Subjektivna stvarnost
Da li smo mi samo zbroj naših stanica, molekula, atoma koji su se igrom slučaja složili u konfiguraciju koju zovemo "ja"? Da li je ljubav samo elektro-kemijski proces nad kojim nemamo kontrolu? Ako je tako, onda je taj užasni osjećaj samoće, beznađa i gubitka samo neka vrsta apstinencijske krize, nedostatak kemijskog stimulansa na koji je naš mozak navikao. Ako je tako, onda mora postojati lijek, mora postojati izlaz.
No što ako smo mi nešto više od pukog zbroja komponenti koje nas sačinjavaju? Što ako stvarno postoji "duša"? Kako se spasiti ako se ono što zovemo postojanjem zasniva na nekom još neotkrivenom subatomskom kvantnom mehanizmu daleko kompleksnijem od puke kemije?
Što je na kraju stvarnost? Da li je stvarnost kruta, nepromjenjiva i neovisna o našim misaonim procesima ili ipak možemo utjecati na stvarnost koju doživljavamo? Ako dovoljno snažno vjerujemo u nešto, da li će se to stvarno dogoditi zbog našeg vjerovanja?
08.10.2006. u 0:55 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Aj kad saznaš javi, da nemoram ja razmišljati o tome :)...
Autor: No_one_special | 08.10.2006. u 1:12 | opcije
Mi smo oni koji možemo utjecati na stvarnost.
Autor: Mad_hardware | 08.10.2006. u 1:37 | opcije
Najpametnije ti je zasukat rukave i čekat kraj života :)...
Autor: No_one_special | 08.10.2006. u 1:49 | opcije