...refleksije..

 
Osjećam kao da trebam nešto napisati, a ne znam od kuda bih počela. Svi manje-više pišu o ljubavi, vječnoj temi. Da li da plačem nad svojom ili da se izdignem iznad sebe i realno zagledam, ili barem pokušam zagledati u ljubav kao takvu, ili da pišem o svojoj obitelji, prijateljima, susjedima, svojoj povijesti…o čemu da pišem, jer toliko se toga ima za reći…to je kao ono kada od šume ne možeš vidjeti stablo. Čini mi se da je trenutno upravo to moj problem, no već ću nešto započeti. Na kraju krajeva i ovo je nekakav početak.

Pročitala sam priču  od Mina 123, o parazitu koji je živio s njom četiri godine. Veoma me potresla njezina priča, jer istina nas se uvijek dotakne. Ljudi kažu da ona uvijek boli. Nije da se meni zalijepio jedan takav, ali ja sam se pronašla u njoj. Pronašla sam se u tome što sam jednako velika dobrica, dobrica sa srcem dovoljno velikim za cijeli svijet.

Često puta sam, što sa prijateljicama, sa svojim sekama, šogorima ili sa samom sobom pokušala analizirati, zašto su sve moje ljubavi tako kratke, zašto uvijek skončam nesretna. No, čini mi se da je odgovor cijelo vrijeme pred svima nama. To je kao neko prirodno pravilo. Neka, oprostite na izrazu, beštija uvijek dobije muškarca/dečka koji će ju nositi na dlanu kao kap vode, kome će ona biti sve na svijetu, dok će oni zločesti muškarci, među koje se ubrajaju i paraziti sve vrste, uvijek dobiti dobricu poput mene ili poput Mine123. to je kao neki nepisani zakon prirode. To ta vrsta magnetizma.

Nema toga tako davno, zapravo, bilo je to prošle godine u studenom, kada je pukla moja posljednja veza.
 Bio je to jedan dečko kojeg sam upoznala prije nekih 6-7 godina. Upoznao nas je naš zajednički frend koji je išao s njim u razred. Izlazili smo na ista mjesta, feštali zajedno, našli se na istoj valnoj dužini. S vremenom se taj naš odnos razvio u veliko prijateljstvo.

Kada smo trebali ići na maturalno putovanje, moj je razred bio jedini koji je iz naše škole išao u španjolsku, a kako nas je bilo premalo, odlučili smo se miješati s nekom drugom školom. Kada smo ustanovili da će naše škole/razredi zajedno dijeliti autobus, bila je to divna vijest. I on je bio dečko s kojim sam provela maturalno putovanje. Stalno smo bili skupa, tako da su svi milslili da hodamo. Ali ne, to je bilo samo prijateljstvo. Osjećala se neka vibra, no jednostavno nismo željeli izgubiti taj dar koji smo dobili, naše prijateljstvo.

I tako sam ja završila gimnaziju, on svoju građevinsku, ja sam upisala filozofski, a on građevinu u Zg, i bilo je to idealno.

Uoči samog odlaska u Zagreb na studij, pripremila sam feštu kod svoje kleti. Bila je to jako dobra fešta. Trajala je tri dana i bilo je puno ljudi, i jedan od uzvanika bio je on, naravno.

Na toj fešti se dogodio prvi poljubac između nas. Bio je spontan i presladak. I bili smo zajedno tu jednu, posljednju večer. Bilo nam je lijepo. I drugo jutro kad smo se probudili više nismo pričali. Nazvala sam ga 2 mjeseca poslije u nadi da ćemo popričati o tome što se dogodilo i izgladiti to, jer… bilo mi je žao da postanemo stranci. On se složio sa mnom, i ponovno smo nastavili naše prijateljstvo. Godine su prolazile, živjeli smo u zagrebu, bliže nego ikada prije. Dok ponovno nije počeo zavodnički ples. Ovaj put sam mu rekla da ne želim ponovno izgubiti ono što imamo. Zaključili smo da se volimo ali da nećemo dirati u romantičnu ljubav. Naravno da smo nedugo poslije toga zabrijali na jednom tulumu. Probudila sam se u njegovom zagrljaju  s pogledom na njegovo nasmiješeno lice. U tom trenutku više nisam mogla pobjeći od toga da sam se zaljubila u njega, da ga volim..da ga zaista volim.

..Ljudi moji, sada kada ovo pišem, kada napokon to stavljam na papir, glasno izgovaram, sada uviđam kako sve to nije imalo smisla, kakva sam glupača bila. Pitam se o čemu sam onda mislila, zašto sam mu toliko vjerovala.

Naime, par dana nakon te noći, on mi je rekao kako nije spreman za vezu, kako misli da bi mi trebali i dalje biti zajedno, ali svako na svoju stranu, pa onda s vremenom možda to preraste u nešto… kako sam ga samo slušala i potiskivala onaj vrisak u sebi i povlađivala mu složivši se s njim. Mislila sam, dečku stvarno treba vremena, to je nešto što ima jaku podlogu, to je nešto što izrasta iz velikog prijateljstva. Slijepo sam vjerovala u njegovu iskrenost.

Da, naši su odnosi ponovno zahladnili. On je u međuvremenu našao djevojku koja mu je skroz zatravila srce. Imao je toliko drskosti da me nazove kad bi imali problema, no ja sam ponovno sebe stavila u drugi plan, saslušala ga, pomogla mu ako bi mogla.

Tisuću puta bi zaplakan došao k meni, prespavao i otišao s osmjehom. A ja, ja sam bila sretna što je došao k meni. Bilo mi je dovoljno da je tu, pokraj mene, da mi vjeruje. No, možda je to bila samo još jedna njegova sadistička fora.

Dvije godine poslije, kada je prekinuo vezu sa svojom obožavanom, slučajno smo se sreli na ulici u Zagrebu. Tako je bio sretan što me vidi. Prišao mi je. Zagrlio me, izljubio mi obraze..i ja sam bila sretna da ga vidim, i zbunjena njegovom reakcijom. Ipak, prošlo više mjeseci kada smo imali zadnji kontakt. U međuvremenu sam se bila zaljubila i pokušala biti sretna, no ni to nije dugo trajalo, ali to je druga priča.

Dogovorili smo se da se nađemo jednu večer da zajedno izađemo. Bio je to jedan jako lijep izlazak, kao nekada, samo, sad smo bili zreliji, iskusniji. Pričali smo o prošlosti, zapravo, on je uglavnom pričao o tome kakva je žrtva ispao poslije prekida s bivšom. No, rekao je da je sad ok. Činio se ok.

Izašli smo i drugu večer i treću i tako mjesec dana, dok mi jednom nije izjavio kako mu je žao što je bio takav kreten prema meni i kako bi htio da budemo zajedno. Bio je to šok za mene. Razmišljala sam par dana da li bi pristala ili ne bi, ipak je on bio moja velika ljubav.. i pristala sam opomenuvši ga da ne želim da mu budem netko na kome će liječiti svoju prošlost, usamljenost ili bilo što. Ako želi da budemo zajedno mora biti siguran u to, jer ovaj put je zadnji od zadnjeg. Objasnila sam mu kako sam krhka i da ne bih još jednom proživljavala bilo koju našu dramu. Da se bojim da to ne bih mogla podnijeti.

Bili smo jako sretni tih mjeseci, barem sam ja bila sretna. Praktički sam živjela kod njega. Gotovo svaku večer bi zaspala u njegovom zagrljaju, i svako se jutro budila uz njega. Naša ljubav je bila puna strasti i zanosa, dok jedne večeri nije zasvirao njegov mobitel. Prihvatio je poziv, no ovoga puta nije pričao u sobi, preda mnom, već je izišao na terasu i neobično tiho pričao. Kad se vratio ništa nije rekao. Ponašao se kao da ništa nije bilo.  Legao je u krevet i okrenuo se na svoju stranu. Kada sam se okrenula da ga zagrlim, on je tipkao jebene sms-e i naglo okrenuo mobitel da ne bih nešto vidjela.  

Nisam ga ništa upitala. Samo sam osjetila grč u grudima i okrenula se na svoju stranu. Ujutro me probudio poljupcima i nisam se mogla više ljutiti na njega. Nedugo nakon toga smo otišli na koncert boney m. S nama je išao još jedan njegov frend. Baš smo se super proveli. Tu večer mi je pričao kako sam jedina i savršena za njega, kako me voli. Bila sam tako sretna i željela sam mu vjerovati više od ičega. Rekao je kako mi želi kupiti prsten. Ta mu rečenica nije bila slična, i bila je vrlo iznenađujuća. Nisam mogla vjerovati. No ja sam mu rekla da smo još mladi i da je bolje da pričekamo. Sve vrijeme svijeta je pred nama, iskoristimo to. Ako imamo ljubav, ne treba nam papir da nas zadrži zajedno.

Tu večer nas je taj njegov frend ostavio kod mene doma. Prespavao je i bio cijeli drugi dan tu. Onda je otišao k svojim starcima.

Tjedan dana poslije bio je koncert psihomodo popa u mom gradu. Dogovorili smo se da se nađemo tamo jer on dugo nije vidio svoje dečke, kao ni ja svoje cure.

Sjedila sam u jednom bircu kod ulaza, praktički na samim vratima, kada sam vidjela njega s ekipom kako dolazi. Ušao je i prošao pored mene kao da me nije vidio, no njegov najbolji frend me zapazio, zaustavio se i pozdravio. Moj dragi me tek kasnije zapazio i onda se pretvarao kao da me nije vidio. Ok, možda me stvarno nije vidio. Sve što je tad učinio, jest da me rukom potapšao po ramenu i rekao da ide na šank. Ok, mislim si, imamo odvojen izlazak,…ne znam, nek mu bude. Njegov prijatelj me prisnije pozdravio od njega, od moje ljubavi.

Poslije smo se opet sreli na samom koncertu. Budući smo mi kasnije došle, on je već bio urokan. Čini mi se da je progutao nešto (bombon ili..) a i supit je bio. Nisam navikla na njega takvog. Tada mi njegov frend kaže da mu je bivša tu. Mislim da mi se tada sve počelo slagati. Još kada sam vidjela kako oblijeće okolo nje… no, nisam mu htjela pokazati svoju slabost. Može mi zagaziti srce, ali ne i ego. Samo sam mu rekla da me sad ostavi u miru, da ćemo sutra razgovarati, kad dođe k sebi. Odlučila sam se zabaviti pošto poto. Jer, da sam tu večer pala u bed, mislim da se više ne bih mogla izdići iz njega. Snagom volje sve je moguće.

Njegova ekipa se združila s mojom jer se svi manje-više znamo od prije, samo je on solirao, da bi kasnije počeo očijukati, pred mojim očima, pred svima, s nekom maloljetnicom. Zgadio mi se. Vrhunac večeri je bio da je nestao, pa smo ga njegov frend i ja tražili po cijelom gradu. Bojali smo se za njega. Čak mi je bilo žao što sam se možda ružno ponijela prema njemu. Srećom, pronašli smo ga, bio je sav u blatu i čekao nas na jednom nogostupu. Nazvao je s nečijeg mobitela, da kaže gdje da ga pokupimo.

Drugi dan, kad smo se našli, kupio mi je veliku milku s lješnjacima da mi se primiti. No, ja sam samo htjela čuti riječ: oprosti. Sve što mi je on rekao jest da sam ja jebeni endem na ovoj zemlji i da zašto ga trpim, te kad ćemo u Krapinu. Rekla sam da ne znam. Ništa nisam htjela reći. Ponašao se kao da ništa nije bilo. I tada mi pri odlasku na vlak za zagreb pruža tu veliku čokoladu…. Rekoh mu da je to jedina čokolada koju ne želim. Rekoh mu budi sretan i doviđenja. Okrenula sam se od njega i krenula doma dok su mi se nijeme suze slijevale niz lice. Čula sam tresak kad je čokolada udarila o asfalt, no nisam se željela okrenuti. Još je nešto rekao, no ne sjećam se što.

Plakala sam cijelim putem doma, plakala sam puna dva dana bez prestanka, jer nije samo zgazio moje srce. Zgazio je i moj ego, uništio je sve lijepo što smo ikada imali i mogli imati. Iskoristio me. Izdao me. A izdaja je izdaja, ma kakvo god da ruho obuće.

I danas sam si dobra s njegovim frendovima, jer čini mi se da su me oni poštovali više od mog dečka. Pogotovo sam si dobra s onim s kojim si je on bio naj. Upravo mi je taj rekao kako je zajedno s mojim bivšim plakao, kako je ovaj rekao da mu je žao što je «zajebo» i da nije imao ni jednu ružnu riječ za mene, već naprotiv. No, mene nije briga. Meni nije ništa takvo rekao, već je sljedeći vikend na jednom drugom koncertu zabrijao s maloljetnicom s kojom je očijukao vikend prije. Ako mu je to bila neka finta da me učini ljubomornom, nije uspio. Samo me još više ražalaostio. Ali ipak, navukla sam osmjeh na lice i pozdravila ga kao nekog koga sam vidjela prije puno vremena. Znam da ga se to kosnulo više od bilo koje druge moje moguće reakcije.

Sada je prošlo već gotovo 6 mjeseci od našeg prekida. Poradila sam na sebi, zaliječila srce uspješnije nego što sam mislila da mogu i drago mi je da je to završilo. Bio je predestruktivna ličnost za mene i vjerujem, da sam se još malo duže zadržala uz njega, da bi me počeo vući za sobom u ponor svoje destruktivnosti.

Dok sam bila uz njega, uvijek sam ga vraćala na površinu, a sad, kad me nema, neka traži sa svijećom istu takvu i neka mu bude sretno u potrazi.

To je vjerojatno tako. Uvijek postoji neki emocionalni parazit koji vreba sa strane. No ja vjerujem u veliku i bezuvjetnu ljubav i radije ću provesti život sama nego s jednim takvim parazitom koji će me ponižavati i iskorištavati davajući mi sve na kapaljku: dovoljno da ostanem a nedovoljno da budem sretna. Hvala lijepa, previše se volim da bih si to dopustila i ovom prilikom zahvaljujem svojem bivšem što me naučio tome, što mi je nametnuo priliku da shvatim da sam dobra, da nisam ja ona kod koje nešto ne štima i da zavređujem više (što te ne slomi, ojača te).

Eto, toliko za sad.

Hm, zanimljiva priča, svakidašnja, čovjek se može u njoj lako pronaći. Bar se ja mogu pronaći. prošao sam nešto u slično samo sa više stila, gadosti i zaprepaštenosti... Ostao sam paf dobrih godinu dana...

I da mogu sad reći prebolio sam, ne dira me više, samo što sve ljubavi poslije nisu više tako iskrene, prave....
Bojim se da sam iz toga svega izašao iskvaren za druge, nove ljubavi.
E kad je uvijek u život sve u nekom balansu, dobro i loše stavlja se na vagu i onda kome šta pripadne, rijetko sve štima...

U svakom slučaju, razumijem te potpuno i hvala što si odlučila svoju priču podijeliti sa ostalima......

Cini se kao da smo svi manje-vise imali posla sa nekim parazitima. Hvala sto si napisala sve ovo, pomoci ce mi da rijesim svoju zamrsenu situaciju. Tvoje iskustvo ce mi dati snagu da istrajem, da budem bolja nego do sada i puno bolja nego sto ce on ikada moci vidjeti.

Potresna priča, ti fakat nemaš sreće u životu. Nadam se da ćeš naletjeti na nekog tko će te biti vrijedan. A mi ostali, bolje nam je da se učimo iz tuđih iskustava, jer pametni uče na tuđim iskustvima, a budale na svojim. Tako ljudi kažu. Nemoj osobno shvatit

citam i nalazim sebe u mladosti ranoj...svaka ti cast..nikada ne dopusti da te i najslada ljubav pregazi..sretno i svaka ti cast!