...refleksije..

 
I opet sjedim ovdje pred svojim računalom i slušam Janis Joplin i baš svira Me & Boby Mcgee i osjećam kao da nešto trebam napisati, ali još mi nije sve iskristalizirano. Sjećam se onih dugih noći u svijetu gdje se nikada ne gasi dan, gdje ne možeš osjetiti povjetarac u kosi, gdje prebivaju izlomljene sjene i mrmor klime…gdje nema slobode.  Mjesto gdje su samo tvoje misli slobodne…gdje ti misli putuju na krilima sjećanja i mašte. I sad imam trenutaka kad otputujem u mislima, ali su znatno rjeđi, za razliku od onog kobnog razdoblja kada iz njih gotovo i nisam izlazila.

Zaključila sam da najlakše pišem u prvom licu. Ponekad bih složila neku priču, o nekome tko nisam ja, o nekom imaginarnom biću, ali svejedno mi je lakše pisati u prvom licu jer tako najlakše infiltriram sva svoja razmišljanja. Zato moji tekstovi nisu ni potpuna istina a ni potpuna imaginacija.

Kad sam već kod svojih razmišljanja, uvijek su mi svi govorili da sam filozof, da previše filozofiram, da bih trebala umjesto ovog što danas studiram upisati filozofiju,…ali nije to za mene. Filozofiju volim puno ako mi se daje u malim dozama. U protivnom me naprosto zadavi. Osim toga, čini mi se da mnogi ljudi nemaju pravi uvid u to što je to filozofija. Mislim: filozofija…što je to nego ljubav prema mudrosti, znanost o najopćenitijim zakonima kretanja i razvoja prirode, društva i ljudskog mišljenja, a osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jest pitanje odnosa između mišljenja i bića, tj. subjekta i objekta, duha i materije, te ispitivanje uzroka i principa stvari, i sve je to jako interesantno dok se drugi time bave.

Ja volim analizirati stvari, sve pogledati sa svih stajališta i onda na temelju svega toga se zagledati u sebe i donijeti vlastiti sud, stav koji će me odražavati kao individuu, stav koji će me izdvojiti iz mase ili me uklopiti u nju, stav koji pristaje mom entitetu.. Jedino je bitno da je to moj stav, sud koji sam sama donijela i iza kojeg stojim. I to je sve ok, ali opet, ne smatram se filozofom. Ljudi prečesto i suviše lako nazivaju druge filozofima. Jer, filozofi dok umuju, misle i istražuju istinu o životu i svijetu oni moraju težiti tome da do tih istina ili spoznaja dolaze nekakvim znanstvenim metodama; zar ne?! U protivnom, filozofija onda možda ni ne bi bila znanost. Svaki filozof bi se trebao potruditi podastrijeti nekakve dokaze da je njegova spoznaja ona prava i istinita. Ali meni to nije bitno; da li netko misli da li sam u pravu ili ne. Ja nemam potrebu objašnjavati svijet za opće dobro. Meni je dovoljno da je svijet jasan meni. Ako me netko upita, rado ću mu iznijeti svoja stajališta i argumente za njih, ali opet, ne osjećam potrebu da to sve izvikujem na glas.

Ne kažem da nikada nisam u zabludi. Jesam, znam biti u zabludi, ali drago mi je ako se onda nađe neka dobra i pametna duša pa me iščupa van iz toga. Ne treba se ograničavati i bahatiti. Nitko od nas nije pokupio svu pamet svijeta i nema čovjeka koji sve zna. Čak ni računala ne mogu sve znati.

Također se ne smatram pretjerano mudrom. Ali volim čuti što mudri ljudi imaju za reći, jer samo budale uče na vlastitim pogreškama ili rade istu grešku dva ili više puta, ali dobro, i o tome bi se još dalo prodiskutirati. Nego, htjela sam reći da za mudrost čovjek mora imati bogato životno iskustvo.

Jednom je davno, moja bivša učiteljica hrvatskog jezika i književnosti, žena koja je u meni zapalila žeđ za knjigama i čitanjem, rekla da se iz knjiga uči život. Ok, istina je; knjige su pune nevjerojatnih zapleta i raspleta, kroz knjige čovjek putuje, skuplja informacije, suosjeća, poistovjećuje se i rezignira s mnogim stvarima ili likovima, situacijama, ali opet, mnogi su mudri ljudi velike nenapisane knjige..knjige koje se možda i ne mogu napisati. Ali možeš biti sretan ako poznaješ takvu osobu i ako možeš pričati s njom.

Paulo Coelho, jedan od mojih najdražih književnika kaže: Ratnik Svjetlosti«zna da je iz bitaka koje je vodio u prošlosti uvijek izvukao neku pouku. No zbog mnogih je od tih pouka patio više no što je trebalo. Ne jednom je uludo potrošio svoje vrijeme, boreći se za nešto lažno. I patio zbog ljudi koji nisu bili vrijedni njegove ljubavi. Pobjednici ne ponavljaju istu pogrešku.» (P. Coelho, Priručnik za Ratnika Svjetlosti, Djela P.C., Zagreb, 2001) A svi mudri ljudi su stari Ratnici Svjetlosti i bolje je njih čuti jer oni su sve to prošli, bili su tamo. Naučili su stvari koje ne pišu u knjigama. Upravo zbog njih bi mi, tek lanad u velikoj i opasnoj šumi, trebali izbjeći barem dio svojih pogrešaka.

Čovjek treba kroz svijet ići širom otvorenih očiju, upijati, učiti, probati. Treba živjeti punim plućima i prolaziti kroz sve faze u vrijeme kada je za njih dođe vrijeme. I nikada ne treba časiti ni trenutak, jer vrijeme koje si potratio bez veze nikada se više neće vratiti, a to si učinio (bez veze potratio vrijeme) na uštrp nečeg drugog, možda lijepog i nezaboravnog.

I nikada ne treba misliti da je u svakoj igri samo važno sudjelovati. Ne! Važno je pobijediti. Zašto uopće igraš nešto nego da pobijediš, da si nahraniš ego, povisiš samopouzdanje..da potvrdiš i usavršiš svoje vještine i potencijale. Naravno, kako je važno pobijediti, tako je važno i časno prihvatiti poraz. Svi u životu imamo svojih uspona i padova, ali i taj poraz nas može nečemu poučiti. Možda smo bili prebahati, arogantni i trebalo nam je malo potkresati krila, a opet, svaki poraz koji nas ne slomi ojača nas. Sve ima svoj razlog, svaki uzrok ima svoju posljedicu, svaka akcija potiče nekakvu reakciju.

Život je neobičan splet izbora i odluka. I zato vjerujem da sudbina ne postoji. Jedino što je neminovno i zacrtano je smrt. To ne možeš izbjeći. Možeš odugovlačiti ali će te kad-tad pokositi. Sve ostalo u životu sami krojimo. Jer, ako ja sad imam na izbor krenuti lijevo ili desno, a svejedno mi je jer ću naposljetku doći na istu točku, i krenem recimo lijevo, idem pokraj banke, banku upravo pljačkaju, situacija izmiče kontroli i mene pogađa jedan zalutali metak..BUM! i nema me više. Da sam recimo išla desno, srela bih nekog frenda s kojim se dugo nisam vidjela, otišli bi na pivo i nikome ništa. Umrla bih ili poginula malo kasnije, možda bi me pri povratku doma na semaforu pregazio pijani luđak koji daje gas kroz crveno ili bih umrla u dubokoj starosti. Toliko o slobodi izbora i o njihovim posljedicama.

Mislim da je u razdoblju između našeg rođenja i smrti najvažnije biti «open-minded person», truditi se biti što bolji čovjek i učiti, upijati znanje. Ako baš hoćete, danas je znanje najveći kapital koji čovjek može imati. Svaka čast novcu, ali znanje je neprocjenjiva vrijednost. To je imovina koju ti nitko ne može uzeti, s kojom ne možeš biti siromašan. Znanje je moć. I treba biti optimist. Jer svijet je sam po sebi prljav, ružan i zao, i ako si ga sami ne uljepšamo, ili barem ne vjerujemo da će doći bolje vrijeme, onda možemo odmah progutati metak.

A sad bih navela još jedan citat od Coelha jer mu ne mogu odoljeti, pa evo: «Ratnik Svjetlosti pamti poruku Duše Svijeta, kako je prenosi Chico Xavier: kad uspiješ prevladati ozbiljne probleme u odnosu s drugom osobom, nemoj se više prisjećati ružnih trenutaka, već se raduj što si prošao i taj životni ispit. Ako si na kraju dugotrajnog liječenja, ne misli na patnju koju si morao pretrpjeti, već na Božji blagoslov što ti je donio izlječenje. Ponesi u svom sjećanju, do kraja života dobro što je rođeno iz zla. Ono će biti dokaz tvoje snage i ispunjati te pouzdanjem pred svakom novom preprekom.» (P. Coelho, Priručnik za Ratnika Svjetlosti, Djela P.C., Zagreb, 2001)

Eto toliko i hvala na pažnji ;)