...refleksije..

 
Vrijeme užasno sporo prolazi. Sjedim sama  i sklupčana na pragu Hrvatskog veleposlanstva u pustoj Amelia Straat. Drago mi je da je ovo jedan od «pristojnijih» kvartova, te da ovdje nema puno svijeta. U turskoj ambasadi ima nekoga jer se svjetlo pali i gasi. Ali nitko ne prilazi prozoru. Nikoga ne vidim. Ipak, očita je nečija prisutnost.
Hladno mi je..svakim trenom sve hladnije. Pokušavam ostati otvorenih očiju i putovati mislima, ali hladnoća mi ne dopušta, već me samo razdražuje. Stavila sam na sebe sve majice koje sam imala u torbi. Pomaže, ali ne puno. Tijelo mi i dalje drhti kao bambus na vjetru dok se pokušavam izgubiti u nebu…nebo; volim nebo; volim zvijezde u njegovom krilu, jer one su mi utočište od svih nevolja na zemlji, one su simboli svih moji ideala, želja, snova, ambicija,…one su tamo gdje ja želim biti, one sjaje kako ja želim sjati.
Bacam pogled prema uri na crkvi i ona pokazuje 1 i par minuta…nastavim obujmljivati rukama svoje listove i naslanjam čelo na koljena, dok mi slapovi kose padaju naprijed i postrance.. Želim se stisnuti, želim se pretvoriti u kuglu u koju ni jedan pir vjetra neće moći uči. Želim zatvoriti sve ulaze hladnoći; trudim se što bolje iskoristiti toplinu svojeg tijela. Kako je prokleto hladno.
Tako naslonjena na vlastita koljena, začujem jeku koraka pri dnu ulice. Ne usuđujem se podignuti čelo da vidim cijelu pojavu koja mi se približava. Koraci su dugački i teški, no ipak hitri. Hodaju, hodaju, sve su bliže i sad STOP. I samo stoje... Ništa se više ne čuje, a blizu su. I ja osjećam pogled na svojoj pojavi. Osjećam taj dug i intenzivni pogled na sebi. E, sad mi je stvarno frka. Nema šanse da se pomaknem, a kamo li da podignem pogled….jesam, znatiželjna sam, u neizvjesnosti sam, ali ne želim ni prstom mrdnuti.
…Čujem: «ŠKLJOC-ŠKLJOC». Pojava je otključala auto, ali i dalje stoji…i ja sakrivena svojom kosom i dalje ne mrdam…ponovno čujem korake, ali ovaj put u mom smjeru. Osjećam kako mi se taj intenzivan pogled približava. Osjećam se kao meta… I meta će biti pogođena.
I zaista, koraci su se zaustavili pokraj mene.. «Hej?!» - Dižem pogled. Uz mene stoji jedan prosječan a mogao bi proći i kao zgodan muškarac, nekih 30-ak godina i onako casual odjeven, koji odmah progovara na engleskom: «Are you alright? What are you doing here?».  Rekla sam da sam ok, da čekam da se ambasada otvori. Pita me da li mi može ikako pomoći, no ja odgovaram niječno. Zaista, osim ako ne može otvoriti ambasadu, što može učiniti za mene?!
U jednom trenutku tip je čučnuo do mene i započeli smo razgovor. Ispalo je da bi tip mogao biti ok. Ispričala sam mu kako sam završila u zatvoru privedena pod sumnjom za ilegalni unos 40kg heroina i 1000,000Eu u Nizozemsku i što mi se sve događalo do ovog trenutka. Nije mogao vjerovati, a na licu mu se vidjela empatija dok sam ja sve to iznosila uz osmjeh. Pitao me da li sam za šalicu čaja, kave ili bilo čega. –«No, thank you, I'm fine. Really, thank you anyway.» Pitao me da li bi mi na bilo koji način mogao pomoći, da li mi treba novac, bilo što. –«Really, thank you for offering your help, thank you for being so kind and for listening, but I can't take your money, I can't go with you, thank you, but no thank you.» Pitao me da li ću biti ok, da li može išta učiniti za mene, jer mu nije bed. Živi tu blizu, baš je išao s neke fešte, ali mu nije bilo neke, pa je odlučio ići doma da ne gubi vrijeme dosađujući se, no u biti mu se još ne ide doma, pa bi me radije počastio kakaom, vrućom čokoladom, kavom, čajem,..bilo čime. –«No, thank you, I'll be fine.» Govorila sam sve to uz osmjeh, kao da mi ništa nije, kao da mi nije hladno,..a na tren mi i zaista nije bilo hladno. Kako je lijepo bilo pričati s nekim. Kako je 30-ak minuta brzo prošlo.
Napokon, sad kad sam tipa uvjerila da ću biti dobro, pomalo nevoljko ali olakšanog srca je otišao preko puta ceste do svog automobila. Sjeo je, okrenuo ključ i krenuo. Još jednom mi je mahnuo kroz staklo i lagano potrubio. U trenutku kada se uključivao na glavnu cestu, predomislila sam se i poželjela ga dozvati natrag, zamoliti ga da me utopli u svom domu, ali bilo je prekasno. Otišao je.
Tako mi je hladno…užasno mi je hladno. Smrzavam se kao i kapljice magle na staklima automobila parkiranih uz nogostupe. Mislim da bih mogla malo prošetati, tek toliko da zagrijem mišiće i kosti.
Radim đir do kraja ulice i natrag. Trudim se što brže hodati, da mi se krv u žilama brže zagrije. Svaka ambasada ima vlastiti video nadzor. Kroz jedan prozor u suterenu mogu vidjeti vješalicu na kojoj su obješeni kaputi. Nikoga nema u toj prostoriji, ništa se ne čuje iznutra. Ja samo gledam te kapute i želim jedan za sebe. Želim i toplu cipelu i čaj. Želim se utopliti jer je ova hladnoća sve nesnosnija, pogotovo od kad je počeo puhati vjetar. No, opet si mislim, dobro je dok je tako. Budući da se nebo počelo oblačiti, još mogu biti sretna da ne pada kiša. To bi bilo još gore. Mislim da bih do jutra, dok se ambasada ne otvori, umrla od hipotermije. Toliko sam željela slobodu, a sad sam osjetila i njezine zube.
Hodam već po ne znam koji put gore-dolje i sve me već počelo boljeti: stopala, listovi, bedra, kukovi i lijevo rame mi se ukliještilo…moram odmoriti malo. Ipak već cijeli dan hodam, putujem…koliki sam samo put prevalila od željezničkog kolodvora do ovdje…puno kilometara iza mene..puno-puno.
Ponovno sjedim na pragu ispred ambasade dok je moje lice sučeljeno s okom kamere ponad ulaza. Gledam u nju i želim da netko gleda u mene…ali nikoga nema. S druge strane sve je prazno.. Pala je magla i vjetar puše i meni je tako prokleto hladno. Sreća je da je barem jedan par čarapa zalutao u moj ruksak kad je već s tenisicama tako ispalo. Malo sam ih navukla naprijed tako da mogu navući japanke između prstiju. Izgleda ružno, ali jebi ga, zima mi je; boli me džon kako izgleda. Tako žalim što nisam prihvatila pomoć onog čovjeka, jer se zaista činio ok…..
..Pokušavam odvratiti misli od tog događaja, od onog susreta sa čovjekom koji mi je nudio pomoć. Pokušavam zamisliti da je taj čovjek neki masovni/serijski ubojica ili silovatelj, neki psihopata, pa je zato i bolje da nisam otišla s njim, a opet, baš je izgledao ok..no, nikad ne znaš.. Sad je opet počeo puhati vjetar. Pretvorit ću se u komad leda…samo će moj izraz lica svjedočiti da sam nekada bila živa, da sam bila čovjek.
Crkveni sat je otkucao tri sata iza ponoći. Pokušavam se utopliti vlastitim dahom koji mogu vidjeti kako penetrira u maglu. Da barem vjetar ne puše…sad sam se sjetila da u ruksaku imam jednu veliku vreću u kojoj su mi vratili stvari u zatvoru. Sve što je bilo u njoj presipala sam u ruksak a na dnu vreće sam s penkalom probušila rupu, dovoljno veliku da provučem glavu kroz nju, te ju tako navukla na sebe. Nije savršeno i estetski lijepo, a ni puno toplije no barem vjetar ne prodire pod moju kožu. Uspjela sam koljena toliko priljubiti grudima da sam navukla vreću i preko njih. Špagicu od ruksaka sam si omotala oko lijevog stopala, ruksak sam stavila na prste i prislonila ga sprijeda uz svoje noge, a pod stražnjicu sam si stavila blok koji sam kupila u zatvoru. Naslonila sam bradu na koljena i zažmirila pokušavajući ignorirati hladnoću…i taj nemilosrdni hladni vjetar… Još jednom zahvaljujem satovima joge!
Uspjela sam odžmiriti do 4h u nekom polusnu izazvanom umorom. Trudila sam se ne pomaknuti da ne pukne vreća ili da ne izgubim ni trun topline. Izdržala sam toliko, pa ću još malo..još samo malo. Poslije ovoga ću se pobrinuti da mi više nikada ne bude hladno. Ali sada moram izdržati još malo…još samo malo.
…Tijelo mi je počelo trnuti. Bol mi se s ramena proširila na vrat. Ne mogu više izdržati u ovom položaju. Moram se dignuti, protegnuti i ponovno se suočiti s vjetrom. Moram raspustiti svoju toliko sebično i pažljivo akumuliranu toplinu..moram malo prošetati, jer ni stopala više ne osjećam od hladnoće. Ruksak i čarape su ih malo zaštitili, ali nedovoljno…Ustajem i krećem. Dosadno mi je cupkati po ovoj jednoj te istoj ulici gore-dolje, pa se odlučujem za jedan krug. Krenula sam prema ulici po kojoj sam došla, s namjerom da se vratim s donje strane, uz onaj kanal ispred crkve. Ulice su puste, izlozi su mračni, a cijene izložene u njima visoke. Zaustavila sam se ispred jednog antikvarijata. Tu se može naći totalno dobrih knjiga. Gledala sam te naslove, upijala.. Malo dalje je bila jedna staklara. E tu se može vidjeti umjetnost. Stakla je bilo u svim bojama, a te vaze, figurice, minijature, pribor za duvanje,….jako zanimljiv izlog. Ima tu i više restorana i kafića. Cijene hrane su još relativno ok, ali piće je strašno skupo. No tako je to vani. Kod nas su birtije ono prvo što se otvara i alkohol je najjeftiniji. Vani su birtije zadnje što se otvara i alkohol je prilično skup. A ja bi sad popila jednu Metaxu ili Jacky…ili svoju domaću Viljemovku, tek toliko, da mi ne bude hladno, jer mislim da mi kakao ne bi bio dosta.
Napravila sam takva dva velika i bolna kruga; kažem «bolna» jer me sve boljelo; svaka koščica, ma svaka stanica mog bića bila je u agoniji.
Nakon drugog kruga sam još malo sjela na prag našeg veleposlanstva i nastavila se smrzavati. Sada sam barem nešto osjećala, za razliku od trenutka kada sam krenula u ovu šetnju.
Ljudi moji, ovo je duga noć..možda najdulja u mom dosadašnjem i budućem životu.
…Crkva je otkucala pola 6h. Nazire se zora. Grad se počeo buditi. Tu i tamo se pokoja duša provoza na biciklu, prođe koji automobil, kamion,…grad se budi iz svojih toplih postelja i kreće u obavljanje svojih svakodnevnih obaveza. Kroz  Amelia Straat nitko ne prolazi, već kroz glavnu ulicu, kroz ulicu koja teče niz kanal ispred crkve.
Zvuk motora me nagnao da okrenem glavu na drugu stranu. U daljini, još uvijek u mraku nazire se neka pojava koja ide od vrata jedne ambasade, do vrata druge. To je jedan dečko..raznosač novina. Budući da je i sam crn kao mrak nisam ga odmah mogla razaznati…sada je došao i do vrata ove moje hrvatske ambasade. Rekao je: «Hi!» i ubacio novine na hrvatsko tlo kroz otvor na vratima. Uljudno sam odzdravila. Na to će on: «What are you waiting for?»  Rekoh mu da čekam da se ambasada otvori i u kratkom razgovoru sam mu objasnila što mi se dogodilo, kako sam proživjela noć…kako mi je hladno. On je meni također  povjerio jedno svoje ružno iskustvo s policijom. Tu smo pronašli zajednički jezik. Dečko je rekao da se zove Etim Thompson, pružio mi ruku i rekao: « If you want, I can pick you up after I finsh with this, I live near here, just across the park. It would be around 7:30». Rekoh mu da bi to bilo super, da bi mi bilo drago ako tako želi. Etim je rekao da će se truditi da što prije završi i otišao s opaskom da ga počekam.
Jasno se počelo daniti. Nema više ni jedne zvijezde na nebu. Ulice su oživljavale. Grad se probudio…da barem bude cijeli dan vedar i topao! Da mogu furati japanke bez čarapa.
Tu je blizu aerodrom. Vidim avione kako polijeću i slijeću. Koliko još ima dok Etim dođe?! I ptice su se probudile; lete, ali se ne čuju. Ulična rasvjeta se ugasila…možda da malo prošećem,.. previše mi je hladno.
Odlučila sam napraviti još jedan «bolan krug». Oni restorani su sada bili otvoreni, ali uglavnom prazni. Ljudi su zurili u mene, ali baš zurili i to kako oni koji bi se zatekli na ulici, tako i oni iz prodavaonica, restorana…da, bila sam pojava. U svakoj drugoj prilici bilo bi mi užasno neugodno takva se prošetati ulicom, ali ovaj put mi je bilo svejedno. Kako su oni buljili u mene tako sam i ja buljila u njih i mislila si: kad bi oni znali…
Vratila sam se pred veleposlanstvo. Vrijeme ponovno sporo teče. Već po ne znam koji put bacam pogled na crkvu, na sat i brojim trenutke do Etimovog dolaska. Da li će Etim održati obećanje? Da li je Etim dobar dečko?! Izgleda dobroćudno, no ipak je pomalo kršan, ne znam kako bih izašla s njim na kraj u slučaju nečeg…nečeg neugodnog…Ma izgleda dragi dečko, vjerovat ću svojoj intuiciji. Ako dođe, poći ću s njim. Preživjela sam noć, teško da će me sad nešto slomiti, a ako bude sve ok, to bolje. Barem ću se osvježiti, utopliti, možda i pojesti nešto. Što bude da bude, ako Etim dođe po mene, poći ću s njim i finish.
Prošlo je pola osam, Etim bi trebao doći svaki čas. U neizvjesnosti gledam prema crkvi jer bi iz tog smjera trebao doći. Da li će uopće doći?
Došao je. Pozdravio me smiješkom i predložio da onda odemo k njemu. Na putu do njegovog stana smo čavrljali o svom porijeklu, prilikama koje su nas navele u Nizozemsku… Etim je Afrikanac iz Nigerije. Ima puno braće i sestara. Htio je otići u Englesku, u London, ali nije mogao dobiti vizu, pa je došao u Den Haag. Ovdje sad studira Informacijsku tehnologiju i radi kao novinar za jedan afričko-nizozemski časopis. Također raznosi novine u slobodno vrijeme jer, kako kaže, mora plaćati stanarinu, nešto slati svojoj obitelji i još se prehraniti. Fakat je ok dečko.
Brzo smo stigli do njegovog stana. Sunce je zagrijalo ulice i probudilo ptice u šumarcima parka. Osvanuo je lijep dan i ja sam izgleda pronašla prijatelja. Sada si mislim: da sam otišla s onim čovjekom koji mi je prvi nudio pomoć, najvjerojatnije ne bih upoznala Etima koji je baš zanimljiv dečko.
Stan mu se nalazi u jednoj starijoj zgradi u potkrovlju. Ima jednu veliku kupaonicu, jednu srednje veliku spavaću sobu u kojoj ima veliki krevet i računalo, te komotniji dnevni boravak s najudobnijom bijelom sofom na svijetu. Dnevni mu je boravak spojen s malenom ali ekonomičnom kuhinjom. Ponovno sam se počela osjećati kao čovjek. Osjećala sam toplinu i više nisam drhturila kao bambus na vjetru.
Dok nam je Etim spremao doručak ja sam se otišla osvježiti u kupaonu. Nisam mogla ništa jesti, ali sam zato popila jednu veliku šalicu čaja s mlijekom. To je zaista bilo okrepljujuće. Sada je još trebalo pričekati 10h da se ambasada otvori, ali to će brzo proći. Drugačije je kada trošiš vrijeme s nekim. Kad si u ugodnom društvu vrijeme naprosto juri.
Pet minuta do deset i Etim i ja smo krenuli prema ambasadi. Dečko je zbilja ok, jer mi je odlučio dati potpunu podršku. Osim toga, vrlo je ljubazan i pristojan. Otpratio me do ambasade i prije toga mi dao svoju posjetnicu, broj svog mobitela i adresu da ga mogu nazvati, ako ću ga trebati, ako ne ću imati gdje spavati,…pričekao je dok mi nisu otvorili vrata i dok nisam ušla unutra. Etim mi je sada kao neka rezervna utjeha. U krajnjem slučaju, ako u našem veleposlanstvu ne uspijem riješiti svoj problem, čemu se ne bih previše čudila, barem se više ne ću smrzavati na cesti, već imam gdje prespavati, imam s kim popričati.

40KG ZUTOG??????
A....MOGLA SI SI VISE...HEHEHEHEH... totalno childish....but still..it was worth trying to outstand with something particular..a meni je to bio naj particular detalj u cijeloj toj tvojoj pricici.. no hard feelings.. :)