...refleksije..

 
Već neko vrijeme razmišljam o Nini...Nino...ljubav iz davne '99.-te. Da, bio je stariji od mene. Dok sam ja imala navršenih 18 on je imao 27. Devet godina jaza između nas. Tek danas uviđam koliko sam onda bila dijete. Onda kada sam progresivno i sigurno gubila nešto-nekoga što nikada neću zaboraviti, a možda ni preboljeti.
U jednom sam ga trenutku potisnula duboko, u najtamniji kut ponora moje duše...stavila sam ga tamo uz nadu da nikada neće izaći van. A sada...sada je opet tu.
Sanjala sam ga noćas, i jučer noć također. Sanjala sam njegovu djecu,...sanjala sam nas. Ponovno sam osjetila njegovu blizinu, njegov dah na svom licu. Bili smo tako blizu, gotovo da smo se poljubili, ali opet, on je bio toliko daleko. Bio je sa svojom ženom. Trebao bi se sad negdje oženiti, ako već i nije. Upravo ta njegova žena, njegova trudna žena ga ima i drži. Osjetila sam da ju voli, u snu, ali sam i osjetila da me nije zaboravio. Pitam se da li je i on osjetio onu večer, kad smo se prvi put poljubili, tu struju u tijelu, moje biće u njegovom, kao što sam ja osjetila njegovo u svojem????...
I zašto je sad vani? Sanjam ga, ne mogu ga izbaciti iz misli, a njegovi su mi dodiri toliko stvarni. Zašto me još uvijek prolaze trnci od njegove nestvarne blizine, o zašto je on još uvijek ovdje????
Da, vidjela sam ga prije tri tjedna u svom gradu, ali samo u prolazu, iz auta. Vodio je za ruku svoju ženu. Plavu sitnu ženu. Smijali su se. Zaista su izgledali sretno i skladno. Pristaju si, a ona...možda si umišljam, ali...čini mi se, slična je meni...onda...onda u naše vrijeme.
Nisam ga voljela u tom trenutku, zašto ga onda volim sad?
I od svih dana u godini, zašto mi moj šogor pronađe i donese Ninov CD («Mr happy compilation for D.») baš sada – sada kada mi se misli gube u snovima, a srce mi treperi u ispraznom zraku, sada kada je naša ljubav nemoguća, kada je on sretan s drugom i u išćekivanju njihovog djeteta!???! (ako je trudna)
Sanjala sam da ima djevojčicu. Djevojčica je bila oko tri godine stara.
Tko zna, jednom....možda nikad.
Ali ta blizina, blizina gruba poput udarca, toliko snažna, a bio je to samo dah, bez dodira,...samo blizina. Neizvjesna i puna žudnje – blizina.
Što je to u tom čovjeku da mi je tako zatravio srce???? Moj Nino.....nije više moj. Sada imam samo svoje misli i bol u grudima, jer zaista sam ga voljela.
Bila sam dijete, ponašala sam se kao dijete, ali sam ga voljela kao žena.I nikada ga nisam prestala...kao žena.