...refleksije..

 
S Etimom sam imala dogovoreno u pola 9h na trgu na kojem smo se danas onako slučajno sreli. Ovako čista i svježa, osjećala sam se kao perce. Samo što nisam poletjela na svom elanu.  Budući sam malo uranila na sastanak, nazvala sam svoju seku s obližnje telefonske govornice. Trebalo je potrošiti tu zadnju telefonsku karticu koju sam imala kod sebe. Moja je seka bila tako sretna, ali je rekla da će se prestati brinuti tek kad dođem doma. Njezin je mali sinčić, još beba, baš danas bio cijepljen i sad je dobio temperaturu i nervozan je…znam da joj je «luda kuća» doma. Pričale smo dok se veza nije prekinula. Nakon što sam poklopila slušalicu osjetila sam da me nešto zasvrbjelo na lijevoj podlaktici, s unutrašnje strane. Počešala sam se, ali svrab je bio sve gori i gori, a samo mjesto ovako iziritirano je počelo i biti bolno na pritisak. Kad sam podigla rukav imala sam što vidjeti. Ono mjesto gdje su me uboli kad su me testirali u zatvoru, sada je crveno, lagano otečeno i užasno svrbi. Malo zakašnjela reakcija, ali ipak-reakcija.. Ja se sjećam da bi to trebalo biti dobro, jer svaki put kad su me na to testirali, nikad mi to nije tako oteklo i naraslo, pa bih dobila još jednu pikicu u rame, no ovoga puta, izgleda da imam pojačan imunitet. Ali opet, da li su me mogli zaraziti tim testiranjem?! Što ako se moj organizam bori, ali ipak ne dovoljno jako?! Ma valjda ništa nije. Nikako da zaboravim taj zatvor. Uvijek mi se nešto vraća iz njega, nešto me uvijek podsjeti na te dane zatočeništva..te crne dane moje prošlosti koju želim pretvoriti samo u sjenu..u sjenu koja će se s vremenom rastopiti u ništavilo. Želim barem na neko vrijeme zaboraviti na taj događaj..tek toliko da se lakše i brže oporavim, jer ovo je ostavilo ožiljke na mom biću..velike, duboke i ružne ožiljke.
Etim je zakasnio nekih pet minuta. Pojavio se sav u bjelini..ali crnici baš vole nositi bijelu odjeću. Ok, bio je zgodan samo su mi one njegove bijele tenisice bile ružne…baš su mi bile ružne, ali pristajale su uz odjeću koju je nosio, pa je ajde, bilo ok. Prvo me odveo u McDonald's na papicu. Baš sam se fino najela. Pričali smo o svemu i svačemu, samo ne o onome što mi se događalo proteklih mjesec dana. Etim mi je pričao o svojoj brojnoj obitelji, o svojim ljubavima, o F1..ja sam njega pokušala očarati pričama o Lijepoj Našoj i naravno, nisam mogla ne spomenuti moju seku, a F1 –stara sam suporterka! Poslije smo još prošetali tom poznatom špicom u Den Haagu. Takva je gužva bila…a to je jedna dugačka ulica zaklonjena s obje strane visokim starim zgradama koje su u prizemlju popunjene nevjerojatnim trgovinama svime i svačime, i bircevima, klubovima koji rade do kasnih noćnih sati. Tu se stvarno nađe svega i svakakvog svijeta. Da sam htjela nešto kupiti, ne znam što bih kupila..doživjela sam totalno zasićenje. Poslije smo još sreli nekoliko Etimovih prijatelja, također su bili crnci, većinom odjeveni u bijelo, osim jedne djevojke koja je nosila tamnije boje, samo sam se ja isticala svojom plavom kosom i svijetlom puti. Malo smo zabrijali s tim ljudima po gradu. Većina ih je govorila ok, a jedan dečko kao da je govorio pidgin english, njega nikako nisam mogla razumjeti. Svejedno, bili su ok ekipa, ali ne znaju oni što je to fešta. Kada sam im ja ispričala kako izgleda jedna fešta kod nas u kleti, koja traje po tri dana ili piknik, ili «fiju-briju po zagorju» ili đir po Zagrebu..nisu mogli vjerovati. Ne znaju oni feštati, ali su ok ekipa. Kada smo se razišli, Etim i ja smo još otišli u trgovinu po buteljicu, po piva i čokoladu te k njemu doma. Baš sam se dobro osjećala. Kod njega smo gledali tv i ćaskali. Bilo je oko 1h u noći kad sam odlučila krenuti doma. Etim me počeo nagovarati da ostanem, no nisam mogla. Hvatao me umor, a i sutra me čeka naporan dan. Osim što se moram rano probuditi, moram još na avion za Zagreb, a bit će to moj prvi let, onda se još treba doma suočiti s obitelji, familijom,..trebat će puno objašnjavati…a ne smijem ni smetnuti s uma da se još uvijek sve stigne zakomplicirati. Barem je to tako do sad bilo - non-stop mi život postavlja prst da se popiknem. Ali Etim se stvarno trudio biti uporan. Kada sam se konačno digla i kretala prema vratima Etim me zagrli s leđa i pokuša me poljubiti u vrat. Rekoh mu da me pusti, da ne želim to, a osim toga, imam već nekoga koga volim, nekoga za koga su rezervirani i moje tijelo i moji romantični osjećaji. Ali Etim me nije puštao. Još sam mogla osjetiti kako se uzbudio. Stvarno mi je postalo frka! Povisila sam ton svog govora i rekla mu da me pusti, da moram ići i neka sad ne pokvari sve lijepo što smo pronašli jedno kod dugog. Uz moju malu fizičku pomoć me pustio i ja sam mu se zahvalila na svemu i nestala kao duh iza ulaznih vrata. Kada sam već bila izašla na ulicu Etim je dotrčao za mnom, ispričavajući mi se, te me molio ako me smije otpratiti na tramvaj. Ok, pristala sam. Izgleda da se dečko malo zanio, pa je probao: ide-ide, ne ide-ne ide. Baš sam imala sreće da sam taman došla na stanicu kad i tramvaj. Pozdravila sam se s Etimom, dala mu jednu pusu u obraz, zagrlila ga i uletila u tramvaj. Ponovno sam uredno kupila kartu, za 2,10Eu, sjela na prvo sjedalo i pod dojmovima se vraćala u hotel. Ulice su se već ispraznile, a i promet je jenjao. Konačno sam osjetila umor i želju za snom.
U svojoj sobici u hotelu nisam skidala make-up s lica, ništa, samo sam skinula sve krpice sa sebe i zavalila se u svoj veliki-veliki-veliki krevet koji je noćas samo moj..moj……………….