno okrene prema meni i podsmješljivo napravi omalovažavajuću facu u stilu “ti ćeš mene zajebat, jado jadni”) i trebao bih gospođu Presečki.
- Koga trebate?
- Gospođu Jadranku Presečki.
- Ali nemamo mi ovdje takve.
- Kako to mislite, nema je trenutno? Pa gdje je, na gablecu, da nazovem kasnije?
- Ne, ne, ne, gospođa s takvim imenom uopće ne radi ovdje.
- Ma kako ne radi, sad me zvala prije po ure.
- Gospodine, pa valjda znam tko radi u mom odjelu.
- Dobro, hvala, doviđenja.
I vrag ne da Tonku mira nego on opet na informacije pa traži neki drugi broj od marketinga Coca-Cole, dobije ga i nazove. A ono opet isti tip (što bi se reklo “ista meta, isto odstojanje”) i isti razgovor, no sad već iznerviran a u stvari u cijeloj toj priči nedužan čovjek iz Coca-Cole nakraju kaže Tonku:
- Ja Vam znam jednu gospođu Presečki, ali ona Vam radi u Brodomerkuru.
I Tonko ostade zbunjen.
Tu bi vjerojatno priča i završila da se Tonko znao pomiriti s porazom, ali on nažalost uopće nije niti shvatio da je poražen.
Po cijele dane je razbijao glavu s misterioznim čepom i telefonskim razgovorom i što je više mozgao to je bio dalje od logičkog rješenja priče. Mi ga odgovarasmo da sve zaboravi, da prione na rad (ha, ha), da znamo kako nas je htio dić na foru ali mu nije uspjelo i da ne čačka više po tome. No on, tvdoglav kao mazga (onaj Usmrdin nadimak Tovar je stvarno opravdao) samo je o čepu naklapao, sve dok dva dana kasnije nisam od njega čuo ovo:
- Ma znaš, sad sam siguran, da čujem glas od one Jadranke Presečki, odmah bi ga prepoznao.
- Tonko, što tebe puca, na čemu si ti, na LSD-u?
- Ma ne, ništa ne kontam u cijeloj priči, ali sigurno znam da bi ovoj prepoznao glasa.
- Tonko, dao Bog da je negdje ikad sretneš i da joj prepoznaš glasa na dobrobit svih nas da te konačno skinemo s dnevnog reda.
- Obratit ću sad veću pažnju na ljude koji nam telefoniraju- Tonko će znalački.
Red je bio i Jasenki pružiti priliku da upozna Tonka, a uz to i dobra prilika da se još malo nasmijemo jer sam bio duboko uvjeren da Tonko sere. Prigoda se pružila (jer samo “prigode beru jagode”) tri dana kasnije kad smo opet na gradilištu imali feštu od obžderavanja i oblokavanja. Ja pozovem Jasenku i ona dođe za desetak minuta.
- Dobar dan.
- Bok Jasenka. Da Vas upoznam- ovo je Tonko, ovo je Jasenka. Ostali se svi znamo.- uskočim ja.
- Tonko, drago mi je.- izusti Tonko.
- Jasenka, drago mi je. A, znači Vi ste taj Tonko?
- Kako to mislite, taj Tonko?
- Pa tako, čujem ja od dečkiju da ste izmislili neku priču o dobitnom čepu, a da ste se Vi potkožili. Je li ovo Vaša nova kožna jakna?
- Šinjorina, sad ću Van ja ispričat točno kako je bilo.
I počne priča, već dobro znana, ali sad ispričana iz drugog kuta gledišta. Mi smo se cijelo vrijeme smijuckali, a jedino Tonku nije bilo jasno zašto se doslovce valjamo po podu od smijeha kad je završio priču riječima: “Ma znate, sad sam siguran, da čujem glas od one Jadranke Presečki, odmah bi ga prepoznao”.
Zar nije Tonko legenda?
06.05.2003. u 15:39 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar