...refleksije..

Bio je to veliki BUM u mom životu. Baš kao što sam i očekivala. Naravno, tko očekuje ili želi da mu se nešto negativno dogodi?! Ali opet, kako možeš znati da je nešto neugodno zapravo faza koju moraš proći da bi mogao dotaći zvijezdu koja ti je izgledala zauvijek nedohvatna?!
Nakon dugo-dugo vremena konačno sam usporila i sad, iznenađujuće dobro smotala jedan joint, pripremila čašu mlijeka, pustila Velvet underground &Nico i Lou Reeda, da svira i prepustila se razmišljanju, refleksijama.. Vraćam si prošlost pred oči.. svakim udisajem dima slike u mojoj glavi, u mom sjećanju postaju sve jasnije, življe, animirane.
Dovezla sam se u Roterdam jedne vjetrovite i oblačne večeri u kolovozu. Bilo je već kasno, pa smo sis i ja jedva čekale da unajmimo sobu, da se okupamo i dobro naspavamo. Trebale smo tu ostati samo jedan dan. Moja sis treba obaviti jedan poslovni razgovor i po mogućnosti sklopiti ugovor koji bi trebao unaprijediti njezin posao u Zagrebu. Ja sam imala 200Eu za lijepo provesti vrijeme odsustva moje sis. Sve je izgledalo tako savršeno, barem za mene. A sad, samo smo se željele naspavati.
Imale smo dovoljno novaca sa sobom i baš zato nismo išle avionom. Željele smo putovati po svojem, imati vremena biti skupa, jer ovo putovanje nam je trebalo da produbimo svoj odnos, da se zbližimo. Do sada, ja sam uvijek bila njezina mala seka i vrijeme je da shvati da više nisam dijete.
Moja sis je vrlo rano otišla od kuće, zaposlila se, udala…doma je ostavila malu seku kojoj nikako ne dopušta da odraste. Sada je ta njezina seka morala postati velikom jer idemo zajedno u veliku avanturu. Ispred nas su kilometri i kilometri ceste, a mi smo dvije žene koje putuju same i po prvi put tako daleko. Kupile smo auto-kartu Europe i samo se otisnule. I evo nas, tu smo ispred jednog malo luksuznijeg hotela, jer zašto si ga ne bi priuštile za taj jedan dan. Par dana u tom hotelu bi nas koštalo previše, ali ovo jedno noćenje i nije tako strašan odraz na našem džepu.
U hotelu na recepciji hotelijerka nas je jako lijepo dočekala. Dok nam je moja sis sređivala sobu, ja sam po običaju zujala pogledom prostorom i odzujala do jedne točke..jednog lica. Gledam.. i ne vjerujem… Lice nam prilazi i srdačno nas pozdravlja.
Gospodin X! Posljednji put sam ga vidjela prije šesnaest godina. Bila sam još dijete nekih 6-7 godina. X je živio kao podstanar u kući mojeg strica od kojeg nas je razdvajalo samo dvorište. Bio je vrlo omiljen u mom susjedstvu. Bio je darežljiv prema svima, družio se sa svima. Bio je lokalna faca, predmet otmjenosti i divljenja, bio je simbol uvaženosti.
Meni je stalno donosio čokolade i prekrasne lutke, barbike iz Austrije gdje je imao ženu i dvije trgovine i…imao je jedan prst, srednji desni prst vječito svinut. Ne sjećam se više što mi je rekao zašto, ali sjećam se da je razlog bila nekakva ozljeda. Po tome sam ga možda i najvjerojatnije i najviše zapamtila. To lice je sada tu,  pokraj nas i pozdravlja moju sis, jer mene nije prepoznao, a na sis-ino predstavljanje one male djevojčice, X se iznenadi kako sam već velika. Pruža mi ruku i priteže me prema činu od dva poljupca, po jedan u svaki obraz. «Kakvog li iznenađenja!» kaže X, «i ja sam odsjeo u ovom hotelu». Poziva nas u bar na piće, što mi ljubazno odbijamo s isprikom kako smo umorne, a X inzistira barem na tome da nas otprati do sobe. Ok, to može. Soba nam je na petom katu s pogledom prema moru. X je bio toliko ljubazan, pravi kavalir, pa nam je i pametnom karticom otvorio vrata od sobe i uveo nas unutra. Još uvijek se nije mogao načuditi što se srećemo ovdje, nakon toliko godina. Počeo je inzistirati da sutra svi odemo na ručak, te da bi nas rado htio počastiti kupovinom. Zahvalile smo mu i rekle da to ne možemo obećati, ali ako će moja sis imati vremena, možemo popiti piće u baru tu u hotelu. X je bio zadovoljan odgovorom, te ipak sretan napustio našu sobu.
Da…zaista je ovo iznenađenje, jer je prije šesnaest godina X nestao iz našeg susjedstva i pročulo se da je uhićen u Italiji radi bavljenja s drogom, te dobio 30 godina zatvora. Svi su znali da ga više nećemo vidjeti i da neće živ izaći od tamo. A on je, evo ga, iskrsnuo sad tu pred našim očima i bio ovako srdačan. Zaista se trudio što dulje nas zadržati svojim prisutstvom.
Pošto nismo imale rezervaciju u ovom hotelu, auto smo parkirale blizu ulaza i u njemu ostavile stvari dok smo išle provjeriti da li ćemo noćiti ovdje. Zato smo sada trebale otići po stvari i sparkati se u garažu od hotela. Ipak je Roterdam lučki grad i tu se nađe svega i svačega. Ne bi bilo lijepo da nam netko ukrade auto ili bilo što slično. Ali meni se nije dalo opet ići dolje sa sis, a njoj nije bilo bed otići sama, pa se tako i dogodilo. Ja sam ostala ležati na velikom-velikom-velikom krevetu buljeći u strop i osjećati mješavinu umora i zanosa…osjećati euforiju što sam napokon u Nizozemskoj. Oduvijek sam ju htjela posjetiti, otići u coffee-shop te tamo u miru i bez bojazni popušiti joint uz kakao, joint na javnom mjestu. A o tome koliko me ta zemlja fascinira liberalnošću, tolerantnošću, arhitekturom, mostovima, cvijećem, vjetrenjačama i klompama…svime!, to da i ne govorim. Tu sam, i sutra cijeli dan mogu bauljati gdje god poželim.
Moje sis već neko vrijeme nema. Odlazim do prozora, otvaram ga i gledam u svjetla grada, i djelić osvijetljene luke. Ispod nas, uz sam hotel vodi nekakva cestica i uz nju veliki kanal. Baš je prošao jedan brodić s par ljudi na njemu. U zraku se može osjetiti jedan neodređeni miris, no ipak još uvijek nije neugodan, samo neobičan. A nebo je crno-crno… Povjetarac u zraku… Osjeća se pritisak kao pred oluju, kako to biva na moru.
Povlačim se, navlačim zastor na prozor i odlazim u kupaonu. Tu ima jedna veća kada, veliko ogledalo, lavabo ugrađen u ormarić sa par polica. Ispred ogledala je posloženo par vrsta finih mirisnih soli, bočice šampona, balzama…sve kozmetike koje ti treba i fen. Sve je u bijelom. Dobila sam neodoljivu želju da se okupam, ali bih ipak radije pričekala sis da dođe, a čudno je da je još nema. Ipak, odlazim u sobu, bacam se na krevet i čekam u vodoravnom položaju s pogledom u plafon.
Zvoni telefon. Ustajem i dižem slušalicu: «Halo?!», a s druge strane na engleskom: «Zovemo s recepcije, da li je to M.M.?» -«Ne, ovo jest njezina soba, ali ona je trenutno odsutna. Možete ostaviti poruku, ako želite.» -«Imamo ovdje paket za nju koji treba podići, jako je hitno!» -«Žao mi je ali ja nisam M.M. i najbolje je da to ona sama preuzme. Trebala bi se sad svaki čas vratiti» - «Ali, ne razumijete, ako se ovaj paket pod hitno ne podigne moglo bi biti jako ozbiljnih problema!» -«Ok, sa recepcije ste rekli da zovete?» -«Da» -«I na recepciji treba podići taj paket?» -«Da» -«U redu..dolazim, dajte mi samo trenutak..Doviđenja» -«Doviđenja». KLIK.
Uzimam torbicu s kreveta, vadim mobitel i pogledavam na sat…Pa nemoguće! Prošla su skoro četiri sata od kad mi nema sis. Ja sam valjda zaspala i još mi nije u glavi sve jasno..kao da sam sanjala ovaj telefonski razgovor. Svejedno, već po navici, uzimam svoju torbicu sa svim mi važnim stvarima u njoj: putovnica, novac, mobitel, par vrsti Labella, maramice i druge neophodne sitnice. Torbica je malena, ali čudesna – kao SportBily torbica.
Vrata od lifta su odmah nasuprot vrata od naše sobe. Pozivam lift i nakon 20-ak sekundi ulazim u njega, a u mislima mi je sve čudno…čudan mi je i sumnjiv ovaj poziv od maloprije. Prvo: moje sis nema skoro četiri sata, a trebala se vratiti za nekih 15-ak minuta, u hotelu u koji smo nasumce ušle, dakle još nitko ne zna da smo tu odsjele, čeka ju paket u čudno vrijeme,1:10h, na recepciji i koji treba hitno podići. Sam paket je prema svemu sudeći vrlo važan te ga treba hitno podići, a opet, kažu da je svejedno tko ga podiže…tisuću čimbenika zbog kojih mi sve to smrdi, ali već sam u dizalu, idem po taj paket…a dizalo je stalo. Vrata su se otvorila i trojica kršnih muškaraca pred izlazom u predvorju. Jedan visoki plavi upita: «Niiiderland? English? Deutsch???» -«English..» I taj isti tip meni na engleskom: «You are under arrest!» -«Kako, zašto? Zbog čega??» Tip mi lijepo odgovori: «Zbog droge.» a druga dvojica me počnu gurati prema vratima. Nisam dobila lisice na ruke. Nisu me ni držali, samo ih je bilo nekoliko oko mene koji su me pratili prema autu. Ispred samog auta ih još jednom upitam: «Ako ste vi policija, molim vas da li imate nekakvu identifikaciju, da mi pokažete?» jer, ipak, sve je tako brzo teklo i oni meni nisu ništa pokazali, ničim se identificirali, a priveli su me.
Sva trojica muškaraca koji su se u tom trenu nalazili pored mene pokazali su kartice na kojima je pisalo Polititie i izgovorili svoja imena. Bili su uvjerljivi. Sjela sam u civilni auto na stražnje sjedalo.
Dvojica koji su me vozili, na moje pitanje kamo me voze, odgovorili su da prvo idemo tu u jednu policijsku postaju gdje treba urediti neke papire, a tada ću u Arnhem, jer je Policija koja me uhitila iz Arnhema.
Vožnja je relativno kratko trajala. Policajci koji su me vozili nisu ništa pričali, a ja sam još bila u šoku. Nisam mogla razumjeti što mi se to događa. Nisam bila sigurna da li se sve to uopće događa ili je to samo živopisan san, noćna mora?! Droga! Kakva droga?! Uhićena?! Uhićena zbog droge?!?!??? Jedino što sam u tom trenu znala, jest da ne smijem paničariti, da se moram sabrati. Teško je, ali moram uspjeti!
Prije nego sam ušla u policijsku postaju ova dvojica su me upozorila da bih ovdje mogla sresti svoju sestru te da ne smijem pričati s njom, jer u protivnom će biti prisiljeni upotrijebiti restriktivniju mjeru. A što sam drugo mogla nego poslušati.
I zaista, u policijskoj postaji gdje su me dopratila ova dvojica kršnih policajaca vidjela sam svoju sis okruženu s nekoliko drugih od kojih su većina bila u civilu. Ona se okrenula prema meni i glasom punim strepnje i iznenađenja me dozvala imenom, ali su ju ruke odmah pograbile i okrenule prema zidu. Ja nisam ni riječ prozborila. Nijemo sam joj gledala u leđa.
Ovi koji su mene doveli, brzo su riješili svu administraciju te su mi objasnili kako ćemo se sestra i ja voziti u istom autu prema Arnhemu. Također su mi naglasili da ne smijem progovoriti ništa sa svojom sestrom niti bilo što na svojem jeziku.
Bili su toliko ljubazni, da su me upitali gdje želim sjediti; naprijed ili iza…rekoh im da mi je svejedno te da prestanu maltretirati moju sis, jer ih ona ionako ne razumije jer ne govori ni engleski, ni njemački ni nizozemski.
Ok, ispalo je da ja sjedim naprijed i to baš s onim visokim plavim tipom koji mi je izgovorio: «Uhićena si». Nakon nekog vremena sam ga upitala koliko ima do Arnhema? Rekao je nekih sat vremena. Bila je velika magla, osobito na mostovima pa se nismo mogli brzo voziti, zato je rekao da će vožnja možda ipak malo duže potrajati. Morala sam ga još nešto upitati. Nisam mogla podnijeti to što sam osjećala, a što sam osjećala ne znam opisati. Bila je to jedna opasna i uznemiravajuća mješavina svih osjećaja. Osjećala sam strah, ali i smionost,..bila sam puna kontradiktornih osjećaja. Bila sam nemirna i zbunjena, ali ipak sam se trudila sabrati.
Prvi put je bilo najteže progovoriti, ali sada me sve samo tjeralo naprijed. Znam da moja sis ne zna niš reći na engleskom, ali ipak dosta razumije pa sam ovako i njoj htjela pomoći da ne bude u prevelikoj neizvjesnosti, da i nju malo popusti strah od nepoznatoga, od naše budućnosti.
Pitala sam tipa koja su moja prava? Nije mi imao puno toga za reći osim da će me sutra ispitivati, da mi je u interesu da surađujem te da će me na sudu upitati da li su se svi dobro odnosili prema meni tijekom uhićenja i ispitivanja. Pitala sam ga zbog kakve droge sam uhićena – nije mi smio reći, zatim, koliko je toga bilo i gdje je bilo skriveno – nije mi smio reći. Rekao je da ću o tome sutra razgovarati. Pitala sam ga tko će me ispitivati, da li će to on biti – rekao je da ne zna, ali da je to moguće, jer puno je ljudi radilo na ovom uhićenju i puno je drugih uhićeno. Pitala sam ga u koliko je sati moja sis uhićena – ispalo je da odmah čim se približila autu, dakle pet minuta nakon odlaska iz sobe, pitala sam ga što bi se dogodilo da nisam sišla po taj važan i hitan paket na recepciju – rekao je da bi me svejedno uhitili, samo na puno ružniji način; provalili bi u sobu na prepad, pitala sam da li smijem nekoga nazvati iz policijske postaje kamo me vode – ne, nikakvi pozivi nisu dozvoljeni u prvoj fazi istrage. Više nismo smjeli pričati o slučaju. Rekao je da ću o svemu tome sutra moći pričati.
Ali ja nisam mogla šutjeti pa sam počela pričati o bilo čemu. Pitala sam tipa da li je bio u Hrvatskoj, pitala sam ga i svakakve gluposti i ispričala mu se što toliko brbljam jer, negdje moram istresti tu silnu napetost, u protivnome ću puknuti. -Nije mu smetalo, razgovarali smo sve do Arnhema.
Tamo su me dovezli u okruglo zidano dvorište za koje se ispostavilo da je kao neka garaža u kojoj je dizalo. Tu te unutra dovezu s autom i okruglo dvorište se odmah zatvori tako ne možeš pobjeći prilikom prelaska iz auta u samu zgradu.
Ušla sam u taj lift zajedno sa sestrom i policajcima. Popeli smo se na četvrti kat i tu sam pričekala dok su ovi riješili primopredajne papire. Zatim je došla jedna mlada policajka s prekrasnom dugom gustom i crnom kosom spletenom u najurednije pletenice. Ona mi je uzela torbicu i temeljito me pretresla. na sebi sam imala lanene hlače koje su se vezale špagicom. Morala sam izvaditi tu špagicu da se slučajno ne bih ozlijedila, a to što će hlače bez nje s mene padati, to nema veze. Malo sam im podvinula rub, tako da baš ne klize.
Dobila sam jednu plavu deku, jedan jastuk od spužve presvučen umjetnom kožom i jedan reteks umjesto plahte. Na poziv sam krenula za jednim od čuvara koji me smjestio u ćeliju N°26, te mi objasnio da svaki put kad koristim wc moram pritisnuti gumb na poratfonu iznad školjke kako bi ga oni isprali. Mislim, strašno..moram se javiti svaki put kad koristim wc..
Bila je to duga i neprospavana noć, ali nisam gubila vrijeme. Razmišljala sam, analizirala, psihički se pripremala na sutrašnje ispitivanje. Tko zna kako će to izgledati, što će me sve pitati, koliko dugo će me mrcvariti…pripremala sam se, jer koliko god čovjek nevin bio, uvijek si može s nečim uskočiti u grlo.    
Na ispitivanje sam pozvana sljedeći dan oko 16:00h. Po mene je došao jedan ljubazan inspektor, u civilnoj odjeći naravno, lijepo je pozdravio, predstavio se i pružio mi ruku. Rekao je da fluentno govori engleski, ali ako želim može mi pozvati prevoditelja. Znam da je moj engleski vrlo dobar, ali ja bih ipak prevoditelja. –Kakvog, hrvatskog, srpskog?? -Hrvatskog molim. I nakon nekoliko trenutaka stigao je prevoditelj s još jednim inspektorom koji je imao nogu u gipsu i s jednom inspektoricom, ženom u višem stadiju trudnoće. Na stolu je bilo hrane, pitali su me i što želim popiti. –Ne, hvala, ništa ne bih.
Prvo su me pitali da li znam zbog čega sam ovdje, te da li sam svjesna toga da se sve što se ovdje izgovori stavlja na papir? Ja sam ih prije bilo čega upitala da li imam pravo na odvjetnika, no tip mi je objasnio da ovdje nije kao u američkim filmovima. Nemam pravo na odvjetnika za vrijeme ispitivanja, ali da će me kasnije poslije ovoga vjerojatno počekati moj odvjetnik po službenoj dužnosti. Naravno, ja nisam dužna ništa govoriti ili reći nešto što bi moglo naštetiti mojoj sis, ali mi je u interesu da što više surađujem. Ok, priznala sam da mi je jasno sve što su mi dosad objasnili te započela svoju priču. Nisam govorila više od onoga što su me pitali. I svaki put sam tražila da mi se od riječi do riječi prevodi sve ono što bi inspektori zapisali od mojeg iskaza. Bilo je par pogrešaka na kojima sam inzistirala da se isprave. Mučili su me unakrsnim ispitivanjem, tražili su od mene odgovore i objašnjenja koja nisam mogla dati, trudili su se zbuniti me, uloviti u laži. Svaki put, kada više nisam znala što bih, zatražila bih vode, ili otpila gutljaj, tek toliko da dobijem na vremenu da se saberem, da ne kažem ono što žele čuti s ciljem da me ostave na miru.
I tako pet dana za redom. S tim da su se par puta izmijenjali inspektori, jedino je onaj koji je prvi put došao po mene ostajao. Ostajao je sve dok me šestog dana nije odveo po prvi put na sud. Vozio me on sa svojim kolegom u crnoj Astri 1.616V, baš kakvu ima moja seka, ona seka koja je doma. Na sud su me vozili također nesputanih ruku, samo mi je bilo objašnjeno da ne pokušavam bježati jer nemam šanse, a kad će me uloviti, što je neminovno, više se neće ovako dobro postupati sa mnom. A mislim, kamo da bježim?! Kako da bježim?!
Sad kad se toga prisjećam,…kako mi sve to nestvarno djeluje. Kao da nisam bila tamo,.. zatočena, mučena, ponižena…pogrešno okrivljena. Otišla sam uživati na jedan dan, a vratila sam se mjesec dana kasnije zrelija, pametnija i jača osoba. Da, bilo je trenutaka kada bih se slomila, bili su to duboki padovi, ali sam se svejedno uvijek uzdizala kao Feniks iz pepela. Svaka nova nedaća stvorila je još veći otpor u meni, još veću želju da ustrajem, da budem hrabra, da izdržim do kraja, da postanem slobodna.
Ništa ružno nisam rekla ni o Xu, niti o svojoj sestri. Samo sam ponavljala da sam žrtva okolnosti te da ni o čemu nemam pojma. Samo sam se željela javiti svojoj seki, biti slobodna, ići doma. Prvo sam željela da me ostave na miru, a onda sam željela da me muče da me ispituju, samo da progovorim s nekim, da mi dani brže prolaze..da osjetim da sam živa…
Tih mjesec dana se rastegnulo kao godina dana. U mjesec dana stekla sam iskustva možda i više nego što bih to u svih 12 mjeseci. Vidjela sam i osjetila onu animalnu stranu čovjeka, osjetila sam nagone divlje životinje i uspjela ih svaladti vlastitom sviješću. Vidjela sam jedan od ponora ljudskog društva, prošetala sam tim limbom i vratila se s ožiljcima od ugriza slobode. Izborila sam se za svoja prava, uvjerila sud u svoju nevinost…jer, kao što im rekoh na zadnjem saslušanju: «Ja nisam ništa krivo učinila, pa prema tome ne trebam dokazivati svoju nevinost, već vi morate dokazati da sam ja kriva. Jest, činjenica je da sam se dovezla u autu u kojem je sve to bilo skriveno, zbog čega ovdje danas stojim pred vama i odgovaram, ali je također činjenica da je moja priča samo jedan mali segment koji se treba uklopiti u nešto veliko. Ja sam svjesna toga da je moja priča puna rupa, ali ja ne mogu protiv toga jer ne znam odgovore na vaša pitanja. Zalutala sam u vašu zemlju, nakon 16 godina vidjela čovjeka za kojeg sam mislila da će umrijeti u zatvoru, zaspala u sobi, probudila se i bila uhićena. Ja tome nemam što više dodati, osim da je bilo puno trenutaka u mom životu zbog kojih sam se udarila po glavi i upitala se zašto sam toliko naivna, ali, vjeruj te mi, nikada nisam požalila više radi svoje gluposti i naivnosti nego sad. Vjerujem u vašu ispravnu odluku i nadam se da ćete prepoznati istinu u mojem iskazu. Hvala.»
Drago mi je da sam dobila drugu priliku koju ću sada, nadam se puno bolje iskoristiti, postati bolja i manje naivna osoba. Ali i koliko god ružno iskustvo to bilo kroz vrijeme pritvora pod sumnjom za zločin za koji sam mogla dobiti 12 godina zatvora, toliko me to iskustvo obogatilo, jer sam se po prvi put uhvatila u koštac sa svojom nutrinom. Uvidjela sam od čega sam načinjena, testirala to i pretvorila u oružje za sve buduće bitke. Nisam lagala, ali nisam ni cinkala, izdržala sam ono što i veći od mene ponekad ne uspiju. I zato, kad govorim o dobrom, o optimizmu, o ustrajnosti i smionosti, znam što govorim, jer sam bila u prilici kada je sve to bilo teško provoditi i biti …ali borac sam. Svi smo mi borci, Ratnici Svjetlosti. Svi mi griješimo, budemo naivni, pa ponekad i bahati, ali bitno je da smo iz svake zgode izvukli neku pouku, te da istu grešku ne ponavljamo dva put. Bitno je da upozorimo druge na opasnost kroz koju smo sami prošli, da imamo srčanosti i volje, pa čak i želju da se nikad ne predamo, da nastavimo ovu čudesnu pustolovinu koja se zove život..da se ne bojimo ponovno voljeti, ponovno vjerovati, ponovno krenuti u juriš na nove izazove i u osvajanje novih rekorda.
Jedna duša koja je redovito čitala cijelu ovu priču, rekla mi je u komentaru kako prave nevolje čekaju doma..da, možda ni nije svjesna kolika je to istina, ali vrijeme provedeno tamo u zatočeništvu natjeralo me da promijenim svoju hijerarhiju vrijednosti na svakom planu. Ja sam uvijek iskrena, trudim se držati do svoje riječi i sa mnom čovjek uvijek zna na čemu je. I veoma poštujem i cijenim ljude koji imaju iste osobine. Sve ostalo sam eliminirala iz svoje okoline. Vrijeme i sloboda su predragocjeni da bih ih tratila na licemjere, na ljude s predrasudama koje ne zanimaju prave vrijednosti, vrijednosti koje se ne mogu kupiti ili dobiti na poklon. Ne shvatite me krivo, ja se ne svađam, ne vrijeđam i ne podcjenjujem. Dobra sam sa svima, samo sam s nekima na bok, jer ja sam ipak pristojna i pristojno pozdravim, a u moj svijet mogu samo odabrani, oni koji su dobili pozivnicu za njega.
Negdje sam čula da se svi mi rodimo podjednako dobri i zli, a u kakvu ćemo se osobu razviti to ovisi koju stranu više njegujemo. Da, to može biti tako, ali ja ipak ne mogu razumjeti kako netko može biti zao, bezobrazan i grub, uživati u tome, a za svoje ponašanje kriviti nekog trećeg: bilo svoje roditelje, školu ili bilo što slično. Nikada ne treba tražiti krivca izvan pojedinca, pa tako ni ovdje.
Ne mogu birati svoje roditelje, ali sam ih prihvatila takve kakvi jesu, a i oni su prihvatili mene. Bili su veoma sretni kad sam se vratila doma i nisu mi držali prodike. Znaju i sami da sam iz ovoga izvukla više nego što bi mi oni ikad mogli reći. I s njima, u okrugu nuklearne obitelji je sve bilo ok, ali što se šire familije tiče i nekih tzv. prijatelja…njih mogu birati, i vjerujte mi vrlo sam lijepo, u rukavicama, kako se kaže, riješila sve odnose. Nije sramota biti nevin u zatvoru, to je tragedija. Sramota je biti u zatvoru i biti kriv zbog nedjela počinjenog s namjerom…ali i to je na neki način tragedija. Sramota je linčovati nekoga drugoga tko se i sam dovoljno napatio dok doma imaš puno više problema i puno maski na licu. Ima jedna krasna izreka: Prvo pometi pred svojim vratima, onda dođi k drugome.
Ja sam sad slobodna i to ne mislim samo na fizičku slobodu, na slobodu izvan zatvora, već sam i oslobođena od svih parazita koji su crpli iz mene što su stigli. Dosta je..sada živim po svojem i nije mi više bed reći: Fuck off! Jer ponekad je i to nužno.
 

draga moja, jako mi je drago što si sve to uspjela riješiti na takav način i što se nisi predavala, jer mnogi bi možda i popustili; kad sam vidio priču odmah sam ju preletio jer mi se činila predugačka, ali sam se bio zaustavio na odlomku kad si došla u policijsku postaju i to me zainteresiralo pa sam ju odlučio cijelu pročitati; svaka čast, divim ti se; vidim da ti je to bila velika lekcija u životu i drago mi je što ti je to pomoglo u tvojim nazorima na ljude i svijet; živila

:)