...refleksije..

 
Mamurno jutro…ne mogu otvoriti oči. Jedna sunčeva zraka koja se probila između tamnih i debelih zastora s prozora lijevo mi od kreveta naprosto žari i bode u oči. Osjećam se kao vampir….prvo budilica, a sad i telefonsko buđenje s recepcije. Palim televizor i slušam; samo slušam, jer još nisam sposobna otvoriti oči. Ne, ne,  moram se odmah ustati iz kreveta jer bih inače mogla ponovno zaspati. Vučem svoju golotinju u kupaonicu pod tuš. Što može bolje osvježiti od mlakog tuša ujutro..mmm, to je čisti hedonizam.
Trebala bih sići ranije, na doručak, ali mi se ne da. Nisam baš nešto gladna. Uzbuđena sam jer danas putujem doma. Odjeća koju sam ostavila da se suši na stolicama sad je suha. Odijevam se i paradiram dok na tv-u trešti r'n'r. Više mi se ne spava, moje se biće razbudilo. Ali osjećam..osjećam se neobično….uključujem teletxt na tv-u da vidim datum i,.. nije dobro. Odlazim u kupaonu provjeriti sumnju, a kad ono-crveni tjedan! Samo mi je još to trebalo. Da barem imam «prvu pomoć» kod sebe, ali nemam ništa. Uopće nisam računala na to, barem ne tako brzo. Ovaj bi vozač još malo pa trebao stići..Brzo jurim na recepciju, da pitam gdje je tu najbliža trgovina. Djevojka mi pokušava objasniti…ali nekako joj šepa engleski. Ok, rekla sam, samo mi recite kojim smjerom da krenem i koliko otprilike ima do tamo i vremenski i u metrima. Pronaći ću sama, samo mi trebaju ti osnovni podaci da ne bih otišla predaleko ili zalutala. Rekla je nekih pet minuta, ne više. Ok, odjurila sam, ali doslovno sam trčala, jer sam bila u borbi s vremenom. Ne bi bilo dobro da me ovaj Vozač čeka.
I evo ga, ne znam da li je to onaj koji mi je žena opisala, ali jedan shop jest. Zapravo to je jedan veliki diskont. I vidi, tamponi su na nekakvoj akciji tako da je cijela jedna polica odmah ispred blagajne, pa nisam trebala tražiti. Uzela sam najveći paket i dvije čokolade te stala u red iza dvoje starčeka. Očito su došli u mjesečnu nabavku jer su kupili tonu svega, ali žena na blagajni brzo radi. To je ok. Mislim da bih mogla stići. Kupila sam to i jurim natrag u sobu, sanirati što se još da sanirati. Spremam stvari i parkiram se za stolić pokraj recepcije. Tu pokraj ima jedna polica sa 50-ak časopisa na više jezika. Ja sam uzela Playboy..ali nakon što mi se sreo pogled s onim od djevojke na recepciji, predomislila sam se i zamijenila ga s nekim modnim časopisom. Ipak, žena sam.. ali kad je Playboy meni baš dobar. To nije pornografski časopis, već u njemu ima puno zanimljivih stvari i malo erotike. Nije vulgaran. Nije kao Hustler. Makar ni Hustler ne kudim.
The Vozač je sada kasnio, a Slavice nije bilo i kao vrhunac svega, ova djevojka se recepcije me traži da platim račun. Ja joj lijepo objašnjavam da me treba pokupiti netko iz ambasade i voziti na avion, te da će ta osoba to srediti kad stigne, a trebao bi stići svaki čas. Uspješno sam odolijevala djevojčinim napadima i to bez neke histerije ili panike.
Vozač je konačno došao. Kasnio je 20 minuta i sad kad je konačno ovdje, sad nema ove žene..probala sam objasniti vozaču kako je to sve ispalo sa sobom od jučer do danas, te da treba podmiriti moj račun prije nego odemo. Vozač je samo mahnuo rukom i rekao: «Svašta. Idemo. Već kasnimo.» Ok, idemo.
Ušla sam u istu «limuzinu» u kojoj me jučer vozio na željeznički kolodvor. Vezala se i bila spremna za polijetanje.
Do Amsterdama smo se vozili nekih sat vremena. To vrijeme smo ispunili relativno ugodnim razgovorom. Vozač mi je pričao o svojim ambicijama, o braći koje ima čak četvero, a našli smo i zajedničke interese u istim predmetima koje imamo svaki na svojem studiju. Tip je stvarno ok. Objasnio mi je da će biti sa mnom sve do ulaska u avion, ali nije siguran da li će i on stići na ovaj ili će hvatati slijedeći let za Zagreb. I on je uzbuđen što ide doma jer već nije bio nekih 4mjeseca. Mislim si, baš bi bilo dobro da idemo zajedno, možda bih lakše podnijela ovu malu strepnju pred let.
Vratila sam mu kartu grada i bio je sretan što sam ju čuvala. Rekao je da nevoljko posuđuje svoje karte, jer ih ljudi ne paze. Da mu auto nije toliko prljav i naprosto blatan izvana, pomislila bih da je tip opsjednut pedantnošću. Ali izgleda da nije.
Kad smo se dovezli na aerodrom i sparkali, prvo smo otišli podići rezerviranu mi kartu. Vozač je vrlo poznat, a rekla bih i omiljen kod djelatnica Croatia Airlines-a. Dobila sam kartu bez nekakvih problema, ajd' da i to doživim. Sad sam još trebala prijaviti prtljagu. Red je tu bio jako velik. Došli smo dosta rano, ali vrijeme ovdje naprosto juri. Let mi je za sat vremena, a ja još poslije ovoga s prtljagom trebam stati u red za pregled putovnice i još moram pronaći mjerodavne osobe da im predam amfeldkard.  Vozač je bio toliko ljubazan da zaustavi tamo jednog policajca i upita ga kome trebam predati amfeldkard. Srećom, ispalo je da to predam tamo gdje pokazujem svoju putovnicu. Ajde, malo sam dobila na vremenu.
Sad stojim u jednoj od četiri kolone za pregled dokumenata. Ispred mene je jedan bračni par s dvoje klinaca od tri, četiri godine i s jednom bebicom od možda dvije godine u kolicima. Priznajem, treba biti hrabar roditelj i putovati s tako malim klincima, a klinci su nervozni u toj gužvi. Iza mene ili u redu pokraj, stvarno ne mogu definirati, stoji jedan deda i uporno se pokušava progurati ispred mene. A deda je stvarno vitalan. Nema puno stvari, samo jednu omanju torbu u rukama i drske crte lica. Deda se samo gura i gura,..a u ovoj gužvi  fakat ne znaš kako se izboriti za svoje mjesto u koloni, osim da se i ti malo guraš. Nisam ga pustila ispred sebe. Ako je dovoljno vitalan da se ovako energično gura, onda je i dovoljno vitalan da pričeka iza mene. Ovi roditelji s djecom ispred mene ga sigurno ne bi pustili naprijed, a ni ova starica ispred njih s tri sloja crvenog ruža na naboranim usnicama i s nosom do neba. Ne, neka deda čeka. Ja još moram stići do izlaza gdje je avion i još moram čekirati kartu..nemam vremena biti dobra djevojčica koja poštuje starije. Da je deda pristojan ili onemoćao, možda bih ga i propustila, ali takvog bezobraznika ne, ne želim. Neka stoji iza mene.
Konačno sam na redu. Predajem svoju putovnicu i amfeldkard uložen u nju. Tip me pita kako mi je bilo tu u Nizozemskoj…ne znam što mu je to značilo, ali upitao je to nekako obzirno, pa sam mu objasnila da mi se nije zamjerila. Proživjela sam pakao, ali njihovo pravosuđe mi je ipak dalo drugu priliku i svi su se lijepo odnosili prema meni. Rekla sam da bih se opet vratila. Tip je bio sretan i zadovoljan mojim odgovorom. Kao kad učiteljičin učenik-miljenik briljira, takvu je facu imao ovaj čovjek koji mi je pregledao putovnicu i preuzeo amfeldkard. Rekao je da će se pobrinuti da ta kartica bude proslijeđena i zaželio mi sretan put. To je to! još samo trebam čekirati kartu i ukrcati se u avion.
Ljudi moji, što je ovaj aerodrom velik! Trebala sam pronaći vrata N°86, a to je na kraju svijeta. Juriš, hodaš brzo, samo što ne trčiš i još se služiš onim tekućim trakama koje te malo poštede hodanja i ubrzaju kretanje kroz aerodrom. A baš je fora furati se na tome. Možete pomisliti za mene da sam infantilna što me uveseljavaju sve te stvari koje još nikad nisam probala, ali meni nije bed radi toga. Nisam više sigurna koji je književnik rekao da su pjesnici čuđenje u svijetu…točno tako se ja sad osjećam. Čudim se tim pokretnim trakama kao jedan pjesnik letu leptira. I veseli me to, baš kao malo dijete.
Ok, sad sam blizu i vidim veliki red za čekiranje, pa sam odlučila kupiti svojoj seki i nećacima nešto u jednom od ovdje brojnih shopova. Jest da je sve skupo kao drago kamenje, ali moram nešto lijepo kupiti. Kupila sam par igračaka, fora čokoladice i jednu razglednicu za sebe. Ostalo mi je još nekakvih 15Є. To nisam imala na što potrošiti, pa sam otišla stati u red za čekiranje karte. Baš sam tu ponovno srela Vozača. On je nešto sređivao dok sam ja bila u čekanju. Na žalost, rekao mi je da neće ići sa mnom za Zagreb jer ne stigne. Ima još nekih stvari za srediti, pa smo se tu odmah pozdravili sa stiskom ruke. Tip je stvarno ok. Rekao mi je da se ubuduće klonim ovakvih nevolja. Naravno da sam mu to obećala. Tip je ok.
Sa čekiranjem je sve dobro prošlo, kako to već i bude, te sam se za nekoliko minuta našla u tunelu koji vodi do ulaza u utrobu te čelične ptice.
Na vratima nas je dočekala cijela posada aviona: jedan domaćin i dvije domaćice. Bili su lijepi, ušminkani, mladi i jako pristojni. To je ok. Odmah sam pronašla svoje sjedalo i bilo je to sjedalo s vanjske strane, a desno od mene prema prozoru su sjedila dvojica starijih muškaraca. Nisu mi baš izgledali zanimljivo, a ovaj pokraj mene je bio u vojnoj uniformi. Izgledao je nedodirljivo, ali nema veze. Ionako ne osjećam kao da im imam što za reći. Let do Zagreba traje samo sat i pol pa mi nije bed.
U polijetanju smo kasnili nekih 10-ak minuta. A onda kada je došao taj trenutak…neću reći da mi je bilo svejedno. Previše aviona pada, nije mi bilo svejedno. Upijala sam svaku riječ domaćina i svaki pokret domaćice koja je pokazivala sve ono što je domaćin govorio. Radilo se o postupku u slučaju nesreće iliti, drugim riječima, kako spasiti živu glavu kad je frka.
Trebalo je dosta dok smo se dovezli na pistu s koje smo trebali poletjeti, a onda: naglo ubrzanje, potisak i zuuum prema nebu. Zalijepila sam se za sjedalo i mogla sam osjetiti lupanje srca, a onda se skuliram i pomislim: gotovo je, sad sam tu, više ne mogu izaći, a ako moram pasti-barem ću pasti spektakularno, uz veliki prasak. Ljudi svakodnevno lete, a ja  putujem s našom domaćom kompanijom za koju još nisam čula da je imala «crash» (ako i jest, ja ne znam za to). Let traje samo sat i pol, dan je, lijepo je vrijeme, velike su šanse da stignem u jednom komadu. I od tog trenutka je sve bilo ok, a još smo bili u kosoj fazi,  u fazi uzdizanja. Pobijedila sam strah od letenja prije nego smo bili iznad oblaka. Ponosim se time.
Dijagonalno od mene je bio jedan cijeli red sjedala prazan. Prvi put letim i ne sjedim uz prozor…da, samo sam se preselila tamo. vidjela sam krilo aviona i prekrasnu sliku tla. Mislim si, kako će tek divno biti vidjeti Alpe…
S vremena na vrijeme dogodila bi se pokoja mala turbulencija, ali pilot je rekao da je to normalno, da to možemo očekivati. Ali opet, kad avion tako propada, osjetiš lagano uzbuđenje. Ali sve je bilo ok. Ja sam uglavnom bila opuštena kao da su mi letovi rutina. Kad se sjetim da mi je velika želja skočiti s padobranom iz aviona…malo me sram što je moj prvi let bio ispunjen ovakvim nelagodama. Skočit ću jednom, ali bungy prije toga. Znam da sam dovoljno luda i da mi je srce u dobroj formi da podnesem tu dozu adrenalina.
Zamislite, čega sam se sjetila u avionu: filma Langolijeri. Nekakav horor, ali to je bilo dovoljno da mi se mašta rasplamsa. Srećom, ubrzo smo se našli iznad Alpa. Tamo gdje je bilo oblaka, a mi smo letjeli iznad njih, izgledali su kao bijela šećerna vata. Drugačije izgledaju kada si iznad njih, a drugačije kada ih gledaš sa zemlje. A Alpe…od toga ti zaostaje dah. Bile su presvučene u bijele vjenčanice. S kristalnim tijarama. Baš ti zaostaje dah…Sad mi je konačno kristalno jasno kako se rade zemljopisne karte. Iz zraka, to uopće nije problem. Trebala sam postati pilot.
Papica u avionu je bila hladna i fina. Simpatično je sve to izgledalo. Sa zadnjim parama sam kupila jednu veliku Bajaderu i jedne Griotte. Ovdje u zraku nisam platila porez. Imala sam taman, na cent, zapravo, deset centi mi je ostalo. Domaćin je bio sretan jer sam bila jedina sa sitnim parama. Hahaha, a više para ni nisam imala. To što mi je ostalo je bilo u kovanicama, a ne volim čuvati strane kovanice kod sebe, a opet, ni jedna mjenjačnica ti to ne mijenja…htjela sam se riješiti toga.
Iznad Zagreba su nas pričekali tamni oblaci, kumulusi možda?! Ne znam, nisu izgledali lijepo. Dok smo prodirali kroz njih prema površini Zemlje, osjećala se malo jača turbulencija od svih prijašnjih. Kod slijetanja je bio jednako neobičan osjećaj kao i kod polijetanja, ali ipak drugačiji. Ali nije mi bila frka. Bilo mi je drago što sam doma, u Lijepoj Našoj.
Nakon uspješnog slijetanja…još nije bilo pravog filinga da sam doma, još nisu prestale sve moje strepnje. Kakav sam baksuz, tko zna što se sve još može zakomplicirati. Ušla sam s masom u jedan od autobusa koji su čekali da nas prevezu do carine. Nisam imala ništa za cariniti, a niti me je itko išta pitao. Nakon što sam pokazala svoju putovnicu i prošla tu zadnju prepreku, i kad sam vidjela svog šogora kako me onako kulerski i s osmjehom čeka u predvorju našeg sićušnog Plesa, moje srce je bilo ganuto i ushićeno, ja ne mogu opisati taj osjećaj. Zagrlila sam ga svom svojom snagom i samo bila sretna. Moje su radosnice ponovno kapnule. Ovo je moj najsretniji petak 13. jer .. Ja sam doma!

Dobro nam došla u Hrvatsku! :-)

Čitam tvoje zgode i nezgode... Daj se kloni putovanja izvan zemlje, kad tako lako upadaš u pizdarije :-)

Jedna mi stvar nije jasna: odakle curi iz priče hrabrost da s onim crncem odeš u njegov stan. Mislim, ako se nije mislila seksati s njim bilo je ludo otići tamo! Pa nije on frend iz djetinjstva kojem odeš u stan nakon pijanke...

Što se filma tiče, Langolijeri.. Sad se i meni upalila lampica. To je film po Kingovom romanu, onom kad neki ljudi u avionu zaspu pa se nađu u vremenskom raskoraku. Kao neka vremenska rupa, što li... Ali film je zbilja zakon!

Vjerujem da tvoja priča nije gotova. Imam dojam da toj curi tek u Lijepoj našoj počinju pravi problemi :-)

P.s.
Meni je uvijek lijepo pročitati te. Danas se nakupilo nekoliko tvojih logova, ugodno ih je bilo pročitati!