Ups & Downs

O čemu razmišlja odbačena igračka koju je dijete preraslo dok leži zaboravljena na dnu prašnjave kutije?
Da li se sjetno prisjeća djevojčice u čijem je zagrljaju tonula u san?
Da li čezne za pažnjom i pogledom punim nježnosti? Da li uzaludno čeka da, sada odrasla djevojka, otrese prašinu s nje i zagrli ju kao što je to nekada činila?
Da li je svjesna toga da je njezina sudbina da završi na smetlištu kao i sve ostale nepotrebne i beskorisne stvari koje je vrijeme učinilo suvišnima?
Ili će možda ipak biti poklonjena nekom drugom djetetu koje će ju gledati zvjezdanim očima punim sreće?

...i ta stvar je zaokupila moje misli ostatak dana.

Please forgive me
If I act a little strange
For I know not what I do.
Feels like lightning running through my veins
Every time I look at you
Every time I look at you

Help me out here
All my words are falling short
And theres so much I want to say
Want to tell you just how good it feels
When you look at me that way
When you look at me that way

Throw a stone and watch the ripples flow
Moving out across the bay
Like a stone I fall into your eyes
Deep into some mystery
Deep into that mystery

I got half a mind to scream out loud
I got half a mind to die
So I wont ever have to lose you girl
Wont ever have to say goodbye
I wont ever have to lie
Wont ever have to say goodbye

Ledeni val ništavila ne ostavlja ništa iza sebe
Hladnoća mi gasi svijest, moja osjetila otupljuju
Samo me bol podsjeća da još uvijek postojim
U praznini čujem poznatu stvar...

I remember long ago -
Oh when the sun was shining
Yes and the stars were bright
All through the night
And the sound of your laughter
As I held you tight
So long ago

Da li smo mi samo zbroj naših stanica, molekula, atoma koji su se igrom slučaja složili u konfiguraciju koju zovemo "ja"? Da li je ljubav samo elektro-kemijski proces nad kojim nemamo kontrolu? Ako je tako, onda je taj užasni osjećaj samoće, beznađa i gubitka samo neka vrsta apstinencijske krize, nedostatak kemijskog stimulansa na koji je naš mozak navikao. Ako je tako, onda mora postojati lijek, mora postojati izlaz.
No što ako smo mi nešto više od pukog zbroja komponenti koje nas sačinjavaju? Što ako stvarno postoji "duša"? Kako se spasiti ako se ono što zovemo postojanjem zasniva na nekom još neotkrivenom subatomskom kvantnom mehanizmu daleko kompleksnijem od puke kemije?
Što je na kraju stvarnost? Da li je stvarnost kruta, nepromjenjiva  i neovisna o našim misaonim procesima ili ipak možemo utjecati na stvarnost koju doživljavamo? Ako dovoljno snažno vjerujemo u nešto, da li će se to stvarno dogoditi zbog našeg vjerovanja?

Kao amputacija tumorom zahvaćenog bolesnog tkiva koje se ne može spasiti. Suosjećajni pogledi i riječi podrške. Nevješto izbjegavanje pogleda i pristojno izbjegavanje tema. Više nije dio mene, ostao je samo nakazni ožiljak koji nikada neće nestati. Fantomska bol ne posustaje, pogled na prazan prostor kojeg je zauzimala ne donosi olakšanje. Ja još uvijek osjećam dodire iako znam da je to samo lažna dojava prekinutih živaca, pogreška u mozgu koji se ne može nositi s gubitkom. 
Zarobljeni gušter u opasnosti gubi svoj vlastiti rep da bi se spasio, ali to može učiniti samo jednom.
If you love her, set her free. I did.

Prošlost...


Svi trenuci koji nestaju i nikada se više ne mogu ponoviti, svi ti kratkotrajni bljeskovi iskonske sreće... ne mogu im dopustiti da nestanu u izmaglici sjećanja. Tamo me čeka to predivno, nježno biće puno beskrajne ljubavi koje sam tako surovo povrijedio. Želim joj reći sve one riječi koje nisam imao snage ili pameti izgovoriti, želim joj obrisati suze i stvoriti svijet sazdan od čiste sreće.

Vraćam se tražeći utjehu.


Sadašnjost...


Bezlično, besciljno postojanje, nemilosrdni teret krivnje i kajanja me mrvi pod sobom. Tražim izlaz iz mračne praznine sadašnjosti koja izvlači život iz mene.



Budućnost...


Treperavi plamičak nade koji me privlači, toliko slabašan da pomislim da jedini razlog što ga vidim to što vjerujem u njega. Štitim taj plamičak od hladne kiše realnosti koja ga želi ugušiti. Vjerujem u njega jer ne mogu drukčije, jer je to je jedino svjetlo
koje postoji.

Ja sam robot, mehanizam bez duše koji bez entuzijazma i inspiracije

ponavlja istu programiranu rutinu dan za danom. Ništa ne postoji osim istrošene šablone koju pratim.

Moje oči su kamere koje snimaju okolinu jednoličnim pokretima.
Ja pričam, ali to je samo ugrađeni algoritam u meni koji glumi ljudsko biće.
- Vrijeme je lijepo
- Da, vrijeme je lijepo
- Vruće je
- Da, vruće je
Hrana nema ni okusa ni mirisa, to je samo rutinsko održavanje kako bi automat radio još jedan dan.
Moj izgrebani i zauljeni metalni oklop skriva zahrđale zupčanike, nagorjele žice i savijene poluge.

Sve rjeđe spavam. Uostalom, roboti ne spavaju ako nisu programirani za to.

Ali kada ipak zaspem, sanjam boje, okuse i mirise, ja ponovno postajem ljudsko biće, jer u mojim snovima postoji ljubav.

Grlim ju. Osjećam dodir, toplinu, mekoću, miris. Preplavljuju me valovi neizmjerne sreće.

Pijetao se oglasio. Svijet oko mene gubi obrise. Boje blijede i gube se u sivilu. Grlim ju sve snažnije i snažnije, grlim ju grčevito! Ona nestaje zajedno sa svijetom oko mene. Bez pozdrava, bez riječi.

Budim se dezorjentiran...još jedan dan počinje dok moj telefon neumorno ponavlja svoj poziv na buđenje...pijetao.

Noći su najgore. Kada sve utihne, kada bi trebalo leći...koliko dugo mogu izdržati sa 3 sata spavanja dnevno? U trenutku kada spustim glavu na jastuk...sjećanja, njezin osmjeh, slike onoga što je moglo biti. Nepodnošljivi osjećaj gubitka, krivnje i stida. Prvo buđenje uz nju...te krupne, vesele oči koje su me promatrale s toliko nježnosti. Bio sam joj sve na svijetu! Ponovni slom.

Da li ponekad pomisli na mene?
Kada će se kod nje ponovno pojaviti osjećaji za koje je mislila da su izgubljeni?
Gdje je sada, da li je već sretna s drugim? Strah...ne smijem se predati, ponovno ću biti njen!

Tupost donosi olakšanje, moje fantazije stvaraju zid oko mene. Štite me od stvarnosti. Štite me od istine? Koliko dugo?

Gledam...malu zelenu ikonicu..."Unavailable". How appropriate...

Svaka akcija izaziva reakciju sa suprotnim predznakom vektora sile. Osim u ljubavi. Tu djeluje selektivni Newtonov prvi zakon:
učini nešto loše i vratiti će ti se istom mjerom. Ali ne vrijedi obrnuto: ako nekoga obaspeš ljubavlju to ne implicira nužno da ćeš isto dobiti nazad. Možda u ljubavi ne vrijedi klasična mehanika. Možda bi se ljubav mogla opisati nekim čudnim kvantno-mehaničkim principima gdje nešto istovremeno može biti i da i ne, i prije i poslije, i veće i manje...gdje logika na koju smo navikli promatrajući svijet oko sebe "fails miserably".

Otkazao sam godišnji.
Trebao sam ići s njom na more. Veselio sam se prilici da ponovno uspostavimo izgubljenu bliskost neopterećeni stresom svakodnevnog života...odbrojavao sam dane.
Sada je zadnja stvar koju trebam slobodno vrijeme koje bi proveo predbacujući si...povrijedio sam ju. JA SAM KRIV što me više ne voli. Trebam nešto da mi odvuče pažnju (ne, ne pada mi napamet uletiti u neku vezu po principu "klin se klinom izbija").

Ja nju ne želim prestati voljeti. Ako osjeća išta slično onome što sam ja osjećao kada sam ju povrijedio...možda će, poput mene, ponovno osjetiti "ono nešto". Sada kada znam točno kakvu bol sam joj nanio...ne želim ju zaboraviti, niti prestati voljeti. Želim snagu da izdržim...da moji osjećaji ne izblijede do dana kada će se vratiti...

P.S. Ne, nisam ju prevario ako je itko pomislio na to

Ne mogu spavati...
tok misli koji navire
sjećanja
vraćanje u prošlost barem kroz snove...

Svaki atom u meni je vrištao da ju nazovem, da joj čujem glas, da možda nešto mogu učiniti...ne znam ni ja što. Nisam ju mogao nazvati, bilo me previše strah...strah da ću čuti ono što ne mogu podnijeti...poslao sam joj pismo (OK, email - oboje smo geekovi :)). Ne baš sasvim običan mail. Sadržavao je i jednu animaciju koja je stilizirano (OK, mjesec nije eksplodirao na našem prvom dejtu :)) prikazivala naš prvi susret. Nije mi odgovorila na mail.

NAZVALA ME!

...i potvrdila još jednom svoju odluku, rekla je da me više ne voli. Djelovala je ...sabrano... sretno? ...kao da se oslobodila nekog tereta. Kao što možete pretpostaviti, moja malenkost je bila ponešto lošijeg raspoloženja. Ali rekla je da ju je email dirnuo.

Jednostavno se ne mogu pomiriti s time da me više ne voli...
Jedino što me održava je nada...da ćemo jednog dana ...nekako...na neki način ponovno biti zajedno. Da se plamen ipak nekako može ponovno upaliti (fuj koja odvratna klišeizirana metafora...fakat sam puko k'o kokica). Iako to sebi ne mogu i ne smijem priznati...vjerojatno je to samo imaginarna slamka spasa koju sam sebi stvaram kako bi preživio.

"Tis better to have loved and lost than never to have loved at all". E pa NABIJEM TE Alfrede Lorde Tennysone. Ne može se živjeti od uspomena. Pet godina...ups and downs and then it's over...
Kako preživjeti kada ostaneš bez nečega što je bilo sastavni dio tvog života, izvor motivacije, optimizma, sreće, utjehe? Što učiniti da te svaka faking glupost podsjeća na nju?

Otišao sam u shopping...ne mogu sjediti doma. Nigdje ne mogu pobjeći od uspomena. Ugledao na zidu sliku leptira koju je ona naslikala. Sa knedlom u grlu prišao sam curi koja čuva kikiće u King Crossu i pitao ju "Da li se mogu ogrebati za taj crtež leptirića?"
Pogledala me onak zbunjeno i rekla: "To već dugo tu stoji, nemam pojma tko je to naslikao"
Odgovorio sam joj (jedva se suzdržavajući da ne puknem): Ja znam tko je to naslikao...hvala ti.
Znam da je to bilo glupo, da će me to donijeti samo još boli. Faking leptirić. Izletio sam van i izdržao do auta. Nitko me nije vidio...

Ukratko, I'm losing my fucking mind i malo mi je lakše sada kada sam iskopao rupu u zemlji i na sav glas rekao istinu o carevim kozjim ušima.