...refleksije..

 
…Ljudi kažu da golub na prozoru znači slobodu, a vrabac odvjetnika. Ja ovdje nisam vidjela ni jednog vrapca, a golubovi ne idu ni blizu. Ima par golubica koje slijeću na el. žice, ali ni one ne prilaze. Samo taj gavran. Taj jedan gavran, sam i crn kao noć. Predivna ptica. Svaki put kad ga vidim divim mu se još više. Gledam ga i kao da moj unutarnji glas priča s njim, kao da pričamo glasnom tišinom. Gavran i ja.

Što mi se to događa, da li je ovo moguće?! Ili sam na granici borbe s razumom?! Štogod bilo, ali ja ipak pronalazim nekakvu utjehu u tom gavranu. On sada ima krila koja su meni tuđom krivicom, tuđom glupošću, neodgovornošću i nesavješću te mojom vlastitom naivnošću podrezana. On leti, on je u pokretu, u zraku gdje ja želim biti. Neka on bude utjelovljenje moje slobode koju toliko želim i volim.
 
..Ponovno čujem ključ u vratima svoje Ćelije. To je ovaj tip. Pa zar nije malo prerano da se ide van. Mislila sam da je to popodne, oko 18h?! no on kaže da si spakiram stvari, da idem. «Kako, molim, gdje idem?», Tip: «You are free to go, just pack your things and hurry up!» …što, mislite da sam slobodna? Da mogu ići doma, gdje god želim, van otud?? – Da, slobodna si, kaže i navuče osmjeh na lice. Ja sam samo osjetila grč u grudima, u grlu, moje su mi suze radosnice oblile obraze. Zagrlila sam tipa i počela pričati kako ne vjerujem, kako sam sretna, zahvaljivala sam mu na ovoj krasnoj vijesti.
 
Tip je otišao, a ja sam se pakirala brzinom svjetlosti. Kako sam bila sretna. Po prvi put su vrata moje ćelije ostala otvorena dok sam ja unutra.

Sloboda nije podmetanje neke ideološke forme, sloboda je život, mogućnost izbora, kretanje, ljubav. Ja sam sad slobodna. Slobodna. Slobodna…

Spremila sam stvari. Došla sam do daha. Počela sam mislili za sljedeći korak, za sve sljedeće korake. Imam 60Eu što mi nije dovoljno ni za noćenje, vani je već hladno, većinom kišno vrijeme, a ja sam na drugom dijelu Europe, daleko od kuće, imam samo japanke. Imala bih i tenisice da me sestra nije odgovorila od potrage za njima u stvarima koje sam donijela s mora.

Ok, prvo sam išla nazvati svoju seku. Nju uvijek zovem kad sam u gabuli. Barem da ju čujem samo. Od kad sam ovdje po prvi put se nekom javljam. Osim ona dva pisma koja sam napisala, ali ona su bila nužna. Jako je bila sretna zbog mene. Samo, sada je trebalo smisliti kako da se vratim, ili kako da mi ona pošalje novac.

Nisam mogla dugo pričati. Morala sam ići tako da sam joj rekla da ću ju nazvati izvana. Sada sam morala podići putovnicu i ostale dokumente i stvari koje su mi bile zaplijenjene tijekom uhićenja.

Sišla sam vratiti stvari koje sam preuzela onu večer kad sam stigla. To je sve ok proteklo, pa sam otišla u administrativnu upravu po dokumente i novac. Tu me dočekalo veliko iznenađenja. Rečeno mi je da oni nemaju moje putovnice. Mislim, to je apsurd! Jer ja bez putovnice ne mogu napustiti zemlju. Samo mi je vraćena članska kartica Zagrebačkih knjižnica i Iksica. Gospoda mi ležerno kažu da moja Putovnica nije ni stigla sa mnom. I što sad?

Uzela sam svoje krpice, svojih 60Eu na kojima su si uzeli 5Eu provizije, rukovala se s onih par stražara s kojima sam bila ok i krenula put slobode.

Izašla sam kroz portu, kroz velika staklena vrata. Odmah preko puta ceste je bio jedan od ovdje brojnih Coffee-shopova. Da sam imala para, otišla bih na jedan joint, zaista bih. Onako, iz gušta. Ali nisam imala para za luksuz, pa sam krenula u potragu za željezničkim kolodvorom. Krenula sam u potragu za svojom Putovnicom. Mislila sam si kupiti neke jeftine tenisice, ali toga tamo nije bilo. Nema veze. Uživala sam u slobodi, hodala gradom kao turist i tražila kolodvor. Nije bilo hladno, bio je relativno lijep dan.

Na jednom mostu sam srela dvojicu mladića. Odmarali su. Kad sam ih pitala kojim smjerom do kolodvora, dali su mi kartu grada i na njoj objasnili kojim putem krenuti. Baš sam imala sreće jer su taj dan u školu trebali donijeti kartu grada radi…radi nečega. Bili su ok dečki. Bila sam im zahvalna na susretljivosti i na karti.

S kolodvora sam nazvala seku da joj javim da idem u Arnhem potražiti mjesto gdje sam privedena prvu večer i gdje su moji dokumenti zaduženi. Ona mi je rekla ok, te da se javim kad dođem do tamo, a u međuvremenu će moj šogor preispitati u Saboru da li se možda netko od naših diplomata trenutno nalazi u blizini tko bi mi mogao pomoći. Također će se raspitati za hrvatsku ambasadu, gdje je i dr. 
Ljudi oko mene već nose čizme i jakne. Samo sam ja odjevena kao da je vani +30°C. Tješim se time da je jedino bitno da mi nije hladno.

U Arnhem sam stigla predvečer. Nisam pronašla postaju u kojoj sam bila. Nisam imala adrese, a tamo ih je tako puno, no sve su bile krive. Svaki trg i kružni tok i svaka crkva, sve je bilo isto, pa se nisam mogla orijentirati prema sjećanju. Gdje god da sam kucala nailazila sam na zatvorena vrata.

Na dokumentima koje sam imala sa sobom pisala je jedna adresa u Nijmengenu, pa sam na kraju odlučila još i tamo otići. Tamo je bila jedna velika glavna policijska postaja. Tu su me konačno ljubazno primili, ali mi nisu mogli pomoći. Policajac na recepciji je bio toliko ljubazan da je napravio par poziva, ali ništa. Onda je pozvao kolegu i raspitali su se za najjeftiniji smještaj. Dali su mi popis od par hotela, no nisam imala novaca za bilo koji od njih. A kako sam izgledala, vjerojatno me ni ne bi pustili unutra.

Otišla sam s knedlama u grlu. Noć je, hladno je, ne znam gdje sam i kamo da idem…a okolo mene odnekud izlaze samo neki čudaci. Gledaju me kao da sam s Marsa pala, a vjerojatno i oni misle isto za mene.

Sa zadnjim kovanicama zovem seku, da ju pitam što mi je činiti. Mogu ovdje prespavati negdje na klupi i pokušati sutra utjerati svoju putovnicu ili da idem u ambasadu u Den Haag. Ni sama nije znala što da mi kaže, ali je na kraju moj šogor rekao da je najbolje da odem do ambasade.

Kupila sam kartu za Den Haag. Vlak mi polazi za nekih 20-ak minuta. Umorna i sa zadnjih 5Eu u džepu čekam vlak koji bi me trebao odvesti oko 150 km do grada u kojem me čeka komadić hrvatskog tla.