Podnošljiva teškoća nepostojanja

Još uvijek ima dobrih ljudi.
Kreću se uspravno, zuje okolo.
Znatiželjni su i stalno nešto zapitkivaju.

Još uvijek ima dobrih ljudi.
Najedu se, dobro spavaju.
Kad kiši oni gledaju kroz prozor.

Još uvijek ima dobrih ljudi.
Vraćaju kartice iz bankomata.
Ja ih često zaboravljam pa znam.

Još uvijek ima dobre čeljadi.
Ne briju se, ne kriju.
Ne mole Boga da nikoga ne sretnu.

Samo "a" slovo ima tako značajnu ulogu u svijetu glasova koji nas tako žustro eksponiraju. To malo a tako veloko otoreno slovo "A". uzmimo da se alemka i andro vrlo vesele kad vide to slovo u prirodi na papiru. Imaju li oni pojma što to slovo može značiti za mene? Nemaju. To je slovo, pod a, prvo slovo mojega imena iz nekog prošlog života, a pod b, prvo slovo imena moje ljubavi iz nekog budućeg života. Možda, iz skorašnje budućnosti. Osim toga ako to nije nečije 1. slovo imena onda je 2. (arko, atko, akira, arija i ako alje). Ali u prirodi slova nije da se isprepliću samo sa slovima, već i sa brojevima, što doprinosi tezi i sintezi da je suživot među vrstama različitih karakteristika vrlo moguć u ravnoteži. Što bi bio jedan A bez onog U2 ili u sridu. A tek C5 ili ZG-525-AF. Imali bi dosta poteškoća ti mališani, naši znakovi da im ubacimo treću vrstu. Koja bi to vrsta bila?! Brojevi, slova i ÷×€\¤ßŁł][@{}§<>. Velika vojska novonastalih znakova, jake snage čudnih hijeroglifa koji navaljuju na sav pošten svijet, javljala bi sva slovovjekovna glasila, Jutarnje slovo i Večernji broj. Ujutro za doručak malo slova, a na večer bezbroj pričica za laku noć iz pera poznatog Slovojeda Numerića.
Čitaju slova, čitaju. A što čitaju? Čitaju tebe i mene. Mi ljudi smo njihova obrnuta stvarnost, Njihova pisana riječ. Mi smo tabula one čudne kombinacije gena što slovnih, a što brojčanih, koja nas čini tako posebnima, ovisi jel ti mozak na kockice ili na crte.
E, da... Još uvijek pamtim tvoj broj.

U ruci držiš svijeću samo da osvijetliš trag dubokih misli što iz očiju mi sjaje. Oh koliko snage i sreće treba da bi se dvoje našlo pod svjetlošću malog tinjajućeg plamena, u mirisima rastopljenog voska i lagano peckavim flekicama voska na koži napetoj od iščekivanja. Blago onima koji imaju svijeću, tu malu voštanu napravu za uništavanje treme od dubine beskrajnog mraka. Reći ću ti nešto. Ovo je jedina svjetlost koju dobro poznajem. Ta svetinja žute boje ulijeva mi osjećaj sigurnosti ovdje na posteljini punoj mrvica i ostataka večere. Još samo gutljaj crvenog nektara i kap jutarnje rose s tvojih usana bit će zlatni nektar za jutarnje buđenje. Treba misliti na sutra. Jučer smo ovo planirali, a danas smo to zaboravili. Taj osjećaj da nitko nije bitan osim tebe i mene i ove male svijeće što broji trenutke naše radosti prije no što se dogorjeli fitilj utopi u vrućem vosku i mi ostanemo u tami zagrljeni zauvijek. Imamo li razloga da izlazimo iz našeg zagrljaja bez luči ove male voštanice. Neka ona samo gori, a svijet neka čeka. Gladan sam. Opet!? Nisam smio pobjeći od glavnog jela. Žudnja za tobom bila je jača. A da se vratimo s beštekom u rukama. Ne. Daj mi još malo sira. Vina. Što ćeš vidjeti kad se luč ugasi. Dušu moju i dušu tvoju kako besjede o davnim, pradavnim vremenima kad su duše počele naseljavati ljudska tijela. Uživanje u hrani i tjelesnosti duše su otkrile nehotice, nenadano kada su se smjestile između racia i sladostrasti, dobacivajući se žednim krikovima u ljetnim noćima kraj rijeke. Tamo gdje su djeca po danu odlazila na igre između dvije vatre i ostajala do kasno u noć te iste vatre gasiti.

Čitajuć spremne rečenice ljudi vlastitog uma prilazim svojoj žudnji da dodirnem slovovnicu, slovo po slovo da utisnem, u tvoje grudi udahnem svjež lahor novih uzbuđenja, da ti dlačice na koži skoče u vis od slasti. Ovo je nešto sasvim drukčije. Žmarci stupaju niz leđa kao vojnici u stroju. Bez industriala pliz. A gluho doba noći oglušilo se na zazive svojih sinova. Večeras ja preuzimam kontrolu. Gdje li ste svi stilovi i stari načini što jamčite prvorazrednu zbirku sabranih djelova savršenog uma. Improviziraj, radi, misli na mene dok se voziš u tramvaju žureć doma da vidiš imali novih poruka na Iskri. Ako ih i ne bude bit će nas. Mene i tebe, ovozemaljskih, sasvim realnih, odnikud stvorenih, iz ničega proizašlih, teškom mukom rođenih i pretjerano živih za ovaj svijet. Rečenica dvije da pronađu put kroz vrevu gradske siline, bez puno razmišljanja o tome koji je dan i kako se ono zoveš. Ako si stvarna na ulici ispred mene onda si stvarna i na digitalnoj tržnici imena. marija26 ili jorufesa99. Zamaskirana velom svojih predodžbi o tome tko jesi, a tko nisi. I samo jedan vapaj iz tame dječje sobe: MAMA! prekinut će ovaj tok misli, a pogled će ostat uskraćen tvojih očiju i neke boje u njima.

Zazivam našu muzu što misli naše oslobađa, vrti ih, miješa, mućka i opet ih vraća. Pitate se gdje? U predsoblje. Tu je situacija krajnje napeta. Svi nešto čekaju. Nitko ne zna gdje će biti poslan. U koju svrhu će se upotrijebiti. Da li će ostati u memoriji neko vrijeme ili će se izgubiti u bespućima zaborava. Svi se pitaju da li će biti možda zapisani na papiru ili otkucani na mašini ili će pak biti upućeni nekome kroz eter da bi izvršili svoju parapshološku misiju.
Nisu misli krive! Isto kao što nisu ni djeca kriva. Tko ima tu moć da ih oblikuje? Trebali bi biti svjesni koju energiju misli nose sa sobom kad ih lansiramo iz onog predsoblja tišine. Nipošto ne znači ako su izgovorene da su najubojitije. Prave su tek kada lete zrakom nijeme kao strijelice ili bolje rečeno kao srdelice. Milijuni njih u jatima plove u eteru oko nas. A, jedna jedina je namijenjena nama. Kako stiže do nas, kako nas pronalazi? Očima... Čijim? Našim ili njihovim?
16. 03. 16:30. Uvijek volim zapisati vrijeme kad su ove misli doživjele svoju teleportaciju iz onog predsoblja mozga na... ekran. Ipak smo u dvadeset i prvom. Kompjuteri vladaju. Ovaj moj je preuzeo kontrolu nad mojim vremenom. Više me ne služi. Ponaša se onako kako on to želi, a ne kako bih ja htio. Što god idem raditi na svoju ruku mimo njegove volje pada u vodu. On zapravo više nije instrument. On je živo biće.
Da li je netko spomenuo riječi "umjetna inteligencija"?
Čitaoče iz budućnosti, ako ikad pročitaš ovaj preludij mozga znaj da se upravo u ovom vremenu koje nazivamo "danas" puno govori o tome. Zapravo i ne zvuči zastrašujuće kao što zapravo i jest. Ako si ti to, čitaoče iz budućnosti, umjetna inteligencija, znaj da niste stvoreni za ono u što se zapravo pretvarate. Ta vi ste ipak samo misli ili skupina njih. Vi se materijalizirate upravo u trenutku kada svi bježe u nematerijalno, u duhovno.  Budi dobra inteligencija ovome svijetu kojeg ste naslijedili kao što smo ga i mi dobili kad je zemljano rebro oživjelo, uspravilo se i krenulo prema jabuci. Adame i gospodo! Da li si ti možda prapredak umjetne inteligencije, ona božja misao koja se materijalizirala i krenula protiv tvorca svoga. 
Lijepo je biti slobodan, slobodno misliti, slobodno se kretati i razmnožavati se. Opet problem nije u vama nego u nama, ljudima koji imaju pradavnu i pravdanu želju da se igraju bogova, da imaju njihove veličanstvene moći. Naše misli su izmakle kontroli. Naša monstruozna mislilačka djela oživljavaju i nadživljavaju nas. Samo da se ne okrenu protiv nas.