...refleksije..

 
Izašla sam u Arnhemu na već poznatom kolodvoru. Zapravo sam prilično dobro upoznala Arnhem proteklih dana. Odmah sam otišla na autobusni i vidi-vidi: autobus N°43 već stoji na peronu. Ušla sam i pokazala  vozaču adresu napisanu na papiru. Zamolila sam ga da me obavijesti gdje trebam sići. Obećao je i učinio tako.
Vlakovi su im super, ali za buseve se to baš i ne može reći. Busevi su im u rangu sa našim zagrebačkim, ili sa većinom onih iz Presčki Toursa ;) (bez uvrede g Presečkom).
Sišla sam na obali jedne rijeke. Ne znam koje, ali je jako velika. Možda je to čak i Rajna. Geografija mi nikada nije bila najzanimljiviji predmet, ali znam da Rajna protječe kroz ovo područje i znam da je to velika rijeka..no to sad i nije bitno. Prešla sam preko ulice i našla se pred policijskom postajom. Ušla sam kroz velika staklena vrata. - Imam osjećaj kao da sam ušla u banku, a ne u policijsku postaju. Uredno sam pričekala svoj red, a tada službenici na šalteru objasnila da imam dogovoren sastanak s gospođom Schouten. Rečeno mi je da pričekam.
Nije mi bilo neugodno opet biti u policijskoj postaji. Možda zato što je ova bila neka samo za administrativne stvari, pa mi se činilo kao da sam u banci. Čak sam morala stati u red iza dvoje mladih i jedne starije žene. Ok je tu. Nije mi bed.
Stigao je jedan sitan muškarac do mene: «Miss P.?» i pružio ruku. - «Da, ja sam. Došla sam po putovnicu i afmeldkard.»; stisnula sam mu ruku. Tip je to već imao pripremljeno kod sebe. Iz razgovora sam shvatila da su on i ta gospođa na neki način zaduženi za te zaplijenjene stvari, pa sam ga odmah upitala za svoj mobitel. Htio je prvo vidjeti neki dokaz da je moj mobitel kod njih. Imala sam takav dokument kod sebe koji sam potpisala drugi dan po uhićenju. Tip mi je rekao da više ne tražim mobitel jer ga ne mogu dobiti dok istraga ne završi. Puno je ljudi bilo uhićeno i to će se malo odužiti, ali po skončanju istrage oni će mi poslati mobitel na adresu koja je napisana na tome dokumentu. Poslat će mi ga doma na moju kućnu adresu. To je znači to! Nema mi više smisla tražiti mobitel. Moram se pomiriti s time da ga neću vidjeti još neko duže vrijeme, a možda i nikad više. Kao slijepi putnik sam slijepo prošvercala heroin i pare u nizozemsku, i sad si nemam s čime kupiti novi mobitel, a sjedila sam na 1000,000Eu i na ne znam kolikoj vrijednosti od 40kg heroina. Kakve li ironije. Ali nema veze. Ja taj novac od droge ne bih ni štapom taknula. Mislim, što ima gore od heroina? Taj novac je krvavi novac, jer što je drugo droga, heroin, nego indirektan način uništavanja života mnogih ljudi, to je indirektan način ubijanja ljudi. Krijumčare i dilere takve droge ne doživljavam ništa drugačijim od Hitlera. Osuđujem i njih; krijumčare i dilere, i sam taj čin; krijumčarenje i dilanje.
Negdje u tekstu sam spomenula kako sam, kad sam izašla iz zatvora, slobodna, htjela otići u coffee-shop i spušiti jedan joint, onako iz gušta. I to je ok, jer smatram da je marihuana manje štetna od alkohola. I zapravo mi nije jasno zašto svi dižu toliku pompu oko toga. Zar nije strašnije gutati speed, extasy, lsd,… stvari koje ti mogu spržiti mozak odmah ili s vremenom, ali neminovno?! Policija zna maltretirati nekoga, najčešće rokera ili sl., zbog dva jointa u džepu, a nekog šminkera čiji su tata i mama liječnici i koji ima bijeloga ili te bombone kod sebe ni ne pita, dakle ono gore od toga ne vide. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne pokušavam ovdje popularizirati marihuanu, ili glumiti nekakvog sociologa, ali smatram da ima puno gorih stvari od marihuane i dva jointa u džepu kojima bi se trebali pozabaviti, kako policija tako i svi drugi segmenti društva i državne uprave. Dobro, sad sam malo zabrijala, ali Nizozemska bi trebala služiti svijetu kao uzor po svemu što se tiće droge i ovisnika o njoj. Rezultati te politike su sve pozitivniji i vide se, što je najbitnije.
Osobe ovisnici su za mene bolesni ljudi. Njima treba pomoć i podrška kao i svakom drugom bolesniku. Na žalost, imala sam priliku na svoje oči vidjeti što je to ovisnik. Ljudi oko njega se pate, ali mislim da se nitko ne pati više od samog ovisnika. To je osoba koja je ušla u jedan začarani krug iz kojeg se jako teško izvući, ako se uopće i može u potpunosti izvući. Ajde uzmimo za primjer samo jednog običnog pušača Ronhila light. U jako se kratkom razdoblju postane ovisnik, ali zato ako se odluči ostaviti tog poroka bude stavljen na povelike muke. Dobro, neki ljudi su jako karakterni i oni to mogu; reći DOSTA i to je to. Ali nisu svi ljudi takvi. Jedne obične cigarete se teško ostaviti, a ja znam, jer sam pušila samo godinu dana, ali to je bilo dovoljno da mi još dugo poslije bude muka zbog toga. Priznajem, popustila sam i probala cigaretu, ali okus mi je bio toliko odvratan da sam ipak odustala od pušenja. To je neka glupa psihička ovisnost od koje se ne možeš tako brzo očistiti kao tvoje tijelo od svih otrova koje si u njega stavljao. Usput, da li ste čitali Trainspotting od I. Welsha? To je to.
Evo, sad sam preuzela dokumente i vraćam se na autobusnu stanicu čekati bus za Arnhem Central. Vrijeme je divno. Sunce me miluje i grije, a i voda je tu preko ceste, velika voda. Gledam kako se sunčeve zrake zrcale u njoj. Tu je tišina. Samo povjetarac mrsi moje plave pramenove preko blijedog mi lica.
Nakon 20-ak minuta je stigao bus. Uredno sam platila kartu za Arnhem Central i uživala u spokoju.
Ne želim više biti ovdje u Arnhemu, pa sam odlučila odmah krenuti za Den Haag. Želim vidjeti nešto od Haaga, otići u McDonald's na krumpiriće. Za McDonald’s znaš da im je hrana svugdje u svijetu jednako fina. Nekima nije, ali meni je super. Oni čuvaju svoju kvalitetu i to je ok. A za njih i znam da me neće otrovati. Osim toga trebam još pronaći hotel i javiti se Etimu. Prema ovoj karti koju imam izgleda da je hotel dosta daleko od kolodvora, u drugoj zoni grada. Vozač mi je dao izrezanu i uvezenu kartu koja izgleda kao knjiga, a na takvima se najteže snalazim, ali dobro. Do sada sam se snašla na svakoj karti pa ću i na ovoj. Ok, na informacijama sam dobila ispis s rednim brojem vlaka, brojem perona i vremenom polaska i dolaska. Vlak mi polazi za petnaest minuta. To je ok. Taman da odem na WC i da javim svojoj seki da sam ok, da sam sve stigla obaviti, da imam svoju putovnicu, da se više ne brine za mene. Bila je jako sretna. A ja ju toliko volim da boli.
I sad sam u vlaku za Den Haag. Evo, konačno da se vozim i u ovom vlaku na kat, Intercity, i to na katu. Bilo je mjesta samo među pušačima, ali nema veze. Ionako sam veći dio života provela s pušačima i među pušačima. Nije da mi smeta, ali mi ni nije ok, ali opet, morala sam probati kako je to voziti se na katu…i baš je dobro. Kao da se cijelo vrijeme vozim po mostu, i tiše je tu gore. Drugačije je, ali svakako dobar osjećaj. Da barem mi u RH imamo tako dobre, brze i komforne vlakove. Ali, ja mislim da mi možemo umjesto novih vlakova dobiti samo novo povećanje cijena karata.
Sada, kada ovdje sjedim i gledam kroz prozor i razmišljam u svom spokoju, baš se osjećam dobro. Više me ništa ne boli, više nisam umorna, dobila sam jedan novi elan, u meni su nove i još čvršće nade. Sada do kraja dana: carpe diem, a od sutra se drugi brinu za mene. Konačno imam osjećaj da sve ima smisla i da ja imam jasan put. Kakvo olakšanje.