...refleksije..

 
Den Haag…ovoga puta sam odmah, isprve izašla iz kolodvora. Osim što sam zapamtila prijašnje iskustvo, po danu tu sve izgleda drugačije, ali tko mi može zamjeriti ono jučer navečer?!  Oni taksisti su još uvijek bili na svom mjestu, a ispred mene na lijevo se prostirao jedan velik i prekrasan park u kojem više nije bilo zmajeva. Ni na ulicama više nije bilo zmajeva, već samo raznolikost svijeta,..a to najviše volim.
Ne razumijem kako neki ljudi mogu biti ksenofobični ili rasisti ili nacionalisti ili..bilo što u tom smislu. Svi mi ljudi smo baš zato posebni i zanimljivi jer smo toliko različiti. Zar nije tako?!
Ovaj put sam ponovno prešla preko one četverotrake ceste i samo nastavila lijevo, uz park. Lijepi je parkić, ali ne bih više kroz njega. Krenula sam na lijevo preko jednog simpatičnog mostića prema sili ljudi. Ušla sam u ulicu s puno shopova i birceva i fastfoodova. I negdje u daljini se nazirao McDonald' s. I da sam znala kamo idem, bolje ne bih pogodila. Baš se veselim krumpirićima.
Kao što već rekoh, McDonald' s bilo gdje u svijetu ima isti image. Isti interijer, isti jelovnik jednako ukusan, iste uniforme prodavača,..kao da si u onom kod sebe doma. To je ok. Uzela sam krumpiriće s ketchapom i srednju Colu, i baš kao turist, što sam sada ponovno bila, krećem u izviđanje.
Hodam samo za masom ljudi. Znam da tako ne mogu zalutati ili doći u nezanimljiv dio Den Haaga. Ah, dan je tako topao i prekrasan a ja se kao gmaz punim solarnom energijom, dok su mi oči velike, a osmjeh na licu. Bilo bi idealno kada bih mogla biti s miss L. ovdje. Ionako smo već pričale o odlasku u Amsterdam. Nama je i inače ludo kad smo skupa, ali da smo zajedno u Amsterdamu, to bi bilo posebno.  Hmhmham..da…
Sada sam se našla na jednoj malo prometnijoj i malo široj ulici i po njoj voze tramvaji. Tu je kao nekakav centar, ali nije zanimljiv. Bolje da ja pogledam ovu turističku kartu grada, pa da skrenem na neko zanimljivije mjesto. Možda da pronađem neki trg ili…zapravo, sad tu gdje jesam i nisam tako daleko od naše ambasade. Između nas se nalazi samo jedan trg i tu je jedan veliki most…i puno tračnica. Možda tu želim doći, pa sam krenula. Zaista ima puno do mog hotela, pa ću najvjerojatnije uzeti tramvaj, ali tu odluku ću realizirati kada više neću moći hodati. Idem fino polako do tog trga.. tamo ću naći mjesto za sjesti i malo pažljivije promotriti ovu kartu. Teško se s time snalaziti dok sam ovako puna stvari i na nogama.
Na trgu sam prvo otišla do tramvajske stanice da vidim kamo i koliko često voze ti tramvaji. Ovaj je trg na kraju ispao kao najbolja polazna točka prema hotelu. Veza mi je jedan tramvaj, ne treba presjedati. To je to. I sad se okrećem  s namjerom da se uputim do mosta i tamo sjednem na jedne masivne betonske blokove na rubu vode, kad začujem nešto na hrvatskom. Skrenem pogled prema dvojici prosječnih mladića. Oni su izgleda također tražili neko određeno mjesto. Nisam ih kontaktirala, samo sam se iznenadila. Bilo je čudno ovdje čuti nešto na hrvatskom, a opet, s druge strane, tu u Haagu traje suđenje našim «ratnim zločincima», tu je naša ambasada, a i Nizozemska je puna naših  izbjeglica od poslije rata u BiH i RH. No, opet, bilo mi je čudno, ali ugodno iznenađenje čuti malo hrvatskog jezika. Ovo me baš podsjetilo na jednu zgodu kada su se moji malo dalji susjedi, oni sami su se samo iz viđenja znali, ali ja ih obojicu dosta dobro poznajem, sreli u New Yorku na ulici..ne znam više u kojoj aveniji, ali prepoznali se dečki, pa otišli na pivo. Svako malo se negdje u svijetu potvrdi kako je zapravo svijet ipak mali… Baš je lijepo ovdje.
Sjedila sam tamo gdje sam se bila namjerila i uhvatila se u koštac s kartom, kad me netko dozove imenom. Okrenem se a tamo Etim na biciklu. Ajme, zaboravila sam ga nazvati… došao je do mene. Bio je sretan što me vidi, nije mi ništa spretaknuo što ga nisam nazvala, pa je to onda dobro ispalo. Pričala sam mu kako je bilo u ambasadi te kako sad namjeravam krenuti prema hotelu, kad naiđe jedan njegov prijatelj. Bio je to jedan sitniji crnac, ali baš simpa u faci. Upoznala sam ga i momentalno zaboravila njegovo ime. Ne idu mi ta afrička imena najbolje. Ali ovaj dečko nije kao i Etim došao iz Afrike, već je rođen ovdje u Den Haagu. Roditelji su mu Afrikanci, a s Etimom se poznaje jer studiraju zajedno. Taj dečko je brzo otišao, žurilo mu se nekud, ali je stigao upitati da li se vidimo večeras…naravno, pristala sam da me Etim izvede u krug svojih prijatelja. Ni Etim i ja nismo više dugo pričali. On je morao ići završiti posao, a ja krenuti prema hotelu da se stignem osvježiti i vratiti natrag. Ali, prije nego krenem, odlučila sam još malo sjediti ovdje i uživati u šumu vode, upijati uspomene u sjećanja. U jednom trenutku do mene je sjeo jedan dečko. Vidio je da imam otvorenu kartu pred sobom pa me upitao da li mi treba pomoć. Rekoh mu da sam sad ok. jedino mi može reći koji broj tramvaja vozi do mog hotela, tako da se ne moram opet vraćati na stanicu da pogledam. Dečko mi je odmah sve objasnio. Baš smo lijepo razgovarali. Dečko odlično govori engleski, i čuo je za Hrvatsku što mi se jako lijepo vidjelo. Uskoro su stigle njegova sestra i djevojka, pa smo se srdačno oprostili i otišli svaki na svoju stranu.
Još sam malo hodala, a onda uskočila u tramvaj, uredno kupila kartu za 2,10Eu i uživala u vožnji. Trebam ići do posljednje stanice, tako da sam se mogla fino opustiti. Nisam trebala strepiti da ne profulam stanicu na kojoj trebam sići.
A ovaj trg…ni u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ne bih srela toliko poznatih…valjda.
Već je počeo padati sumrak kada sam izašla iz tramvaja. Sada sam još jednom bacila oko na kartu, ustanovila gdje sam i iz kojeg sam smjera došla, tako da sam iz prve pogodila ulicu sa hotelom. To je jedna ulica u kojoj su zgrade odjevene u cvijeće. Tako je mirno i tiho i mirisno…prelijepo je! Ovaj hotel Esquire u kojem bih trebala imati rezerviranu sobu je zapravo niz spojenih zgrada. Svaka zgrada ima svoj ulaz i u njoj po dva apartmančića ili sobe na svakom katu.
Kad sam došla na recepciju, lijepo sam pozdravila dečka koji me dočekao i rekla mu da mi je Hrvatska ambasada rezervirala sobu u ovom hotelu. Dečko je rekao da su zvali, no da tu nema nikakve rezervacije. Što sam drugo mogla reći nego da pokušaju kontaktirati nekoga iz našeg veleposlanstva. Tada mi je dečko dao prijavni list koji sam morala ispuniti, a on  je u međuvremenu pozvao šeficu. Žena je došla, rekla: «Dobar dan, ja sam Slavica. Oprostite zbog ovoga, sve je uredu, mladić će vas otpratiti do vaše sobe.» Rekla je dečku na nizozemskom da me otprati u moju sobu, a meni je još dodala da će doći poslije, da popričamo.
Ljudi..ja sam ostala paf. Ali svakako mi se lijepo vidjelo kako se žena predstavila. ..Još jedan hrvatski proizvod.. LOL  ;)
Sobica mi je predivna. Jedan veliki-veliki-veliki krevet presvučen bordo satenom ili nečim sličnim, veliki Tv, DVD, budilica s ugrađenim radijom, Biblija na lijevom noćnom ormariću, puno malih lampica i jedna velika, jedan okrugli stol i četiri stolice, a na stolu cjenik svih usluga i proizvoda, kratak životopis hotelijera i ostalih djelatnika, regal, ormar, u ormaru sef, bežični telefon, na jednom pomoćnom ormariću kuhalo i košarica sa paketićima od par vrsta čajeva, mlijeka, kakaa, … hodnik sa velikim ogledalom u koje cijela stanem, kupaonica sa većom tuš kadom, također veliko okruglo ogledalo i jedno malo, također okruglo koje s druge strane ima i ono koje povećava, fen, košarica s mirisnim šamponima i sapunima i kalodont i četkicu, sve dobiješ,…. Jako sam zadovoljna sa smještajem.
U onom kratkom životopisu sam pročitala da je Slavica u stvari Hrvatica koja se udala za Nizozemca i vrlo brzo napredovala u svom poslu. Baš mi je drago da sam smještena ovdje. Nakon nekoliko trenutaka, telefonom sam obaviještena kada je doručak i to je to.
Vapila sam za vodom, za tušem koji bi mi trebao izmasirati sve egzodermne stanice…
..tuširala sam se dugo-dugo-dugo…kako je dobar osjećaj! …isprala sam svu tu prljavštinu i brige sa sebe. Počupala sam obrve, uredila kosu, uredila lice s malo make-upa…bila sam druga osoba.
Također sam si oprala odjeću u kojoj ću sutra putovati doma. Uz onu električnu budilicu koju sam namjestila na 8h, naručila sam i telefonsko buđenje na recepciji..za svaki slučaj, jer mi je ovaj vozač rekao da će doći po mene točno u 9h, tako da ne kasnim, da već budem spremna, a budući da ja sad još idem feštati…tko zna u kakvom ću se stanju vratiti. Bolje se ovako osigurati.
Spremila sam se, ponosno uzela svoju putovnicu, pare i krenula u bolji život. Još sam samo svratila na recepciju pitati da li trebam kod njih ostaviti ključ, no dečko mi je rekao da ga bolje uzmem sa sobom i poželio mi dobar provod. Vidjela sam da je bio malo iznenađen mojim novim look-om. A i tko ne bi ;)

Svi smo mi bili u Hagu, dont worry....

:)