Podnošljiva teškoća nepostojanja

U ruci držiš svijeću samo da osvijetliš trag dubokih misli što iz očiju mi sjaje. Oh koliko snage i sreće treba da bi se dvoje našlo pod svjetlošću malog tinjajućeg plamena, u mirisima rastopljenog voska i lagano peckavim flekicama voska na koži napetoj od iščekivanja. Blago onima koji imaju svijeću, tu malu voštanu napravu za uništavanje treme od dubine beskrajnog mraka. Reći ću ti nešto. Ovo je jedina svjetlost koju dobro poznajem. Ta svetinja žute boje ulijeva mi osjećaj sigurnosti ovdje na posteljini punoj mrvica i ostataka večere. Još samo gutljaj crvenog nektara i kap jutarnje rose s tvojih usana bit će zlatni nektar za jutarnje buđenje. Treba misliti na sutra. Jučer smo ovo planirali, a danas smo to zaboravili. Taj osjećaj da nitko nije bitan osim tebe i mene i ove male svijeće što broji trenutke naše radosti prije no što se dogorjeli fitilj utopi u vrućem vosku i mi ostanemo u tami zagrljeni zauvijek. Imamo li razloga da izlazimo iz našeg zagrljaja bez luči ove male voštanice. Neka ona samo gori, a svijet neka čeka. Gladan sam. Opet!? Nisam smio pobjeći od glavnog jela. Žudnja za tobom bila je jača. A da se vratimo s beštekom u rukama. Ne. Daj mi još malo sira. Vina. Što ćeš vidjeti kad se luč ugasi. Dušu moju i dušu tvoju kako besjede o davnim, pradavnim vremenima kad su duše počele naseljavati ljudska tijela. Uživanje u hrani i tjelesnosti duše su otkrile nehotice, nenadano kada su se smjestile između racia i sladostrasti, dobacivajući se žednim krikovima u ljetnim noćima kraj rijeke. Tamo gdje su djeca po danu odlazila na igre između dvije vatre i ostajala do kasno u noć te iste vatre gasiti.