...refleksije..

 
…U vlaku…
putujem prema ambasadi u Den Haag. Ušla sam u pravi vlak, ali sad više nisam sigurna u to. Ali kam dođem-dođem. Nemam više od 5Eu kod sebe. Praktički sam bosa. Nemam putovnice, ni mobitela i ne mogu im ući u trag. Da imam mobitel probala bih ga prodati. U izlozima vidim da ni ovdje nije jeftin. Da je barem ljeto, prespavala bih na klupi. I onako se nema što ukrasti kod mene, osim mene same.
Zapravo, nisam ni sigurna da li trebam ići u Haag, ali seka i šogor su mi tako savjetovali. Pitam se da li će me uopće u ovako kasne sate pustiti u ambasadu. I kako ću uopće pronaći ulicu u kojoj se nalazi ambasada. Kasno je, da li će ikoga biti na ulici da pitam za smjer. ???? Osim toga, tko zna gdje je taj komadić hrvatskog tla…vjerojatno negdje zabačen.
Ne kažu ljudi bez veze da cipela glavu čuva. Ja ću se doma vratiti sa svim mogućim prehladama i upalama. Imam samo te japanke, a vani je hladno, zima stišće…ljudi već nose zimsku odjeću i obuću.
…Vjerojatno ipak jesam na pravom vlaku…kako ću pronaći ambasadu??? Da li će me pustiti unutra??? Da li ću uspjeti vratiti svoj mobitel i putovnicu??? Da li će se Alien Police odazvati na ugovor o deportaciji?? A što ako mene uopće ne treba deportirati, jer sam puštena još za vrijeme istražnog roka??? …jer meni nije suđeno. Ništa mi nije dokazano, jer ništa ilegalno ni nisam učinila. Ipak sam ovdje samo kao žrtva okolnosti. Nisam dobila izgon iz države, da li me onda uopće treba deportirati????? Tko mi može odgovoriti?
Umorna sam…a nevolje su tek počele. Za sada sam barem na toplom i sigurnom. U vlaku. No, doći će vrijeme kada ću morati izaći. Što onda, kamo onda??? Seka mi kaže: «Odi prema ambasadi», kaj joj to znači?! Pa nije mi ambasada iza ugla, već 150 km od Nijmengena i karta košta 16Eu. Da barem vlakovi sporije voze…ali ovo nije HR. Tu nitko ne gubi svoje vrijeme. Oni troše samo tuđe vrijeme; moje vrijeme i novac. Zar mi se policija za deportaciju nije trebala javiti kada sam bila oslobođena….samo su mi stvorili nove nevolje. I još su zadržali putovnicu i mobitel. Moraju mi to vratiti!!!!
Trebala bih nešto pojesti. Osjećam da trebam, a opet nije mi do jela. No, možda se prisilim. Tako sam umorna. Još kad se sjetim da nisam uzela tenisice ni niš drugo jer me sestra požurivala i jer mi je rekla da mi odjeća ne treba…i kao kulminacija svega, sjedila sam na 40kg heroina i 1000000Eu. Zbog toga sam upala u nevolju, a sad nemam ni punih 10Eu u džepu! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL!!!
Što će biti kad stignem u Den Haag? Što bilo da bilo, ipak sam slobodna! Snaći ću se nekako.
Den Haag. 23h. Evo me! Tu sam…