...refleksije..

 
Dakle, pozvonila sam još jednom na vrata hrvatskog veleposlanstva i pričekala u nadi da će se ovoga puta ipak netko odazvati na zvono. I vidi zaista! Jedan mi visoki čovjek otvori vrata. Lijepo mu rečem: «Dobar dan! Hrvatska sam državljanka i u nevolji sam. Bila sam uhićena, pa puštena još za vrijeme istražnog roka, ali po oslobađanju od sumnje nisu mi vratili putovnicu, nitko ne zna gdje je i ne mogu ju utjerati, a bez nje ne mogu napustiti zemlju.» Tip me malo zbunjeno gleda, pa pita: «Što možemo učiniti za vas, što bi htjeli od nas sad?» -Točno sam se toga bojala…tipično «hrvatski». Lijepo sam mu počela objašnjavati da bi mi oni trebali pomoći pronaći moju putovnicu, jer ju ja ne mogu i jer nemam više od 5Eu u džepu i jer im je to dužnost i posao.. No onda mi tip sa smiješkom  upita da što sam učinila. Kad sam mu spomenula drogu za njega sam već bila kriva. A ljudi moji, sve se to događalo na hodniku. Nije me ni pozvao da sjednem. I ja, pacifista po prirodi, dobila sam neodoljivu i nagonsku želju da mu šakom izbrišem taj podsmjeh s lica. Cabron!
I dobro, frajer samo da me nije izbacio na ulicu, ali, još sasvim usput, upita me kako sam pronašla ambasadu. Tada sam spomenula ključnu rečenicu: «Šogor mi radi u Saboru i on mi je predložio da dođem u naše veleposlanstvo.» Zamislite, odmah mi je pokazan put prema jednoj improviziranoj čekaonici u suterenu lijevo od nas i ponuđeno mi da sjednem i pričekam. Sjela sam pokraj jednog dede koji je čekao na nekakve papire. Bila su tu još četvorica nekih muškaraca. Svi su čuli moj razgovor s našim diplomatom i tada mi deda reče da je i on imao neugodnog iskustva s našim veleposlanstvom. Svi Hrvati u toj čekaoni su komentirali da je to tako s našim ljudima. Kad stranac dođe-huj, a kad naš čovek dođe-fuj! I to je tak: bilo i bude. No nema veze, sad sam tu. Čekam.
Tip se vratio i još jednom upita, ali ovaj put malo ljubaznijim tonom: «Kako vam se šogor zove?» - Pazite, zvao je u Sabor da provjeri. Straaašno. No, u redu…
Sada kada se ustanovilo gdje tko radi, i kako se tko zove, tip me pred svima počne ispitivati o detaljima mog uhićenja, o mojoj gluposti, kako sam mogla doći u Nizozemsku bez novaca…počeo me špotati. Htio me učiniti bezobraznom budalom u nadi da time izblijedi sliku svog ponašanja u hodniku. ali, baš nije imao sreće jer sam bila inspirirana svim proteklim događajima. Bila sam ljuta i  sasipala mu u lice pitanja koja je vjerojatno i  sam namjeravao postaviti, i naprosto ga oprala kao malo dijete.  
Ispričao se ako me uvrijedio i konačno postao ljubazan sa mnom. Točno se vidi da je rođen za diplomata. Zna kad se treba povući, pritajiti i promijeniti spiku.
Zamolio me da pođem s njim do kabineta njegove pomoćnice koja će se raspitati za moju putovnicu.
Pomoćnica je bila jedna žena ugodne pojave u tridesetim godinama. Dala sam joj sve dokumente koje sam imala sa sobom, kao i potvrdu da sam slobodna koju sam dobila pri odlasku iz zatvora. Objasnila sam joj gdje sam sve tražila dokumente i kako je to sve uostalom bilo, te se ona primila telefona. U međuvremenu je i ovaj tip nazvao aerodrom da pita koliko bi me stajala avionska karta za Zagreb, te je provjerio koliko treba izdvojiti za Putni list i ostalo što je potrebno za njegovo izdavanje. Troškovi su rasli vratolomnom brzinom. Još me je trebalo smjestiti negdje do sutra. U međuvremenu, tip je nazvao mog šogora i obavijestio ga o prilično visokom trošku mog povratka, no moj šogi mu je objasnio da samo javi broj i da me pošalju doma. Gospođa pomoćnica je predložila jedan hostel, ali kolega diplomat nije to mogao dopustiti, ne hostel, ali može hotel gdje Hrvatsko veleposlanstvo smješta sve svoje goste. On će to urediti.
Gospođa pomoćnica je nakon 4-5 telefonskih poziva uspjela pronaći moju putovnicu. Nalazila se u Arnhemu u jednoj policijskoj postaji, ali osoba koja je ovlaštena da mi vrati moju putovnicu i druge manje važne dokumente radi samo do 16h, pa sam trebala brzo juriti u Arnhem. Dobila sam 50Eu za putni trošak, adresu i ime osobe koja mi to treba izdati, te vozača koji će me odvesti na željeznički kolodvor. Također sam dobila adresu od svog hotela u kojem trebam noćiti. Dok sam čekala vozača, gospodin diplomat me pitao da li želim razgovarati sa svojim šogorom? – Naravno da želim! Nakon što sam poklopila sa šogorom, u razgovoru s gospodinom diplomatom sam ustanovila da imamo zajedničko poznanstvo, s kojim smo si oboje u vrlo dobrim odnosima. Sada više nije bilo zapreka. Bila sam udomaćena kao da sam dio njihove ekipe. I tko će mi onda reći nešto o vezama! Ako ju i nemaš, onda bolje da ju izmisliš.
Vozač je bio spreman. Uzela sam svoje stvari i pozdravila se s gospodinom diplomatom i s njegovom gospođom pomoćnicom, jer ih više neću vidjeti, osim možda u Zagrebu. Uz par lijepih riječi za sretan put, od gospodina diplomata sam dobila i teret od jednog srdačnog pozdrava J za našeg zajedničkog prijatelja.
Vozač je jedan pomalo inertan muškarac kasnih tridesetih, koji studira ekonomiju u nadi da će se početi probijati u svom poslu, u krugu ljudi koje sad razvaža okolo. Inertan je ali uporan, žilav. Baš smo ugodno popričali na putu do kolodvora. Još mi je posudio svoju kartu grada i na njoj mi označio ulicu i mjesto gdje mi se nalazi hotel. S njim se nisam opraštala jer on treba doći sutra po mene da mi kupi već rezerviranu kartu i otprati me na avion. Gospodin vozač je ok.

Ženska glavo, večeras sam došla na Isricu samo da vidim kako si prošla u veleposlanstvu! Kakve poruke, forumi i klubovi! :-)

I znaš što? Mrzim te radi toga! Mrzim te što me ovako patiš dajući mi priču na kapljice! Pa ja nikada nisam mogla gledati sapunicu na TV-u - svejedno koliko je dobra! Mrzim priče u nastavcima!

Zato mrzim i tebe što me ovako u nastavcima patiš. Jebi se! :-))

:)