...refleksije..

 
Izašla sam iz vlaka kao kapljica iz vala i u topila se u još veću masu ljudi izašlih iz drugih vlakova, u masu ljudi koji su već bili tamo. Velikih očiju hodala sam nošena strujom dok se nisam našla u ogromnom predvorju. Tu se nalazi nevjerojatan spektar lica. Neka su lica  umorna, neka tužna, druga žure nekud, neka ocrtava podsmjeh, druga strah, treća znatiželja…moje je preplašeno i umorno. Glas sa zvučnika upozorava da svi putnici dobro čuvaju svoju prtljagu jer su kradljivci prtljage aktivni. Ja nemam puno stvari sa sobom. Imam samo taj jedan crni srednje velik Martensov ruksak na leđima i malenu pletenu torbicu koju sam poprečno prebacila i stavila ju ispred sebe, te ju još držim za otvorenu stranu. Tako sam izgubljena. Samo se vrtim u krug,…vjerovali ili ne ja ne znam izaći iz ovog kolodvora.
Informacije ne rade, kao ni jedna od ovdje brojnih turistička agencija,..koga pitati kamo da idem. Ambasada je u: Amelia Straat. U džepu imam nekih bijednih 5Eu, kaj mogu s tim?!
Vrtim se ovdje u krug i imam osjećaj da cijeli svijet bulji u mene. Ne mogu vjerovati da ovdje nema ni jednog policajca ili nekog normalnog, pouzdanog da ga upitam za smjer…samo neka sumnjičava i tmurna lica, koja se bojim i pogledati. Ovdje gravitiraju sve rase i nacionalnosti, svakakav kov ljudi. Izgleda da tu život nikada ne prestaje. Tu nikada nije pusto ili mirno.
Prvo sam krenula pomičnim stepenicama na kat, ali tamo su stajali tramvaji, pa sam odlučila ići još jedan kat gore, a kad tamo autobusi. To je bio kolodvor na kat. Možete reći da sam seljak, ali ja se fakat u tome nisam mogla snaći. Još nikada u životu nigdje nisam vidjela takav kolodvor..na kat, a k tome nigdje ne piše: «Exit» ili išta slično.
Nakon što sam došla do vrha, uvidjela sam da izlaz mora biti dolje u prizemlju, gdje sam izašla iz vlaka, pa se sad šaltam na pomične stepenice prema dolje. Izabrala sam jedan smjer i tim smjerom idem do kraja, pa kam dođem-dođem.
..I evo. Vidim taksiste iza dvostrukih staklenih vrata. Pronašla sam izlaz, ili jedan od njih. Odlučila sam taksistu upitati za put do Amelia Straat, ako će mi htjeti reći. Izabrala sam jednog s najdobroćudnijim izgledom, ali taj nije znao engleski pa me uputio kolegi, jednom otmjenom crncu u odijelu koji vozi predivan tamni Mercedes. Ovaj vrlo dobro govori engleski. Rekao je da me može odvesti, no ja sam mu objasnila da bih vrlo rado, ali da nemam više od 5Eu kod sebe, da mu ne mogu platiti, pa ću radije prošetati. Prilično dobro mi je objasnio gdje je ta ulica. Ali me i upozorio da je to prilično daleko. No, kako mu rekoh, imam cijelu noć vremena da dođem do ambasade. Već ću nekako doći. Poželio mi je sreću i krenula sam. 
Dok sam hodajući prema parku koji bi mi trebao skratiti put prelazila jednu četverotračnu ulicu, sreo me jedan stariji ofucani i zarastao u kosi i bradi crnac i pokušao me žicati neke para. Morala sam mu reći da mi je žao i da nemam. Da nemam za sebe i da sam i sama gladna. Tip je gunđajući otišao prema kolodvoru, prema…tko zna čemu.
U parku nije bilo rasvjete osim ono malo magličastog svjetla koje se dovlačilo s ceste i pokušavalo prodrijeti u svaki mračni zakutak parka. Na klupicama su sjedili ljudi..stari, vjerojatno beskućnici, bilo je i nešto mladeži, možda narkomani,…hodala sam kroz taj park kao kroz zonu sumraka. Bojala sam se okrenuti glavu, skrenuti pogled na bilo koga. Digla sam nos do neba i hrabro koračala prema izlazu u nadi da ću nezapažena izaći iz ovog limba.
…Mislim da sam otprilike dobro pogodila smjer. Izašla sam iz onog mračnog parka i sada sam kod te nekakve tržnice, koju mi je onaj tip opisao. Srećom, tu su utaboreni neki policajci..ne znam što rade, kao da imaju neku militarističku akciju..svašta! No, svejedno idem do njih. Samo se nadam da me neće pitati za dokumente, jer ih nemam. A zaista ne želim još jednom završiti na ispitivanju. Radije ću se boriti s ovim zmajevima na ulicama nego opet biti privedena. No, tipovi su bili ok. Sami nisu znali gdje je ta ulica, iliti Hrvatsko veleposlanstvo, ali su zato kontaktirali svoje kolege, pa uzeli komadić papira i na njemu mi skicirali moj trenutni položaj te put kojim moram ići. Dečki su fakat bili ljubazni i ok.
Putem sam još srela jedan mladi par, dva dečka. Baš su bili zgodni skupa. Izgleda da su išli s neke fešte. To je ok. Na ovom dijelu puta nije bilo puno ljudi. To mi je donekle odgovaralo.
Kad sam već bila blizu, zaustavila sam dvojicu muškaraca, a jedan od njih je bio vrlo naočit i tako mi poznat odnekud… možda sam ga vidjela na televiziji…možda je neki umjetnik ili…nije bitno. Kad sam ih pitala gdje je Amelia Straat, baš mi je taj naočit pokazao da je to ova ulica iza ugla. Hodala sam paralelno s tom ulicom već neko vrijeme. Tip je stvarno bio ljubazan i to je to. Stigla sam.
Amelia Straat je ulica blizu Kraljičine kuće. To je ulica u kojoj su samo strana veleposlanstva; od Urugvaja, Mađarske, Grčke, Pakistana,…i naša hrvatska ambasada na kraju ceste, zadnja. Tu je, na komadiću hrvatskog tla, izvješena hrvatska zastava, na mesinganoj pločici na vratima je hrvatski grb i piše: uto-čet 10:00-12:00h Konzularni odjel. → «fak ap!»
Unutra gori svjetlo i ja sam pozvonila. Ali, niti glasa. Nastavila sam zvoniti, zvoniti iz očaja. Nitko nije otvarao. Ambasada je bila prazna, no ja sam svejedno zvonila-zvonila-zvonila…
Sad je već prošla ponoć. Mogu vidjeti na velikom satu smještenom na crkvi koja gleda preko kanala na ovu ulicu. Postalo je hladno,..postaje sve hladnije, a ja ne mogu drugo učiniti nego sjesti na prag i čekati…samo čekati.