...refleksije..

 
Želite li čuti nešto o muško-ženskim odnosima? Ili mislite da sve znate?! ;) Svi mislimo da sve znamo, ali ipak i svi doživimo barem jedan fijasko. Lijepe cure misle da im pamet ne treba da bi bile sretne ili bogato se udale, isto kao što i zgodni dečki misle da im je izgled dovoljan da bi zadržali djevojku. Da, mogla bih to tako uopćeno reći, ali stvar je u tome da u ljubavi nema nikakve šablone po kojoj se fura. Dobro, filmske zvijezde i ine slične tu ne ubrajam,..govorim o nama «malim ljudima», smrtnicima. Govorim o čistoj i iskrenoj ljubavi.
Ljubav…najveća sila na svijetu, sinonim za Boga. Ta ljubav koja ne poznaje granice, koju čak ni smrt ne može pobijediti. Ljubav koja razara i ljubav koja gradi. Ljubav koja ozdravlja i ljubav koja truje. Ljubav koja stvara život i ljubav koja ubija. Slijepa i moćna ljubav. Ljubav-ljubav-ljubav kao vječna tema o kojoj svi imaju nešto za dodati.
Upravo sad, dok ovo pišem, slušam od Deep Purple Child in time. Moj frend kaže da ga ta stvar asocira na seks, kaj vi mislite!? Kako god, pjesma je totalno nabita nekakvim vibrama…čula sam ju već tisuću puta, ali još nisam ušla u nju. Ima jedna rečenica, kad tip kaže: «See the blind man shuting at the world», skroz je luda! Točno tako izgleda ljubav. Kao slijep čovjek koji puca u svijet. Netko izložen, potpuno ranjiv, baca se u nepoznato, drugome na milost ili nemilost. Predaje svoje srce, pumpu svog života nekome na pladnju. Sve što slijepac ima jest nada, jest iščekivanje..a ponekad ni to. Kad volimo mi se predajemo i postajemo odani.
Nedavno mi je netko rekao da sam sanjar jer sam rekla da vjerujem u potpunu i bezuvjetnu ljubav. Ok, neka budem sanjar, meni nije neugodno radi toga, iako ta riječ, sanjar, počesto zna nositi sa sobom pomalo negativnu konotaciju. Jesam sanjar i ostat ću sanjar, jer ako ne pronađem to što tražim radije ću ostati sama.
Ne mogu a da ne citiram Hessea: «Nije se umorio učeći od žena. Doduše, više su ga privlačile djevojke, sasvim mlade, koje još nisu imale muškarce i koje nisu ništa znale, u njih se mogao iskreno zaljubiti; međutim, djevojke većinom nisu bile dostupne, one voljene, plahe i dobro čuvane. Ali učio je on rado i od žena. Svaka bi mu nešto ostavila, neku kretnju, neku vrstu poljupca, neku posebnu igru, neku posebnu vrstu davanja ili opiranja. Zlatousti je sve to prihvaćao, bio je nezasitan i savitljiv poput djeteta, bio je otvoren za svako zavođenje; samo je na taj način bio tako zavodljiv. Samo njegova ljepota ne bi bila dovoljna da mu se žene tako lako podaju; bila je to ta nedužnost, ta otvorenost, ta znatiželjna nevinost požude, ta savršena spremnost na sve što bi kakva žena ikad od njega mogla poželjeti. Bio je, a da to sam nije znao, sa svakom ljubavnicom upravo onakav kakvim ga je ona željela i o kakvom je sanjala, s jednom je bio nježan i strpljiv, s drugom brz i energičan, s jednom djetinjast poput dječaka posvećenog prvi put, s drugom umješan i poučen. Bio je spreman na igru i borbu, na uzdahe i smijeh, na stid i bestidnost; nije on ženi činio ništa što ona ne bi željela, što ona ne bi izmamila iz njega. To je svaka žena mudrih osjećaja odmah u njemu nanjušila, to ga je činilo njezinim ljubimcem.» i «...voljeti neku ženu, predati joj se, posve je upiti u sebe i osjećati se posve upijen u nju... . To je za mene (Zlatoustog) put prema životu i put prema smislu života.», «...jer ljubav nije za njega bila prirodno stanje već čudo.» (H. Hesse, Narcis i Zlatousti). Ljubav je čudo bezuvjetnog davanja i primanja, to je sloboda.
Hesse je tu progovorio o seksu, ali bit toga što su Zlatoustog voljele tolike žene i podavale mu se jest ta da je on iskreno volio žene, i to sve žene bez obzira; «Naučio je i gledati žene u njihovoj raznolikosti, osjećati, pipati, mirisati ih; izoštrio je uho za svaku vrstu glasa te naučio prepoznavati kod mnogih žena već i iz njihova glasa nepogrešivo njihov tip i količinu njihove ljubavne spremnosti; promatrao je uvijek s novim udivljenjem beskrajno različite tipove, kako glava može stajati na vratu, kako čelo može biti odvojeno od kose, kako se koljena pločica može micati. Naučio je u tami, zatvorenih očiju, prstima koji nježno pipkaju razlikovati jednu vrstu ženske kose od druge, jednu vrstu puti i dlačica od druge. Počinjao je zapažati već rano kako u tome možda leži smisao njegova lutanja, da je možda zato tjeran od jedne žene drugoj da nauči i uvježba sve finije, sve raznovrsnije i sve dublje tu sposobnost poznavanja i razlikovanja. Možda mu je to bilo suđeno: upoznati žene i ljubav na tisuću načina i u tisuću različitosti do savršenstva.» (H. Hesse, Narcis i Zlatousti).
Platonska ljubav je lijepa, ali ona ne može ostati romantična i platonska ako ne postoje nikakve posebne zapreke. Barem ja tako vjerujem.
Na žalost, u našem se društvu još uvijek nailazi na kombinaciju «žena-seks» kao na nekakav tabu, ili ako žena voli seks, ona je automatski kurva, orgijka i sl. Mislim kako je to zadrto razmišljanje. Seks je jedna prirodna stvar koju čovjek osim iz užitka radi i nagonski, i ako se u čovjekovu životu isključe sve traume i drugi čimbenici koji bi mogli utjecati na zdrav spolni život, mislim da bi svi trebali uživati u seksu. Čak je znanstveno potvrđeno da seks ima terapeutsko djelovanje.
Naravno, kad su pripadnici muškog spola u pitanju, tada vrijedi ona: što ih više pokaraš to si veći frajer. Činjenica je da su žene, barem većina njih, nekako nježnija, suptilnija, emocionalnija i emotivnija bića, možda se lako vežu, ali zašto bi ona bila kurva ako potroši jednog frajera (da se baš tako izrazim)? Nije se prostituirala, slobodna je, nije prevarila nikoga, što je ta žena loše učinila?!