Divljina u mom srcu

Srela sam ga... sasvim slučajno jedne večeri... sjedio je sa prijateljem... Kada sam ušla kroz vrata, učinilo mi se kao da sam ga nanjušila, kao da mi je u blizini, a kad sam ga ugledala, moje su se staklene noge rasule u milijun komadića... Još uvijek tako reagiram na njega... Srce je htjelo izletjeti, a rumenu boju u obrazima nisam mogla kontrolirati... Taj me dečko pozdravio na moje čuđenje... i ne samo da me pozdravio, nego je očekivao da ću stati i reći nekoliko riječi... ali nisam. No , najviše na svijetu u tom trenu htjela sam stati pred njega i bez riječi mu se baciti u naručje... Znam da je nakon toliko vremena i on to htio, bez obzira što je bilo iza nas, bilo je daleko...
Umojoj glavi nikada misli nisu prolazile tako brzo, jedna za drugom, pomišljajući kako bi sve ostavila i otišla k njemu...
Ali to više nije moguće. I to me još boli. Priznala sam si da još živi u meni...
Tako su prolazili dani a taj je susret u meni okrenuo i nebo i zemlju... dani su mi nikakvi... ne znam da li mirzim sebe ili njega ili dan kad smo se sreli... ili je to najbolje što mi se desilo u životu...
nakon svega, priznala sam sama sebi kao i onog dana kad sam ga vidjela i sada samo opet pomislila: da,to je TAJ čovjek! Zašto? Zašto to srce tak okaže, a ja kažem drukčije? Zašto mi srce s tim ne da mira? Užasno sam slaba na njegovu ljepotu, na njegove oči, usne koje su me ljubile, snažne ruke koje su ne grlile nekada tako čvrsto u hladnim zimskim noćima...
Zašto? Tako sam očajna.

i ti meni falis

dRAGA MOJA, UPRAVO JA TO KAŽEM U SVOM BLOGU. ZAŠTO TO MORA BITI TAKO J....O TEŠKO? kad si s njim teško je, kad si bez njega opet je teško. Teški bed