Divljina u mom srcu

... zar je voljeti grijeh...?

Srela sam ga... sasvim slučajno jedne večeri... sjedio je sa prijateljem... Kada sam ušla kroz vrata, učinilo mi se kao da sam ga nanjušila, kao da mi je u blizini, a kad sam ga ugledala, moje su se staklene noge rasule u milijun komadića... Još uvijek tako reagiram na njega... Srce je htjelo izletjeti, a rumenu boju u obrazima nisam mogla kontrolirati... Taj me dečko pozdravio na moje čuđenje... i ne samo da me pozdravio, nego je očekivao da ću stati i reći nekoliko riječi... ali nisam. No , najviše na svijetu u tom trenu htjela sam stati pred njega i bez riječi mu se baciti u naručje... Znam da je nakon toliko vremena i on to htio, bez obzira što je bilo iza nas, bilo je daleko...
Umojoj glavi nikada misli nisu prolazile tako brzo, jedna za drugom, pomišljajući kako bi sve ostavila i otišla k njemu...
Ali to više nije moguće. I to me još boli. Priznala sam si da još živi u meni...
Tako su prolazili dani a taj je susret u meni okrenuo i nebo i zemlju... dani su mi nikakvi... ne znam da li mirzim sebe ili njega ili dan kad smo se sreli... ili je to najbolje što mi se desilo u životu...
nakon svega, priznala sam sama sebi kao i onog dana kad sam ga vidjela i sada samo opet pomislila: da,to je TAJ čovjek! Zašto? Zašto to srce tak okaže, a ja kažem drukčije? Zašto mi srce s tim ne da mira? Užasno sam slaba na njegovu ljepotu, na njegove oči, usne koje su me ljubile, snažne ruke koje su ne grlile nekada tako čvrsto u hladnim zimskim noćima...
Zašto? Tako sam očajna.

Slušam onu pjesmu. Onu pjesmu koji smo zajedno nekada slušali, i na koju si me pitao za ples... Volio si me, ja to znam. Sada znam kako si me samo volio, samo što ti nikada to nisi pokazao. Sada mi je jasno... A ipak učinio si da odem od tebe. Prošlo je tako puno vremena, a ti... ti još uvijek živiš u meni. Živiš svaki dan, svaki dan... uništiš mi svako jutro, uništiš mi svaku noć... i kada se probudim noću, opet i opet si tu...
Boli me sve ovo, a ne bi trebalo... previše sam slaba na tvoju ljepotu...