...refleksije..

 
U vlaku Den Haag – Arnhem
Evo, posjet ambasadi je urodio plodom. Sutra putujem avionom u Zagreb, a sada putujem u Arnhem po putovnicu i «afmeldkard», tj. karticu  koju ću prije ukrcaja u avion dati graničnoj policiji ili tako nešto. Trebam pronaći Politie Bureau, Snelliusweg 1 i javiti se gospođi Esther Schouten. Moram stići tamo do najkasnije 16:30h. gospođa Pomoćnica mi je dala detaljne instrukcije, kako doći do tamo. Samo trebam uloviti bus za pravac Deventer-Appel Doorn, to je bus N°43 sa Arnhem Centrala. Dobila sam za svaki slučaj i broj telefona gđe Schouten.
Baš mi je drago da su pronašli moju putovnicu, jer bi to inače znatno povećalo troškove mojeg povratka. Ovako mi sad treba platiti samo noćenje u hotelu Esquire, avionsku kartu i ovih 50Eu koje sam dobila za putni trošak do Arnhema i natrag.
Sad, kad se osvrnem na doček kakav sam doživjela kad sam došla u ambasadu, razočarana sam ponašanjem naših čelnih ljudi. Da nisam bila uporna završila bih na ulici i dalje bez putovnice, bez novaca, bez…bez ičega. Zubi slobode bi me rastrgali. Ali bila sam uporna, nisam se htjela predati bez borbe i zbog toga sam stekla određeni respekt u očima ljudi pred kojima sam se našla. Naravno, da nisam poznavala prave ljude i da mi šogor ne radu tu gdje radi, ne bih možda baš prošla kao sad, ali sigurna sam, izborila bih se za svoja prava. Nisam glupa i znam gdje ih i kako treba tražiti. Ipak, to su moja prava mene kao čovjeka i kao građanina/državljana RH. Možda im onako prljava i izmučena nisam izgledala kao nekakva intelektualka, ali bome nisam ni krave pasla (kako se kaže). Ako nisi snalažljiv, ako ne znaš ništa, nitko te sam neće obavijestiti o onome na što imaš pravo. Ljudi će ti prije odmoći nego pomoći, što iz lijenosti, što iz zlobe ili vlastite dobrobiti, ali dobro; ja sam sad u vlaku za Arnhem, putujem po svoju Putovnicu i afmeldkard, imam dosta novaca uz sebe i dan je prekrasan, sunčan i topao. Moj povratak je izorganiziran, soba u hotelu mi je rezervirana kao i jednosmjerna avionska karta za Zagreb. Putujem s Croatia Airlines. Sve hrvatsko ;)
No, sad sam u borbi s vremenom. Moram požuriti da stignem podići te dokumente, a onda ću, kad sam već u Arnhemu istražiti što je s mojim mobitelom. Zaista želim da mi ga vrate, jer taman sam ga otplatila vlastitim trudom. Gospođa Pomoćnica je odbila pitati za moj mobitel, rekla je da se to njih ne tiče. A dobro, uopće nisam zadovoljna s našom ambasadom, ali bolje i to nego ništa.
Pokraj mene sjedi onaj naočit muškarac, koji mi je jučer dao posljednju smjernicu za Amelia Straat; onaj za kojeg mi se čini da ga znam iz nekih medija…vrlo je privlačan. Sjedi sa ženom. Lijepi su par, lijepo si pristaju. Oboje, ne baš lijepi, ali iznimno privlačni, ili bolje – neodoljivi. Ušminkani su, vidi se da imaju novaca.
A Etim..onaj novinar..lijepo me ugostio, ali ipak mi je drago da su mi iz ambasade rezervirali hotelsku sobu jer sam primijetila da se sviđam Etimu. Ali ja sam trenutno zaljubljena u Markića, a ionako, nije mi sad baš do nekih romantičnosti. Etim me poželio izvesti večeras. Zaista je vrlo brižan i tješi me. Molio me da mu javim kako je bilo u ambasadi. To ću učiniti kada podignem dokumente. Trenutno mi je svaka sekunda dragocjena.
Kada bih pronašla i svoj mobitel…možda sam već dosadna s tim mobitelom, ali prvi mi je ukraden prije osam mjeseci, a sedam mjeseci mi je trebalo da ovaj drugi otplatim, a još gore od svega toga jest što ću ponovno ostati bez dragocjenih brojeva koje nigdje nisam zapisala osim u memoriju svoje Sim kartice. Želim da mi se vrati moj mobitel! A kad bih ga vratila to bi bilo idealno. Vidjet ćemo…
Ovo je super što vlakovi na ovako velike relacije voze svakih 30-45minuta i jako su brzi. A ne žalim se niti na komfor.
Kako je lijepo vidjeti kravice, konje, ovce i ostalu živinu na ispaši – prekrasni su. I naša Lijepa Naša bi mogla biti ovako dobro iskorištena, a ipak ostati lijepa i čista. Danas je baš lijep dan – naprosto prekrasan. To je odlično jer mi tako nije hladno u japankama.
Dijagonalno od mene sjedi čovjek i prčka nešto s penkalom po Palm-u i stalno peha u nos. Dobro da si ne gurne prst ili zadnji dio te penkale u sinuse.
Odjeća mi već bazdi. Nadam se da ću se večeras moći otuširati u hotelu i oprati si ovu majicu. Ako imaju fen mogla bih si i vestu oprati…ali to samo ako će mi se dati.
ZAKLJUČAK: sviđa mi se Nizozemska i gradovi u kojima sam bila. Ima puno zgodnih muškaraca i lijepih žena, standard življenja im je ok, pa možda bih tome dodala i kvalitetu života. Svi govore ili barem mucaju engleski pa se možeš sa svima sporazumjeti. Ima ljudi svih nacionalnosti i rasa, mladim se ljudima daje prilika, svi, ili možda samo većina, voze bicikle i uglavnom su vrlo ljubazni i pristojni. I sviđa mi se njihovo rješenje pravosuđa; nema odugovlačenja! Ah, tako sam sretna da sam slobodna!!
Samo da još mogu vratiti mobitel…što učiniti u vezi toga!?? A i ovi se u ambasadi samo, oprostite na izrazu, preseravaju. Tu su valjda da mi pomognu, a oni naprave neke, tek da naprave. Lako je njima kupiti novi mobitel kad imaju masne plaće i sve si potrebe snabdijevaju iz proračuna koji ja punim svaki put kad platim porez. Ja tih 1500kn i na sedam rata teško otplatim. Evo tek sam ga otplatila i već sam ostala bez njega. Al kad te ne ide, ne ide te! BOL! BOL! BOL! BOL!
Nadam se da ću se uspjeti snaći kad dođem u Arnhem, jer ova je postaja malo izvan grada.  Nadam se da ću se snaći i da ću stići podići dokumente, a potom ću se pozabaviti potragom za svojim mobitelom.