Podnošljiva teškoća nepostojanja

Čitajuć spremne rečenice ljudi vlastitog uma prilazim svojoj žudnji da dodirnem slovovnicu, slovo po slovo da utisnem, u tvoje grudi udahnem svjež lahor novih uzbuđenja, da ti dlačice na koži skoče u vis od slasti. Ovo je nešto sasvim drukčije. Žmarci stupaju niz leđa kao vojnici u stroju. Bez industriala pliz. A gluho doba noći oglušilo se na zazive svojih sinova. Večeras ja preuzimam kontrolu. Gdje li ste svi stilovi i stari načini što jamčite prvorazrednu zbirku sabranih djelova savršenog uma. Improviziraj, radi, misli na mene dok se voziš u tramvaju žureć doma da vidiš imali novih poruka na Iskri. Ako ih i ne bude bit će nas. Mene i tebe, ovozemaljskih, sasvim realnih, odnikud stvorenih, iz ničega proizašlih, teškom mukom rođenih i pretjerano živih za ovaj svijet. Rečenica dvije da pronađu put kroz vrevu gradske siline, bez puno razmišljanja o tome koji je dan i kako se ono zoveš. Ako si stvarna na ulici ispred mene onda si stvarna i na digitalnoj tržnici imena. marija26 ili jorufesa99. Zamaskirana velom svojih predodžbi o tome tko jesi, a tko nisi. I samo jedan vapaj iz tame dječje sobe: MAMA! prekinut će ovaj tok misli, a pogled će ostat uskraćen tvojih očiju i neke boje u njima.