...refleksije..

 
Prišla sam prozoru i proturila svoj nos kroz taj maleni otvor. Tek toliko da udahnem malo svježeg zraka. Onaj gavran je baš sletio i počeo zuriti u mom smjeru, ili možda u moj nos, u točkicu na prozoru. Samo je nepomično stajao i zurio u mene, kao i ja u njega. Kako tajanstvena i zanimljiva ptica. Ne čudim se da je najvećima bila inspiracija.
 
  Vidi se da je noćas ponovno kišilo, ali sada se sve suši, sunce je promolilo svoje izlomljene zrake iza oblaka i obojilo nebo. I mene je opet obuzela tuga,.. vapaj za slobodom. Ne znam koliko sam zurila na prstima u tom istegnutom i ukočenom položaju s nosom kroz prozor. Prestala sam s trenom kada sam počela osjećati jaču bol izazvanu tim položajem. Ali dugo sam izdržala, barem mi se čini tako.

Zahvaljujem onim satovima joge koju sam pohađala godinu dana, jer sad mogu postići da vrijeme gubim u mislima. Nikada nisam toliko dugo bila u zatvorenom prostoru. Nemiran sam duh, uvijek moram negdje ići, nešto raditi, nemati vremena. Ovdje je vrijeme jedino što imam. Moje se kretanje svodi na 3*2,2m (otprilike) prostora i na odlazak liječniku. Kako je ponižavajuće ovo iskustvo…kako je nehumano. Da se razumijemo, stražari se ovdje ponašaju stvarno ok. Već prvu večer, žena mi je objasnila da dok sam ja korektna i ok prema njima i oni će biti prema meni. I to je fer. I stvarno su ok, humano postupaju sa svim dušama ovdje, i uvjeti su odlični za jedan zatvor, za zatvor o kojem svi mi imamo nekakve predodžbe, ali  opet, kad ti strepiš da će te netko posjetiti dok obavljaš nuždu, kad te drže pod ključem, kad te diraju, pretresaju vrlo temeljito, kad te tretiraju kao broj, kada živiš u kavezu,..što je u tome humano?!

Ja veoma volim životinje i imala sam svakakvih doma. Neke sam držala u krletkama, neke gajbicama, imala sam srnicu koja je bila 100% slobodna, ali je bila donesena iz divljine, no sada znam da ne ću imati više ni jednu životinju osim možda mačke ili psa. Jer imati životinje doma u kavezima… to je strašno. I ta srnica, ona je pripadala svome svijetu, zelenim livadama i šumarcima, a ne u moju kuću. Sva bića zaslužuju slobodu. Osim ponekih ljudi. I to je činjenica. Jer, čovjek je najveća zvijer koja je ikada postojala. Apsolutno i neporecivo najveća i najokrutnija.

Baš sam otišla na WC kad mi je tip donio ručak. Kada je vidio da je pogled u unutrašnjosti ćelije prazan, bez mene, shvatio je i pričekao na vratima. Kakva bruka ljudi, kakva bruka! Naime, zahod je malo zagrađen od vratiju, tako da me nije vidio, ali opet: kakva bruka!

Dok sam preuzimala pladanj s hranom rekao je da će poslije ručka doći po mene i da moram izaći van, da će me on osobno otpratiti. Nadalje mi je objašnjavao kako se moram početi družiti s drugim ženama, jer će mi tako biti lakše,….rekoh mu ok, samo da me ostavi na miru. No, tip je inzistirao na obećanju. Prvi put sam dala obećanje koje nisam mislila ispuniti. ..što ovo mjesto radi od mene?!

Pire krumpir, neki neobičan crni pikantni umak, tanjurić rezanog kupusa na salatu, komad goveđeg šnicla, puding od kave za desert. Sve skupa i nije bilo loše. Bilo je toplo. A ponekad ti je svejedno što jedeš, samo da je toplo i jestivo.